Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (7): Posljednje pomazanje i sprovod

1. O sakramentu posljednjeg pomazanja

Dok Jakovljeva poslanica 5,14-15, koja se redovito uzima kao polazišna točka u govoru o sakramentu bolesničkog pomazanja, upućuje na činjenicu da se obred prve Crkve sastojao od molitve zajednice i mazanja uljem u ime Gospodnje, te da su učinci tjelesno i duševno pridignuće bolesnika, te eventualno oproštenje grijeha, kasniji su naglasci stavili nešto drugo u prvi plan. Naime, kako se primanje sakramenta pokore počelo odgađati pred smrt, tako se isto dogodilo i sa sakramentom bolesničkog pomazanja, budući da se ono moglo dijeliti samo poslije pokore, a time se polako počinje mijenjati i shvaćanje samog sakramenta. Kada se, otprilike od 9. st., on počinje nazivazi posljednje pomazanje, postaje de facto sakrament umirućih, a umjesto tjelesnog i duhovnog pridgnuća, naglasak se stavlja na oproštenje grijeha, kao priprave za smrt. Takvo je poimanje bilo aktualno i u vremenu između Rituale Romanum Pavla V. i Drugog vatikanskog sabora, što ćemo vidjeti iz prikaza, zbog suženosti prostora, samo nekih podnaslova vezanih uz sakrament posljednjeg pomazanja, koje pronalazimo u negdašnjim obrednicima, korištenima na ovim područjima.

a) Opće napomene

Govoreći i o ovom sakramentu, obrednici najprije donose detaljne uvodne upute, a od kojih ćemo tek neke izdvojiti i usporediti s današnjom, dosta izmijenjenom, praksom. Tako se npr. iz uvodnih napomena vidi kako je posljednje pomazanje bilo namijenjeno samo onom vjerniku koji je došao do upotrebe razuma, a nalazi se u smrtnoj opasnosti zbog bolesti ili starosti. Kako shvaćanje vremena upotrebe razuma nije uvijek bilo jednako, proizlazi da se i moguća dob za primanje tog sakramenta mijenjala. U svakom je slučaju, bilo riječ o mlađoj ili starijoj osobi, bio naglasak na smrtno opasnoj situaciji, gdje je sva prilika da će osoba umrijeti. S obzirom na to, razumljiva je odredba ranijih obrednika da se posljednje pomazanje ne može ponoviti u istoj bolesti, ako osoba od nje ozdravi i ponovno u nju zapadne, nego se može ponovno podijeliti samo ukoliko je riječ o drugoj situaciji. Samom podjeljivanju sakramenta prethodili su najprije pokora, a potom i euharistija.

Danas se, u skladu s promijenjenim nazivom i shvaćanjem sakramenta, prikladnim vremenom za njegovo primanje smatra netom se vjernik, zbog starosti ili bolesti, nalazi na početku smrtne pogibelji, a mogu ga primiti i djeca ukoliko shvaćaju njegovo značenje. Također, sakrament se može primiti i npr. prije nekog ozbiljnijeg kirurškog zahvata ili na početku vidljive staračke nemoći. Za razliku od ranijih vremena, danas se sakrament može ponoviti i u istoj bolesti, ukoliko bi se npr. stanje pogoršalo. Također, i redoslijed primanja je izmijenjen, odnosno nakon sakramenta pomirenja slijedi bolesničko pomazanje, a tek na kraju euharistija.

Uvodne napomene ranijih obrednika veliku pozornost pridaju brizi oko bolesničkog ulja, koje se moralo držati u crkvi na čistom i pristojno ukrašenom mjestu, pod ključem, i to u srebrnoj ili kositrenoj posudici, namočeno u vati ili ne, a svake se godine trebalo staro spaliti i zamijeniti novim, koje je blagoslovio biskup na Veliki četvrtak. Ako se dogodilo da je počelo nestajati blagoslovljenog ulja, moglo se dodati neblagoslovljenoga maslinova, ali u manjem omjeru od blagoslovljenoga, a to se, prema potrebi, moglo i ponoviti. Današnje odredbe dozvoljavaju i upotrebu nekog drugog, a ne samo maslinova, ulja, kojega u nekim krajevima nema ili je teško do njega doći, iako i dalje daju prvenstvo upravo maslinovom.

