»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Žena, muškarac, tajna, sloboda


Filozof Peter Geach, muž filozofkinje i Wittgensteinove učenice Elizabeth Anscombe jednom je u razgovoru s prijateljima upitan zašto svojoj ženi Elizabeth dopušta da mu proturječi. Geach je odgovorio da iako ima privilegiran pristup tijelu svoje supruge (oboje praktični katolici imali su sedmoro djece; Elizabeth je preminula 2001. a Geach 2013. godine), nema privilegiran pristup njenom umu i ne bi niti želio imati. Radije pušta svojoj supruzi da bude slobodna u svom promišljanju. U svijetu filozofije Elizabeth (ne samo kao učenica Wittgensteina nego kao i originalna filozofkinja u svijetu analitičke filozofije) je puno poznatija kao filozof od svoga muža, iako je Geach autor vrlo poznate knjige Mental Acts iz 1957. godine.

Ova uvodna biografska „crtica“ iz života dvoje praktičnih katolika (Geach nije htio oženiti Elizabeth sve dok se nije uvjerio da je istinski i ozbiljna katolkinja) zanimljiva je zbog odgovora koji Geach daje o Elizabeth. Iako imam privilegiran pristup tijelu svoje supruge, nemam privilegiran pristup njenom umu i ne želim imati. Ona se treba samostalno i slobodno razvijati. Odnos muškarca i žene ponekad nailazi na pitanje: Što li on/ona sada misli o meni ili o čemu li on/ona sada razmišlja? Potajno i jedno i drugo razmišljaju o nekom magičnom ili čarobnom mehanizmu kojim bi se mogle čitati tuđe misli, želje i potrebe. Izgleda prihvatljivo i korisno imati mogućnost ili sposobnost čitati misli žene ili muškarca. Puno nesporazuma ne bi se dogodilo. Puno nejasnoća bilo bi s lakoćom otklonjeno. Broj problema bio bi manji ili ih ne bi ni bilo kada bi muškarac i žena imali privilegiran pristup umu onoga drugog.  

Ali unatoč blagodatima umskog pogleda u tuđe misli i želje, u toj maštovitoj i zanesenjačkoj ideji krije se opasnost. Imati privilegiran pristup nečemu može dovesti do napasti da se to nešto stavi pod apsolutnu kontrolu. Kao kada čovjek, imajući privilegiran pristup moći, uvjeren kako je njegova poniznost dovoljna da ne podlegne napasti, ipak na kraju prisvaja moć za sebe, jer ima privilegiran pristup njenom izvoru ili njoj samoj. Unatoč mnogim obećanjima i sebi i drugima kako, ukoliko mu dopuste privilegiran pristup nekoj stvarnosti, neće je zloupotrijebiti, čovjek nažalost pokazuje da nema snage oduprijeti se zloupotrebi onoga u čemu je privilegiran u odnosu na druge ljude. Kada Geach u svom odgovoru kaže da ne bi želio imati privilegiran pristup umu svoje supruge time potvrđuje spoznaju o mogućoj opasnosti za njezinu slobodu i osobu ukoliko bi mu takav pristup bio omogućen. Odnosno ne može jamčiti da kad bi imao takav pristup da ne bi pokušao (ili došao u napast) da svoju suprugu stavi pod apsolutnu kontrolu.

Svojim odgovorom Geach je postavio zanimljivo pitanje: mogu li muškarac i žena dopustiti jedno drugom da budu slobodni u njihovom međusobnom odnosu onda kada oboje imaju sposobnost privilegiranog pristupa umu i mislima onog drugog? Obično se i muškarac i žena zalete u odgovoru i potvrde kako bi jedna takva mogućnost njihov odnos učinila čvršćim i stabilnijim. Međutim, žele li zaista njih dvoje tu vrstu privilegiranog pristupa radi boljeg i kvalitetnijeg međusobnog odnosa ili bi se taj pristup s vremenom pretvorio u oblik kontrole, pa čak i određene emocionalne i psihološke diktature? Geach između redova tvrdi da nikada nije dobro znati apsolutno sve o drugom, makar to bio suprug ili supruga i da takva spoznaja slabi njihov međusobni odnos. Ne znamo razloge ove tvrdnje i ne znamo bi li se Geach složio s nama, ali jedan od razloga možemo tražiti u tome da su muškarac i žena u međusobnom odnosu neka vrsta tajne koju se postupno i kroz vrijeme upoznaje i spoznaje. Privilegiran pristup umu i mislima muškarca ili žene umanjio bi ili potpuno ugasio tu dimenziju tajnovitosti njihovog odnosa zbog kojega se i zaljubljuju jedno u drugo i ulaze u brak. Drugi razlog možemo tražiti u slobodi ljudske osobe, u njezinoj nutarnjoj slobodi da samostalno misli, razmišlja i iznosi svoje ideje, želje i planove.

