Ponedjeljak, 24 siječnja

Oko


Čuli ste, zacijelo, onu anegdotu kako se čovjek požalio prijatelju da mu je toga dana sav svijet nekako siv i mutan. Čovjek mu na to reče: „Prijatelju, obriši svoje naočale!“

Tako Isus nama veli: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo.” Rekao bih da upravo od toga proizlaze mnoge naše nesuglasice i neprijateljstva. Opterećujem se drugim ljudima, mjerim i premjeravam njihovo ponašanje, tražim uzroke nevolja u drugima. A što bi, zapravo, trebalo činiti?

Prvo i osnovno: Tko može drugoga promijeniti? Tko ima takvu silu da prinudi drugoga da razmišlja ili postupa onako kako ja mislim da je dobro? Ta, ni Bog toga ne čini. Jer kad bi nas on prisiljavao da razmišljamo i postupamo kako On želi, onda mi više ne bismo bili ljudi, jer bez slobode mišljenja i postupanja čovjek nije čovjek. Uzaludan je, dakle, trud i muka da upravljamo drugim ljudima.

Drugo i najvažnije. Isus nas uvijek iznova poziva da počnemo od sebe. Našu nutrinu, našu dušu on uspoređuje s okom, koje je svjetiljka tijelu. Što je to svjetiljka naše duše? Naša savjest, naše neprestano nastojanje da uskladimo svoj život s onim što je čisto i čestito. I onda ćemo drugačije gledati na svijet oko sebe baš kako Isus veli: „Čistima je sve čisto.“

Zamislimo se. Ako se često i prečesto tužim i žalim na druge ljude, na društvene ili crkvene strukture, ako često mislim da je netko ili nešto uzrokom mojih muka i tjeskoba, onda je vrijeme da se zapitamo: kakvo je moje oko? Prostodušan, Božji čovjek vedro gleda, opravdava slaba čovjeka i u svemu vidi zrnce dobrote. Svojim vedrim pogledom on ne izaziva, ne ranjava, ne podiže svoj kažiprst. Govori blage riječi, s ljubavlju potiče na dobro. Takav je čovjek, prema evanđelju, svjetlost svijeta, sol zemlje, kvasac dobrote u sredini u kojoj živi.

Evo jedne priče. U jednom je samostanu bio neki stari redovnik koji je o svakome, baš o svakome govorio samo dobro, tj. uspio je u svakome pronaći nešto dobroga i to pohvaliti. Njegova su mu subraća jednom zgodom rekla: „Više si nam dodijao. O drugima govoriš samo dobre stvari. Ti bi i đavlu našao neku dobru stranu!“ Nato je starac sa smiješkom odgovorio: „Pa, vrijedan je.“

Suviše loših vijesti slušamo i čitamo. Nažalost, na malo toga možemo izravno utjecati. Ali ono temeljno može svatko od nas činiti: dati svoj doprinos. Uljepšati nekome dan, prozboriti dobru riječ, pokazati strpljivost i razumijevanje prema pogreškama drugih ljudi… Konačno, oni koji su kršćani vjeruju u evanđelje, a to je radosna, blaga, vesela vijest, ovome svijetu i ovim vremenima unatoč.