Obrednici do Rimskog obrednika iz 1929. su propisivali da se pomaže svih pet osjetila, a k tome još i noge i bedra, ali bedra samo muškima, jer “ženskim nigdare, radi poštenja, nevalja mazati bedara; a ni mužkim, kada nemoćnika nije lahko krenuti” (Rimski obrednik, 1893., str. 80).), dok obrednik iz 1929. više ne spominje mazanje bedara, a napominje da se i mazanje nogu “može izostaviti zbog svakoga pametna razloga” (str. 102). To izostavljanje mazanja bedara je jedini primjer izmjene obreda podjeljivanja jednog sakramenta u vremenu od Rituale Romanum Pavla V. do Drugog vatikanskog sabora.

Dok su se pomazivali navedeni dijelovi tijela, izgovarale su se ove riječi: Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin, štogod si sagriješio gledanjem (kod očiju), slušanjem (kod ušiju), mirisanjem (kod nosnica)…, itd, što jasno upućuje na ondašnje shvaćanje sakramenta kao onoga koji (samo) oprašta grijehe, dok današnje riječi odražavaju i današnje, odnosno izvornije, shvaćanje sakramenta: Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka ti pomogne Gospodin i milost Duha Svetoga, da te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne. Danas se pomazuju samo čelo i ruke (u nuždi samo čelo ili neki drugi dio tijela), a iz ranijih je vremena ostao običaj da se ruke vjernicima mažu iznutra, a svećenicima izvana.

b) Obred podjeljivanja sakramenta posljednjeg pomazanja

Dok je svećenik išao k bolesniku, bez oglašavanja zvona, u roketi i ljubičastoj štoli, u pratnji drugih klerika (barem jednog) i(li) ministranata, koji su nosili križ bez kopljišta, blagoslovljenu vodu, škropilo i Obrednik, u kući bolesnika je valjalo prirediti stol, prekriven bijelim stolnjakom, posudu s vatenim kuglicama (ili što slično), sredinu kruha, vodu, i zapaliti svijeću. Posudu s bolesničkim uljem, po mogućnosti namočenom u vati, kako se ne bi prolilo, svećenik je trebao staviti u svilenu torbicu ljubičaste boje, a ukoliko je postojala opasnost od prolijevanja, u torbicu ili tobolac, i objesiti si oko vrata.

Po dolasku bi u bolesničku sobu rekao: Mir kući ovoj…, a potom bi stavio ulje na stol, pružio bolesniku križ da ga poljubi, te poškropio blagoslovljenom vodom njega, sobu i sve nazočne, uz antifonu: Poškropi me Gospodine… Zatim bi, prema potrebi, ispovjedio bolesnika i okrijepio ga kojom utješnom riječju. Neki su krajevni obrednici donosili i tekst kojim bi se svećenik mogao obratiti bolesniku.

Slijedila bi molitva da Bog blagoslovi tu kuću i sve koji u njoj prebivaju, potom opća ispovijed, a onda bi okupljeni molili, po mogućnosti sedam pokorničkih psalama s litanijama, dok bi svećenik pomazivao. Prije pomazivanja pružio bi desnu ruku iznad bolesnikove glave i molio molitvu da se polaganjem ruku nad bolesnikom i zazivanjem svetaca uništi svaka đavolska sila, a potom bi umočio palac u ulje i križajući na osjetilima govorio: Ovim svetim pomazanjem…, te redom pomazivao: oči, uši, nosnice, usne, ruke i noge (i bedra). Nakon svakog mazanja obrisao bi prst kuglicom vate, za koje je bilo propisano da ih ponese u crkvu i spali, a pepeo baci u sakrarij. Slično je morao učiniti i sa sredinom kruha, s kojom je na kraju obrisao palac, te s vodom, s kojom je potom oprao ruke. Poslije mazanja je molio: Gospodine, smiluj se…, zatim tiho Oče naš…, a potom i nekoliko molitava da Bog izliječi bolesnika, oprosti mu grijehe, te da ga zaštiti i povrati u Crkvu. Nakon toga obrednici su predviđali da svećenik, ukoliko to situacija dopušta, može pružiti još nekoliko riječi potpore i nade u vječni život, a neki su krajevni obrednici i tu donosili konkretne tekstove obraćanja bolesniku.

