Nevidljivo i neprimjetno
Obraćenje je neprekinuto. Nema svršetka za života. I sa smrću ostaje pitanje: jesam li na kraju uspio? Simpatična su ona obraćenja gdje svatko mora saznati o njemu. Nerijetko kratkotrajna. Traju od emocije do emocije. Netko viče s krovova evo ja sam se obratio i promijenio. I dok siđe s krova vratio se na staro.
Nezahvalno je obraćenje. Traži od mene promjenu prema ukućanima. Onima koji su svakodnevno sa mnom. Ne bih takvo obraćenje. Radije bih ono iluzorno. Izmišljeno. Ono u kojem se mijenjam i prihvaćam čovječanstvo, daleke zemlje i gradove i nepoznate ljude. Ono obraćenje bez nutarnjeg napora. Bez promjene. Obraćenje poznate zvijezde koja javno objavljuje svoju promjenu i zadržava sve ono što je udaljava od obraćenja.
Svakodnevno obraćenje nešto je drugo. Tu stalno susrećem čovjeka kroz kojega me pozivaš na promjenu. Istinsko obraćenje mi izgleda kao svakodnevno, nevidljivo, tiho i cjeloživotno. Biti bolji svaki dan prema čovjeku pored mene. Prema onomu koji poznaje moje slabosti. Prema onomu od koga se ne mogu skriti.
Lako je pobjeći od tihog obraćenja. Malo tko voli svakodnevnu borbu s drugima i sa samim sobom. Svakodnevna strpljivost. Svakodnevna ljubaznost. Svakodnevno slušanje. Svakodnevna molitva. Koliko bi bilo lakše kad bi obraćenje bilo odmah, sada i ovdje. Jednom zasvagda! Ali ne! Ti si drugačije uredio stvari. Drugačije si zamislio hod vjere prema tebi. Tek u iznimnim okolnostima daješ milost velikog obraćenja. Nitko ne zna zašto. I zbog čega. Čak niti oni koji te u velikom obraćenju susretnu. I oni se pitaju. I čude se. Zašto ja? Zašto meni?
Meni nisi dao takvu milost. Ne mogu reći kako sam je tražio. Ne čeznem za čudima koja su iznad mene kako stoji u Pismima. Ne tražim veliko obraćenje. Tek podršku za svaki dan. Pomoć kod rezignacije jer mi je obraćenje naporno. Pomoć kod razočarenja u sebe jer nisam uspio u jednom danu obratiti se barem malo, promijeniti se tek toliko da i ti shvatiš kako sam taj dan bio bolji prema drugima.
Lako se zaljubim u obraćenja koja su pompozna i blještava. Ona u kojem se pred očima tolikih netko javno odriče svega pogrešnog samo da bi prikupio simpatije ili pokoji like više za svoju javnu ispovjedaonicu ili ulovio neke nove sponzore za svoj bogati i lagani život.
Nema nikakve ljudske nagrade u obraćenju na koje ti pozivaš. Tu nema blještavila i nema sjaja. U tvom pozivu na obraćenje nutrina i duh se bore same sa sobom i otkrivam koliko je to u konačnici teško. Iznutra se trajno mijenjati. Mijenjati se tako da se izvana ništa ne vidi, dok se u meni odvijaju neprekinute borbe i sukobi sa samim sobom.
Kao da sam se naučio mudrosti koja od tebe dolazi kako pišu Pisma. Rezignacija i razočarenje u sebe prate moje tiho obraćenje, ono je prožeto neuspjesima i ljutnjom na samog sebe što ne uspijevam uvijek. Iako neugodna iskustva ona pripadaju obraćenju. Dio su procesa. Kroz te padove učim o neprekinutosti obraćenja. O njegovom trajanju koje možda tek smrću prestaje.
A u međuvremenu? Moj život je nevidljivi i tihi niz uspona i padova, dnevnih, običnih i malih pobjeda i poraza na putu prema tebi. I tek milost pruža snagu da se ne odustane. Jednako tiha, nečujna i nevidljiva, ali uvijek prisutna u trenutku rezignacije i razočarenja. U trenutku neuspjeha. U trenutku kad te čujem u savjesti: dosta ti je moja milost, jer se obraćenje u padu i neuspjehu učvršćuje.
Tako nekako i dođe u svakodnevnom životu. Danas razočaran, rezigniran i ljut. Sutra ponukan milošću zahvalan na još jednom danu. Na još jednom pokušaju. Obraćenje! Taj tihi, nečujni i neprimjetni put do tebe skriven od mnogih očiju! Nevidljiv. Izmjeren tek tvojom milošću koja me hrabri kako je bilo dana kad sam bio bolji i kad sam bio čak i dobar. I kako trebam misliti na te dane. Sjetiti se. Prisjetiti se. I onda opet ispočetka. Ponovo. Neprimjetno ustati duhom i nutrinom i započeti novi dan. Nije li to obraćenje? Nevidljivo kao gorušičino zrno. I tek pred tobom uzraste u vidljivi susret čovjeka i Boga.
