Obraćenje svetog Pavla: Zmije uzimati
Najveće je čudo za nas da nas je Bog stvorio, da nas je po Isusu Kristu učinio svojom djecom, da nas Isus poziva u vječni život da i mi budemo gdje je on. I to je bitno, to je najvažnije. Međutim, Bogu se sviđa činiti i druga čudesa u duhu i u tijelu prema svojoj volji, u vrijeme koje se njemu sviđa, i to po ljudima koje on sam izabere. Tu nema pravila. Tako je Isus apostole obdario čudesnim darovima. Dok ih je upućivao da naviještaju evanđelje po cijelome svijetu, on im daje jamstvo: „Ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“ I upravo takvo jedno čudo dogodilo se apostolu Pavlu. Dok je kao sužanj bio na putu u Rim, brod je doživio brodolom na otoku Malti. Tom prilikom, dok je Pavao stavljao naramak drva na vatru, iz naramka je izišla zmija i pripila mu se o ruku. Pavao ju je jednostavno stresao u vatru i ništa mu se nije dogodilo.
Bog je dao da apostoli čine čudesne znakove da bi obični, slabi ljudi lakše prihvatili apostolsko propovijedanje, baš kao što su i Isusova čudesa bila tek znak onoga vječnoga spasenja. To je radosna poruka i za nas. Možda nismo ni svjesni koliko je puta u našem životu Bog zapravo učinio čudo, a što se nekima činilo kao sretna slučajnost. U Boga nema slučajnosti.
Netko će možda reći, da se neke stvari u njegovu životu baš i nisu dobro posložile. Međutim, mi vjerujemo: kad nas pogode i nevolje i kušnje, Bog je i tada uz nas, Bog nas nikad ne napušta, Bog nas vodi da poput Isusa ustrajemo u nevoljama, da bismo bili dionicima i njegove proslave. Zato, nema potreba žudjeti za čudesima i čudesnim znakovima. Bog nam jamči ono što je bitno, a to je da njemu pripadamo sada i u vječnosti. Zato mu neprestano zahvaljujemo. Dao Bog da se naša hvala nastavi i u sretnoj vječnosti.