c) Još neki obredi

Iako u obrednicima, općenito gledajući, pronalazimo još nekoliko podnaslova vezanih uz sakrament posljednjeg pomazanja, kao npr. o pohodu i brizi za bolesne, kako pomoći umiruće, upute koje valja slijediti u vrijeme kuge, prisustvovanje izvršenju smrtne kazne i dr., ovdje se ograničujemo samo na kratak prikaz dva podnaslova: Kako se preporučuje duša i Na izdahnuću.

Duša se preporučivala tako da se izmolilo nekoliko propisanih molitava da bi se Bog smilovao duši onoga koji umire i da bi ga primio u svoje nebesko kraljevstvo, a ukoliko umirući još ne bi umro, čitala bi se Isusova velikosvećenička molitva i Muka, a prema potrebi bi se molili i psalmi i druge molitve. U vrijeme kada bi se približio tren izdahnuća, posebno su se žarko svi trebali mole, i to klečeći, a, ako je moguće, i sam je umirući mogao govoriti: Isuse, Isuse, Isuse…, ili je to činio svećenik na njegove uši, a također mu je šaptao i druge zazive. Obrednici su predviđali da se, ondje gdje je to bio običaj, oglase zvona i tako javi vjernicima da bolesnik izdiše, tako da se mogu pomoliti za njega. A onda, kad bi se duša razdijelila s tijelom, svećenik bi zaključio molitvom: Tebi, Gospodine, preporučujemo dušu službenika tvoga I. (službenice tvoje I.), da preminuvši svijetu, tebi živi; ti izbriši dobrostivo po premilosrdnoj blagosti grijehe, što ih je učinio (-la) po ljudskoj slabosti. Po Kristu Gospodinu našem. O. Amen. Ponegdje je bio običaj da se opet oglase zvona, koja su tako javljala župljanima da je pokojnik preminuo, kako bi se, oni koji čuju, mogli pomoliti za njegovu dušu. Pokojnikovo bi se tijelo, nakon izdahnuća, lijepo uredilo i smjestilo na pristojno mjesto sa svijećom, stavio bi mu se mali križ na prsa ili bi mu se položile ruke u križ, a s vremena na vrijeme bi se poškropio blagoslovljenom vodom, dok bi okupljeni stalno molili, dok ne bude iznesen.

* * * * *

Ma koliko se, iz današnje perspektive, može činiti kako je sakrament bolesničkog (posljednjeg) pomazanja bio shvaćen u okviru nekih nama neprihvatljiv soterioloških i eshatoloških kriterija, valja iznimno vrednovati sociološki i ekleziološki element, koji su u današnje vrijeme gotovo zamrli, vidljivi prije svega u skrbi, i fizičkoj i duhovnoj, koju je okolina pružala bolesnima i umirućima. Prvo zvono, koje je oglašavalo nečije umiranje, i drugo zvono, koje je oglašavalo njegovu smrt, nije bio samo lijepi običaj, nego nešto znatno dublje, što se u našim životnim okolnostima više ne zna dovoljno vrednovati.

2. O sprovodu

Negdašnji su obrednici nakon posljednjeg pomazanja govorili o sprovodu, a unutar te teme pronalazimo više podnaslova. Tako su rimski obrednici najprije imali uvodne napomene, potom su donosili odredbe koje su propisivale kome treba uskratiti pokop, zatim red sprovoda, službe za mrtve, kada nema mrtvoga tijela, na treći, sedmi i trideseti dan, te na godišnjicu, i na kraju ukop djece. Dok je Rimski obrednik iz 1929. god. i tu imao značajnije izmjene i dopune, ali su obred pokopa odraslog vjernika i obred pokopa djeteta ostali isti, krajevni su obrednici imali većih odstupanja. Pružit ćemo presjek tek nekih značajnijih segmenata.

a) Uvodne napomene

Obrednici govor o sprovodu započinju apolegetskom izjavom kako se Crkva od davnina služi ceremonijama i obredima kod pokopa mrtvih, kao pravim tajnama vjere, koje su pokojnima od spasonosne pomoći, a živima znakovi pobožnosti, pa ih zato župnik treba obavljati čedno i pobožno.