Tajna i sloboda kao dva fenomena na poseban način karakteriziraju muškarca i ženu i njihov međusobni odnos. Žena je tajna i slobodna je. Muškarac je tajna i slobodan je. U njihovom međusobnom susretu kada bi imali mogućnost da pristupe svim mislima i umu onoga drugoga i tajna i sloboda našle bi se u opasnosti. Tajna bi se istopila uslijed spoznaje svih nutarnjih kretanja koja se događaju u ženi ili muškarcu, dok bi sloboda bila uvijek u opasnosti jer se ne može obećati da se neće pokušati ženine ili muškarčeve misli i um staviti pod apsolutnu kontrolu. Peter Geach je svojim odgovorom rekao nešto drugačije iako muškarcima i ženama ne uvijek prihvatljivo: moja supruga Elizabeth je slobodna i njezin um i nutarnji život za mene je tajna i želim da tako ostane i u budućnosti. Ne bih želio znati sve nutarnje silnice i kretanja njezinog duha i duše jer bi time izgubila onu tajnovitost zbog koje me uvijek privlači k sebi, niti bih mogao jamčiti da ne bih pokušao kontrolirati njezin um i nutarnji život jer znam sve što se događa u njezinoj nutrini. Poštujući slobodu i um svoje supruge, kao i ona njegovu slobodu i njegov um, u braku su bili šezdeset godina (od 1941. do Elizabetine smrti).

Je li moguće ne željeti zaviriti u um nekoga bliskog, ne saznati njegove želje i misli? Nije li ponekad odnos muškarca i žene sveden na bezuspješne pokušaje „ulaženja“ u um i misli onoga drugoga kako bi se stekla određena kontrola nad njezinom/njegovom slobodom? I što može dobiti jedna supruga privilegiranim pristupom umu i nutarnjem životu svoga supruga, i obrnuto što on može dobiti tim privilegiranim pristupom? Žele li istinski oboje znati apsolutno sve o onom drugom iz nepatvorene želje da svoj odnos učine čvršćim i stabilnijim ili se tu krije jedva primjetna opasnost da se drugog kontrolira i nad njim provodi određeni psiho-emocionalni nadzor?

Geachovu misao o tajni i slobodi njegove supruge Elizabeth koju on nije želio spoznati nego ostaviti na miru kao trajni izvor privlačnosti tajne druge osobe potvrđuje i jedna neobična biblijska scena. U knjizi Postanka kod stvaranja čovjeka dolazi do određene tajnovitosti. Bog pušta san na Adama i dok on spava stvara ženu Evu. Simbolika sna nije, čini se, simbolika neznanja ili tuposti, nego simbolika tajnovitosti. Adam ne zna što se događalo dok je bio u snu, niti Eva zna kako je Adam nastao, ali oboje osjećaju da su jedno drugom bliskiji i sličniji nego svim drugim stvorenjima na zemlji. Biblijski san je simbol tajnovitosti i slobode osobe onoga drugog s kojim smo u odnosu, muškarca ili žene. Kao da je Bog u stvaranju čovjeka, a muškarac i žena zajedno su čovjek, puštajući san kao način skrivanja onoga što planira učiniti, odlučio da tajnovitost i sloboda budu bitan dio i važna dimenzija odnosa muškarca i žene. Kao da ni Bog nije želio privilegiran pristup tuđem umu i mislima jer bi onda istovremeno stvarao oboje i pokazivao im detaljno kako stvara i što se stvarno događalo u činu stvaranja muškarca i žene i ništa među njima ne bi bilo skriveno i tajno. Njihov nutarnji život bio bi onom drugom dostupan kao da je njegov vlastiti. Ali Bog nije želio tako. Htio je da tajnovitost i sloboda ostanu integralni dio muškarca i žene kojima se ne može pristupiti privilegirano niti ih kontrolirati, nego ih se može otkrivati i spoznavati (tajna) i poštivati i poticati (sloboda).

Danas kad je ideja o apsolutnoj kontroli i nadzoru pomalo prisutna u svim segmentima društva pa i u odnosu muškarca i žene nije uvijek prihvatljivo i podnošljivo znati kako je muškarac ili žena tajna i slobodna osoba koju se ne treba i ne bi smjelo apsolutno kontrolirati, nego spoznavati i poštovati. Ali zar muškarac i žena ne ostvaruju privilegiran pristup jedno drugom otkrivajući slojeve tajne o osobi i potičući i poštujući slobodu onog drugog? Na kraju nešto što potpuno i apsolutno kontroliramo ne može nas iznenaditi i  brzo postaje predmet dosade i zaborava. Ali ono što je za nas tajna i što je slobodno uvijek nas može iznenaditi i otkriti nešto novo o sebi zbog čega nas stalno privlači da ostanemo s njim/s njom kao što su Peter Geach i Elizabeth Anscombe poštujući vlastitu slobodu onog drugog i neumorni u međusobnom spoznavanju i upoznavanju tako činili i živjeli šezdeset godina u braku, provodeći život u „biblijskom“ snu uvijek iznova otkrivajući nešto novo i iznenađujuće jedno o drugom.