Staro i novo


Još malo, pa ulazimo u novu godinu. Redovito ćemo čuti kako je stara godina bila teška, te kako od nove očekujemo da nam na svim područjima bude bolja i uspješnija. Konačno, tko će se osvrtati na staro i ono što je prošlo? Uvijek kročimo naprijed i samo naprijed! Tako u našem govoru „staro“ redovito znači „zastarjelo“ i „nadiđeno“. Upravo zbog toga nas privlači blještavilo novoga. Sve što je novo, nužno je i bolje i poželjnije. Opsjednuti smo novim. Na primjer, novi mobitel je nužno bolji od staroga. Sve mora biti novo. Odjeća, obuća, način zabave, način ponašanja. „In“ je biti uvijek u trendu, slijediti aktualne ukuse i pravce. Industrija potrošnje nas uspijeva uvjeriti da se ovo ili ono – novo! – mora imati da se čovjek ne bi osjećao kao totalni gubitnik. Jer, pobjednik je onaj koji stvara trendove i brendove, kojega se oponaša… Međutim, je li stvarno ono staro nužno loše, dok bi svaka novina bila nužno i dobra i poželjna?

Evanđelje na to ne gleda u crno-bijeloj tehnici. Isus mirno poučava: „Svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.“ U Isusovu načinu govora „pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko“ jest mudar čovjek koji ispravno razumije i sagledava smisao čovjekova života i u sadašnjosti i vječnosti. Što čini taj mudar čovjek? On „iz svoje riznice iznosi novo i staro“.

Na ulasku u novu godinu važno je, vjerujem, imati na pameti ovu Isusovu pouku. Napredak nam je važan. U ljudskoj je biti da napreduje i iznalazi uvijek nove načine da poboljša svoj život. Pa i sama djeca izmišljaju nove igre. Ne možemo živjeti u tehnologiji devetnaestoga stoljeća. Naravno da se ne moramo odreći današnje tehnologije komunikacije, protoka vijesti i informacija. Sretni smo što nam je standard bolji i viši nego u vremenu naših djedova i baka. Međutim, dok neprestano težimo za nečim novim, zaboravljamo radovati se onome (starome) što imamo. Osim toga, bitno je da čovjek u svome rastu ne zaboravi na svoje korijene, na zdravu tradiciju. Ona podrazumijeva čovjekovu dušu, one nutarnje vrijednosti po kojima jesmo i ostajemo ljudi. Neke vrednote bismo trebali brižno čuvati i ne podlagati ih bezumnim promjenama. To je, na primjer, naša tradicija i kultura – od narodne nošnje do plesova i pjesama. Ali iznad svega smatramo da su nam temeljni i važni korijeni bez kojih ne možemo opstati osobito: vjera u Boga, brak, djeca, obitelj, određeni moralni zakoni. To su naši korijeni. Bez tih korijena usahnut ćemo i nestati na vjetrometini potrošačkog društva i industrije zabave.

Isus veli da treba u svome život mudro kombinirati staro i novo. Novoga imamo u izobilju. Zato je silno važno da znademo cijeniti i vrednovati i ono „staro“, tradicionalno, ono po čemu smo prepoznatljivi i kao ljudi i kao vjernici i kao ponosna djeca svoje domovine. U tome i po tome će i „novo“ i „staro“ biti izraz i našeg napretka i naše mudrosti.