Utorak, 15 lipnja

O Crkvi i svećeništvu

katolički svećenik


Jutro započnite s križem i molitvom, zahvalnicom za sebe, svoje, za sve ljude koje ćete tijekom dana sresti. Mnogi to tako čine, među njima su i svećenici o kojima će ovdje biti riječ.

Kakvu sliku imaš o svećeniku? Promisli, daj ne stidi se, kad to ponekad imaš hrabrosti reći pred drugima uz kavu i trač partiju.

Kako izgledamo u tvojim očima? Godina je posvećena zvanjima, redovnicima i redovnicama koji su vam u župi ili ih susrećeš.

Naravno da nam je stalo, da želimo vidjeti odjek svojih riječi i postupaka, ali nas boli kad ima toliko toga izrečenog, nepromišljenog, uvrjedljivog.

Kriva slika svećenika mlade plaši. Tvoj sin ne bi ni pod koju cijenu izabrao to zvanje koje je, u pričama roditelja, ponekad, iskrivljeno, zlonamjerno prikazano.

Pretjerujem li?

Prisjetite se nedavne prošlosti koja je formirala mnogima sliku o svećeniku. Na žalost neki je ni do danas nisu odbacili, prihvatili su je zdravo za gotovo a da ne promisle “je li to moguće” – kako bi rekao sportski komentator Mladen Delić. Doduše, od novijeg vremena hrvatske državnosti ne čujemo više onu omiljenu o crnomantijašima, popovima-lopovima.

Je li to zbog toga što mi više ne krademo ili što ne nosimo mantije ili što su konačno uvidjeli tko je svećenik u ovom narodu i ovoj Crkvi? Nekima još odgovara slika svećenika koji živi “od tuđe muke”. Takvi nisu i neće uvidjeti što i čega se svećenik vjekovima odriče da bi bio prisutan u najvažnijim trenucima jednog naroda, u radosti i na Kalvariji. Za sve imaju, ali članarinu godišnju, lukno od 100 kuna nikako da uštede.

Dok je još bilo novih pogona, radnih mjesta gledali su kako biskupi stoje s čelnicima države, kako svećenici blagoslivljaju brodove, njive, pogone, pa se i danas neki boje utjecaja klera, tobožnje svemoći Crkve u životu i politici.

Za one do jučer, komuniste i njihove ulizice, mi smo bili “organizirana crkvena snaga, opasna subjektivna snaga Katoličke Crkve”. Pribojavali su se naše organiziranosti, naše crkvenosti.

Danas znamo da su Tito i Bakarić nudili blagopokojnom kardinalu Stepincu slobodu, a zauzvrat da on “odcijepi Crkvu u Hrvata od Rima”. O tim i takvim strahovima slušali ste o sprezi fašizma i Vatikana.

Čemu se bojati jedne i jedinstvene Katoličke Crkve? Što je ona učinila za ovaj narod pokazat će trijezno istraživanje povijesti, što čini danas, to se vidi. Služiš li se uslugama Crkve? Što očekuješ od nje? Dolaziš li kao da je ona “servis” za neke trenutke u životu: krštenje, pričest, krizmu, pokop? U što su se pretvorili sakramenti? Nevažno je postalo važnije, susret na misi, ispovijed i pričest. Tko još za to ima vremena?

Što je sve Crkva učinila, njezini djelatnicu u povijesti, graditeljstvu, književnosti, slikarstvu i filozofiji? Možeš li s ponosom reći: “To je doprinos moje Crkve, mojih svećenika, vjernog naroda kršćanskoga. Ne možeš? Mnogi su siromašni jer se vjerom i pripadnošću nisu priključili višestoljetnom hodu Crkve na ovim prostorima. Šteta, baš šteta! Primjerice, pogledajte velike ljude Crkve čija imena nose mnoge škole, trgovi, instituti. No dobro.

Niti su svi svećenici bili grešnici, niti su sveci. Znani i bezimeni unijeli su o ovo podneblje u temelje ovoga svoj mali prinos, mali u ljudskim očima, velik u Božjim. Otrcana parola koja se često čula: “Vjerujem u Boga, ali ne vjerujem u popa!” je priglupa, a takvi je koriste. Zar netko dolazi u Crkvu ili ne dolazi “jer je ovaj ili onaj svećenik?” Zar je svećenik za njega razapet?

U čemu je stvar. Crkva je po Božjoj zamisli tako oblikovana da mi jedni drugima posredujemo vezu s Kristom koji je jedini posrednik između Boga i ljudi.

Dakle, što treba znati?

Nije kler, nije svećenik glava Crkve. To je Isus Krist. Nisam ja, nije svećenik duša Crkve, to je Duh Sveti.

Kler, svećenstvo je kralježnica Crkve. Mi nismo u Crkvi zato da bi s nama dolazilo, zbog nas dolazilo ili ne.

Mi smo tu da držimo organski sve dijelove u jedinstvu. Kojem? To je jedinstvo nauk Katoličke Crkve, sakramenata i crkvene discipline. Zato je priglupo reći: ako moj župnik neće krstiti dijete a ne postoje uvjeti za krštenje, vjenčanje, pokop, uvjeti koji jamče da će dijete biti odgojeno, da će supružnici živjeti u skladu s crkvenim naukom, da je pokojnik bio vjernik, ja ću to, obaviti kod drugoga. Nažalost ponekome to i uspije. Kažem nažalost, jer je naišao na svećenika koji ne mari za jedinstveni crkveni nauk i disciplinu.

“Ne vjerujem u popove”, to je najčešće samo opravdanje vlastite nevjere, nedosljednosti, bijega pred Bogom i Crkvom. Da bi bilo jasnije, ni ja ne vjerujem u svećenike, vjerujem u Boga koji Crkvu vodi “i po krivim crtama piše ravno”.
Ispravno je reći: “Ja vjerujem u Boga”, ali za ispravnu crkvenu vjeru u Boga neophodno je imati povjerenja u svećenika, biskupa s papom na čelu.

Dakle, što učiniti? Ako misliš da je lako i lagano biti svećenik, moli za svoga sina da postane svećenik pa malo promisli i poštuj te Božje “vatrogasce” koji pokušavaju milošću Božjom ugasiti požar zla u čovjeku, koji govore o miru, razumijevanju među ljudima, o Bogu koji je za tebe postao čovjek da ti budeš bogolik.

Kakav bi ovaj svijet nasilja, rata i krvi bio da njih nema, kad je ovakav unatoč svemu?