Uvodnim je napomenama ukop predviđen kao isključivi način sahranjivanja. Štoviše, odlukom iz 1886. god. izričito je bila zabranjena mogućnost spaljivanja, prvenstveno iz razloga jer je spaljivanje mrtvaca služilo masonima kao dokaz protiv uskrsnuća tijela, a ta je odredba bila na snazi sve do 1963. god., kada je odredbom Kongregacije svetog oficija, dozvoljeno spaljivanje mrtvaca, ali pod uvjetom da ono nije takvog karaktera da se njime želi zanijekati vjera u uskrsnuće, dok je istovremeno naglašeno kako je najbolji način kršćanskog pokopa ipak ukapanje u zemlju.

Obrednici, između ostaloga, upozoravaju župnike da posebno imaju obzira prema siromasima, koje trebaju besplatno sahraniti, a također, općenito gledano, da ne nameću nikakvih taksi iznad propisanih. U skladu s ondašnjim poimanjem Crkve, poseban je naglasak bio stavljen na elemente koji su razlikovali klerike od laika. Tako se vrlo detaljno navodi u kakvoj su odjeći trebali biti sahranjeni klerici, bilo je određeno da se tijela pokojnih laika postave u crkvi tako da im noge budu okrenute prema velikom oltaru, a svećenicima glava, grobovi svećenika i drugih klerika trebala su biti odijeljeni od svjetovnjačkih grobova, a svećenička od klerika nižih redova, i sl. Sva su, pak, tijela mogla biti sahranjena samo na blagoslovljenom groblju, osim zbog nekog iznimno opravdanog razloga, ali je i tada trebalo nastojati šro prije tijelo prenijeti na blagoslovljeno mjesto. Iznad glave svakog vjernika pokojnika trebalo je staviti križ, kao znak da je preminuo u Kristu.

Poslije tih općih odredbi, navode se oni kojima je trebalo uskratiti kršćanski ukop, a to se prvenstveno odnosilo na pogane, Židove, nevjernike, poluvjerce i njihove sljedbenike, odmetnike, raskolnike, izopćenike, samoubojice, one koji su umrli u dvoboju, javne grešnike, one koji se nisu jednom godišnje ispovjedili i o Uskrsu pričestili, nekrštenu djecu, one koji su zapovjedili da ih se spale, masone i slična društva…

Danas se sprovod može dopustiti djeci koju su roditelji namjeravali krstiti, ali su umrla prije krštenja, ali za to treba imati odobrenje ordinarija. Također, danas se mogu crkveno sahraniti ne samo živorođena djeca koja su umrla prije krštenja, nego i mrtvorođena djeca, a prvi slučaj je onaj kada je u talijanskom gradu Ascoli Piceno 27. travnja 1988. god. po katoličkom obredu sahranjena djevojčica koja je umrla zbog spontanog pobačaja nakon pet i pol mjeseci trudnoće. Danas se ni samoubojicama, u načelu, ne uskraćuje kršćanski sprovod, jer se i na samoubojstvo gleda u nekim drugim, razumljivijim, okvirima, nego što je to ranije bio slučaj. Prema, pak, aktualnim crkvenim odredbama, sprovod se treba uskratiti: „1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima; 2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri; 3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika“ (Zakonik kanonskog prava, 1988., kan. 1884, § 1).

