Potrebe i želje
„… Ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude.“ Što mi je molitva? Razgovor s tobom? Vračanje kojim ću te prevariti kako bi ispunio sve moje potrebe i želje? Igranje s predviđanjima vlastite sudbine kako bih te mogao prisiliti da interveniraš u moj život? Mogu li te pretvoriti u instrument mojih skrivenih želja i potreba za koje nitko ne zna?
Molitva jest razgovor. Razgovor između dvije slobode. Slobode koja moli i ništa ne traži i ništa ne želi. Slobode koja nije nužno takva da je prisiljena odgovoriti na moje traženje. Neka bude tvoja volja nije izričaj poraza. Nije priznanje neuspjeha. Nemoć jer te molitvom nisam uspio prevariti. Ali zar se može nazvati molitvom pokušaj prevare Boga? Nije ni izraz takve i te manipulirajuće nemoći.
Molitva je pristanak jedne slobode koja se potpuno prepušta drugoj slobodi. Slobodno. Bez prisile. Bez trebanja. Bez zahtijevanja. Čak i bez bilo kakvog očekivanja. Reći Bogu ništa ne tražim od tebe, ništa ne trebam, učini kako želiš sa mnom kao da potvrđuje moju oholost. Bog mi ne treba.
Ali, treba li Bog ikome tko sebe prisiljava na odnos prema njemu ili ga drugi prisiljavaju ne ostavljajući prostor njegovoj ili njezinoj slobodi da se za Boga odluči, da Boga izabere slobodno?
Dvije slobode koje međusobno razgovaraju ne moraju biti jednake jedna drugoj kako bi bile slobodne i znale kako su slobodne. Može se biti slobodan kako u odnosu na slaboga, tako i u odnosu na jačega od mene. Onaj unutarnji prostor srca i savjesti gdje slobodno izabirem Boga kao sugovornika u molitvi.
Možda je to najautentičniji oblik molitve upućen Bogu koji je ikada upućen preko ljudskih usta i ljudskog jezika: biram slobodno da ne bude moja volja, biram slobodno da ne molim iz prisile, trebanja i želja, biram moliti tako što ništa od tebe ne tražim i ne želim, uradi kako želiš i po svojoj volji.
Kako je moguća molitva koja ništa ne traži i ništa ne treba i ništa ne želi? Moguća je. Ona se prepušta slobodi onoga kome je upućena. Njemu samom je prepušteno hoće li na molitvu odgovoriti sa da ili ne. U slobodi molitve koju ti upućujem otkrivam i tvoju slobodu slušanja te molitve. Tvoju slobodu kojom shvaćaš i razumijevaš tu molitvu. I prije nego te molim ti već znaš što mi je potrebno kažu Pisma.
Ono što mi je nedostajalo bila je sloboda. Samosvijest o molitvi kao komunikaciji dvaju sloboda u kojoj se slabija i ograničena sloboda obraća jakoj i vječnoj i pri tom ne osjeća potrebu da glumi i da se ponižava radi jakoga.
Što mi je molitva? Slobodni susret tvoje i moje slobode. Moja slobodna riječ i tvoje slobodno slušanje. Moje slobodno kretanje molitvom prema tebi i tvoje slobodno otvaranje samog sebe za nju.
Ne znam je li itko ikada jasnije i dublje mogao to izgovoriti u tako malo riječi osim Sina: ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude. Slobodno birati da te ne prisiljavam i ne progonim svojom molitvom, nego te moliti ne tražeći i ne želeći ništa za sebe osim toga da i kad odgovoriš na moju molitvu neka to bude slobodno. Kao i kad ne odgovoriš na nju neka tu bude slobodno. Tvoje slobodno prihvaćanje ili odbijanje moje molitve nema i ne treba uvijek imati svoje objašnjenje. Ipak ako ništa drugo shvaćam kako si i ti jednako slobodan kao i ja dok naše dvije slobode međusobno razgovaraju.
