Utorak, 18 siječnja

Župnik

3


Široka ravnica, šumarci, sela, oranice unedogled. Autoput presijeca polja, promiču sela i zaseoci, daleki gradovi. Sve je vidljivo, a ništa se ne vidi jasno, onako široko, koliko u oči može stati. Vozim se vlakom, uz prozor, kad poželim uživati u krajoliku. Nižu se sela i daleki zvonici okrenuti nebu, nad njima oblaci. Uvijek nova slika. Ponavljam stih kao molitvu: “Između neba i ravnice proteklo moje djetinjstvo.”

Mnogi su vršnjaci otišli na “drugu obalu”, a nas nekolicinu okupi sjećanje i godišnjica župnikove smrti. Prisjećamo se pokojnika, oživimo ga u riječi, smijehu i pokretu.

Uvijek isto, s kolodvora na groblje. Dočeka me on i stara lipa. Uokolo kapelice razasuti grobovi. Mrtvi leže spokojni u ravnici, nad njima nebo i laste. “Tamo gdje je glava trebalo bi posaditi drvo”, reče jednom. Da se podsjetim, čitam na glas imena pokojnih a oni se javljaju vjetrom u krošnjama. Sve me to vrati u djetinjstvo. Otvore se “zastori” sjećanja, zaigraju likovi, ožive daleki i mrtvi.

Župnik je posebna priča. Mnogi su ga voljeli, drugi nisu razumjeli, a on je znao, kako reče “i buru okrenuti u svoja jedra”. Malo je onih koji bi djevojčici, mladoj ženi, smjeli reći u šali: “Kozo jedna!”, dječacima: “Gdje si, konjino, duše nečisti?”, a da se ne naljute. Omalen, proćelav, vanjštinom nije izazivao divljenje.

Izdvajao ga je osmijeh i srce, široka duša kao ravnica sa šumom na obzoru. Unatoč godinama ostao je zaigran, začuđen. “Otkačen”, rekoše stare bake. Mi smo u njemu vidjeli Isusa kako druguje s ljudima, djecom posebno. Smijao se grleno, široko. Činilo se da klokoću mlinovi, riječni brzaci, razigrani konji na pustari. Bila je osobita privilegija biti “župnikova koza” i “konjina”. Uživali smo u igri i šali s njime satkanoj od igre, molitve i djetinjstva.

Nakon prve pričesti svi bi željeli biti ministranti, pjevači i pjevačice. Župni vjeronauk je bio doživljaj. Sve smo ga mogli pitati, s njime razgovarati kao s prijateljem. Pitao jedan: “Dolazi li Isus u hostiju kod pretvorbe?” “Dakako da dolazi!” “Sad se ne čudim što vam ruke drhte zbog… njegove težine!” Smijali smo se uglas, a župnik ga je počastio kao da je otkrio nešto važno u vjeri. Drugi bi ga župnik izgrdio. “Ima stvari na koje ne znam odgovoriti, znat ću kad umrem”, rekao je. Razgovarali smo o Bogu prijatelju, kojega možemo voljeti i kad ne znamo sve o njemu.

Nagrizala ga je starost i bolest. Poželio je čuti što ćemo reći kad umre. Djeca su glumila plač, a ja župnika. Htio sam se našaliti na “njegov način”. Započeo sam govor: “Braćo i sestre, ovdje leži duh nečastivi!” Tako je on nas nazivao u ljutnji. Šutio je gledajući negdje put neba rukom praveći znak križa. Nama zastao dah. Nakon nekoliko minuta prolomio se neobuzdan smijeh.

Zbog njega smo zavoljeli Crkvu i svećenički poziv. “Ako si rijeka, teci, ako si obala, stani”, rekao je kolebljivima. “Ne možeš biti i rijeka i obala ujedno!” Ja sam jedini “došao do luke”.

Privlačan u svojoj jednostavnosti. Dosjetkom bi i vicem potkrijepio istinu Evanđelja. Riječ bi pretvorio u pokret, a mi bismo bez daha slušali kao da smo do nogu Isusovih. Imao je čudan hod kao da je u rodu s Ch. Chaplinom: glavu okrenuta nebu, izvijen vrat da izgleda krupniji i moćniji. Oponašali smo ga nehotice.

Puno toga ga je vezivalo s našom obitelji. S djedom je bio zatvoren u Lepoglavi. Kakva su to bila vremena? Nakon rata vlast je uzimala, otimala i ono malo od seljaka za “gladne radničke mase”. Župnika zatvorili zbog jedne šale i zvonjave. Kad bi seljani čuli crkveno zvono da “brenca na vatru”, sakrivali bi ljetinu, a ludi Marko, nagovoren od župnika, bacio poreznicima krumpir u kola. Mislili da je bomba pa se razbježali. Bila je to slatka osveta “narodnim vlastima”, kad već ništa drugo nisu mogli.

Uvijek se oko crkve nešto događalo, pripremalo za blagdane. Puno nas je bilo u tamburaškom i folklornom društvu. Odjekivale berde, samice, bisernice, pjesma. Vlastima nije bilo po volji pa osnovali “Omladinsko društvo”. Ispostavilo se da smo u oba društva isti. I tako, pričama i sjećanju nikad kraja.

Evo još nekoliko zgoda.

Imao djed lijepe konje. Izvozio slavonsku hrastovinu iz šume, a mrtvace u crnim kolima sa dva zlatna anđela, dakako i župnika kud je trebalo. Problemi bi nastali nakon kiše. Sjedio župnik u “federsicu”, a konji se zapjenjeni propinju u blatu. Kupio djed kobilu od šumskih radnika iz Bosne, a ona lijepa, gorda, tvrdoglava, navikla na druge komande. “Idemo li”, podrugljivo će župnik, “ili ćemo ostat do sutra u blatu?” “Da, oprostite, velečasni”, reče moj djed, “morat ću opsovat da krene, inače ništa!” Rekoše da je spomenuo nebo. Često ga je spominjao, valjda je sada u njemu.

Pričalo se, na sijelima, kako je župnik, vozeći se, molio časoslov na latinskom. Kobila od napora, kako se to lijepo kaže, “pustila vjetar”. “Ivane, što to ona kaže?” “Vi bolje znate, gospodine, ona govori latinski.” Od njihova smijeha, kažu, konji nagnali u galop. Nikom, pa ni njemu nije zamjerio i kad je imao razloga.

Vidio sam ga, pred oltarom, gdje plače. Nije za priču. Kasno su shvatili da nije ni bila istina to što se pričalo o njemu. Ima ljudi koji životom i radom obilježe vrijeme i ostave trag u ljudima. On je jedan od njih. Bogat vjerom, dobrotom, čovječnošću i tolikim drugim osobinama, obogatio je nas i mnoge koji dolaze. Dođem mu na grob i odem vjerujući da sam bar malo kao on. Stvarno, bolje malo nego ništa. Toliko o njemu, a o meni će pisati netko kad me ne bude.