b) Obred sprovoda

Zbog suženosti prostora ovdje ćemo donijeti samo obred sporovoda odraslog pokojnika, a ne i obred sprovoda djece, gdje se također vidi velika raznolikost korištenih obrednika na ovim područjima. Obred sprovoda odraslog pokojnika je podrazumijevao već i dijete od sedam godina, a sastojao se od nekoliko postaja. Zanimljivo je primijetiti da se gotovo svi obrednici, barem malo, međusobno razlikuju. U načelu, pokop je započinjao tako da se, u ono vrijeme kada mrtvačevo tijelo treba prenijeti iz kuće u crkvu, skupe klerici u župskoj ili drugoj crkvi, župnik obuče roketu i štolu crne boje ili crni plašt, zatim zvone zvona, jedan klerik nosi naprijed križ, a drugi blagoslovljenu vodu, te župnik, s drugima, krene iza ovih k mrtvačevoj kući. Pri tome bi se podijelile svijeće i zapalile baklje, složila bi se povorka, tako da bi naprijed bile svjetovnjačke bratovštine (ako ih ima), a iza njih svećenici redovnici, te svjetovni kler. Išli bi u paru, za križem, i pjevali bi pobožno psalme. Župnik bi išao pred nosilima sa svijećama, a za njim bi išli ostali koji bi pratili mrtvo tijelo, tiho se moleći za pokojnika. Potom bi, u kući pokojnika, odnosno na onom mjestu gdje se nalazi mrtvo tijelo, započeo obred.

Rimski su obrednici na toj prvoj postaji predviđali samo škropljenje mrtvog tijela i moljenje psalma: Iz dubine vapijem k tebi…, uz antifonu: Ako gledaš na bezakonja…, dok je većina krajevnih obrednika na tom mjestu predviđala moljenje više molitava, psalama i responzorija, a svi su oni intonirani tako da se od Boga traži smilovanje za pokojnika i oprost grijeha.

Dok se povorka kretala prema crkvi, ili groblju, ukoliko se nije išlo u crkvu, pjevao se psalam: Smiluj mi se Bože, uglavnom uz antifonu: Kliktat će Gospodinu koste ponižene, a prema potrebi i drugi psalmi, gdje bi svaki završavao s: Pokoj vječni…

Po ulasku u crkvu, nosila bi se stavila na sredinu, te bi se zapalile svijeće oko pokojnikova tijela, a potom bi slijedila služba za mrtve i misa. Nakon mise bi svećenik skinuo misnicu i manipul i obukao plašt crne boje, a zatim bi se svi klerici okupili oko pokojnikova tijela, dok bi svećenik stao kod njegovih nogu i molio više molitava, te istovremeno, obilazeći oko tijela, škropio i kadio. Molitve su i ovdje bile upućene Bogu kao milosrdnom sucu, tj. Boga se molilo da pokojnika oslobodi osvetnog suda i da ga ne stisne svojom sudačkom osudom, nego da ga izbavi od smrti vječne u dan onaj strašni.

Valja napomenuti kako se s vremenom stvorio običaj, kojega pamte još starije generacije, a riječ je o moljenju predviđenih molitava kod praznog lijesa (tzv. tabuta), koji je na nosilima (koja su se inače koristila za sahranjivanje) stajao u dnu kora i tada bi se izvezao na sredinu crkve i prekrio crnim plaštem. Taj bi se lijes izvozio u slučajevima kada nema pokojnikova tijela, npr. kada se netko utopio, a tijelo mu nije pronađeno, na godišnjice i druge dane, ali se on zapravo i redovito izvozio, što je bilo uvjetovano činjenicom da je sprovod bio poslije podne, a zbog euharistijskog posta, koji je obvezivao od ponoći, nije bilo večernjih misa (do 1953.), tako da su se mise za pokojnika u načelu slavile neki drugi dan, što znači bez njegova tijela.

Povorka bi potom krenula ka groblju, a na putu bi se pjevalo: U raj poveli te anđeli.. Po dolasku do groba, svećenik bi ga, ukoliko to već nije učinjeno, najprije blagoslovio, a potom bi poškropio i okadio pokojnikovo tijelo i grob, a tad bi se nastavilo s pjevanjem i molitvama. Posebno valja napomenuti kako su đakovački obrednici pred kraj ovog dijela obreda imali dodatak kojega ne nalazimo ni u jednom drugom obredniku korištenom na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, ali ga vidimo u izdanjima malih Kompendija obreda Zagrebačke (nad)biskupije, odakle je vjerojatno s vremenom i preuzet. Tako bi svećenik donjim krajem križa znamenovao lijes, gvoreći: Križ Isusov čuvao te u život vječni. Amen, a potom bi triput lopatom bacio malo zemlje na lijes, uz riječi: Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah obratiti. Ovo je pokoj moj u vijeke, ovdje ću stanovati, jer sam ga odabrao. Ponegdje se i danas može vidjeti gotovo u cijelosti očuvan taj dio obreda. Treba još napomenuti, iako to nije bilo predviđeno ni jednim ovdje korištenim obrednikom, da je postojao i običaj da se na kraju izmoli molitva po hvalevrijednom običaju, a koja je glasila ovako: Pomolimo se za ovoga pokojnoga svojega brata (ovu pokojnu svoju sestru), za sve, koji počivaju na ovome groblju, kao i za onoga, koji će prvi izmđu nas umrijeti, da premine u milosti Božjoj. Oče naš… Zdravo Marijo… Pokoj vječni…

c) Još neki obredi

Svakako je vrijedno spomenuti još neke specifičnosti našeg kraja, a to su: uvod žene koja je preminula u porodu, opjev groba i opjev mrtvačkog odra. Uvod žene koja je preminula u porodu pronalazimo samo u Đakovačkom obredniku iz 1878., a on započinje pred vratima groblja, gdje svećnik najprije poškropi mrtvo tijelo i izgovori antifonu: Ako ćeš na opačine gledati…, zatim psalam: Iz dubine…, pa: Pokoj vječni…, te ponovi antifonu, a potom slijedi: Gospodine, smiluj se…, Oče naš…, i molitva da Bog, po zaslugama Blažene Djevice Marije, pogleda milosrdno na dušu službenice svoje, da tako postigne vječno blaženstvo. Nakon toga bi se poškropilo tijelo blagoslovljenom vodom, te se štola stavila na lijes i tako bi se uvodilo u groblje, a svećenik bi pri tome govorio: Uniđi u crkvu Božju, da živiš s Bogom u vijeke vijeka. Amen.

Isti obrednik ima i opjev groba, a njega preuzima i Priručni obrednik iz 1933. Prema njemu, svećenik bi najprije poškropio grob blagoslovljenom vodom, te bi pjevao ili govorio responzorij: Izbavi me Gospodine…, nakon čega bi slijedilo: Gospodine, smiluj se…, Oče naš… (za to vrijeme bi poškropio grob), te još jedan responzorij, a potom molitve za pokojnika i Pokoj vječni…
Priručni obrednik iz 1933. ima i opjev mrtvačkog odra. Prema njemu, svećenik bi nakon mise skinuo kazulu i manipul, obukao crni plašt i krenuo prema mrtvačkom odru, a za to bi vrijeme pjevači pjevali responzorij: Izbavi me…, dok bi svećenik stavio tamjan u kadionicu, te nastavio: Gospodine, smiluj se…, Oče naš…, potom bi slijedio responzorij, te molitva za pokojnika., a na kraju bi zaključilo s: Pokoj vječni…, i glasno dodao: Duša njegova (njezina, duše njihove) i duše svih vjernih mrtvih po milosrđu Božjem počivale u miru. O. Amen.

* * * * *

Ukoliko se osvrnemo na navedene sprovodne obrede, možemo zaključiti kako su obredi kvantitativno bili bogati, da je postojala također velika raznolikost među obrednicima, ali i da su teološki naglasci bili prilično negativno intonirani, odnosno uglavnom se naglašava želja da Bog pokojnika oslobodi od njegovih životnih grijeha i pribroji ga zajednici svetih, dok je onaj duboki vazmeni značaj novoga života ostvarenog Kristovim pashalnim otajstvom ostao uglavnom zasjenjen i nedorađen. Stoga je sasvim razumljivo da će današnji Red sprovoda upravo na to staviti težište.