Oslobođenje
Ne znam jesam li to činio pogrešno. Možda jesam. Možda nisam. Molitva je učenje. Kao i sve u životu što je nepoznato i molitva je nepoznata. Misliš kako moliš kako trebaš, ali ništa se ne događa. Preispituješ se. Obično bih molio gotovo uvijek na isti način: oslobodi me. Oslobodi me patnje, boli, trpljenja, besmisla, očaja, dosade. Oslobodi me.
Nastojim razumjeti one koji tako mole. Njihova bol je preduboka. Njihova patnja je prejaka. Sve ono što se obara na njih prijeti kako će ih uništiti.
Ostao bih razočaran nakon intenzivne molitve jer nisam bivao oslobođen onoga što me boljelo. Tako bih se udaljio od tebe. Jesam li molio premalo, premalo intenzivno, premalo sabrano? Možda me nisi slušao? Možda sam bio suviše tih u svojoj molitvi? Suviše hladan? Bez vatre u sebi?
Ne sjećam se koliko sam dugo molio: oslobodi me. Nije bilo odgovora. Zašto, pitao sam se. Zašto stvari stoje u mjestu? Zašto me moja molitva ne vodi nigdje? Ne mislim kako sam molio pogrešno. Znam kako je bilo trenutaka kad sam molio najiskrenije što sam mogao: oslobodi me.
U Pismima kažeš uzmi svoj križ i pođi za mnom. Ne mogu reći kako nisam probavao. Pokušavao. I nije se toliko radilo o njegovoj težini, koliko o tome zašto bih to učinio? Zašto? I čemu? Oni koji nose patnju i trpe bol znaju koliko teško može biti kad ne znaš zašto svog trpljenja i svoje boli, nego te samo besciljno nose i ti ne znaš zbog čega, niti kuda i nitko ti ne daje odgovor za kojim žudiš.
Te riječi uzmi svoju bol ili uzmi svoju patnju i pođi za mnom, a ja neću ići ispred tebe niti iza tebe nego s tobom. Sve se to dogodilo iznenada, ali tiho, bez vidljive promjene. Isti sam kao i prije. Pokreti su mi isti. I geste. I navike. Sve je ostalo isto. Molitva nije. Više ne molim: oslobodi me. Prestao sam.
Kad završavam molitvu ponavljam: hodaj uz mene Spasitelju, hodaj sa mnom. Nemoj biti ispred niti iza mene. Hodaj uz mene. Budi uz mene.
Možda je previše nazvati oslobođenjem ono što se događa kad tako molim. Možda pretjerujem. Možda umišljam. Ipak, molitva je drugačija, ja sam drugačiji. Nema nestrpljenja. Nema frustracije. Nema onih jalovih pokušaja u kojima određujem kako me u taj dan i sat moraš čuti i osloboditi onoga što me boli.
Da. Ne tražim da me oslobodiš boli. Ne tražim da me oslobodiš patnje. Kako bih mogao razumjeti druge u onome u čemu trpe ako ćeš me osloboditi svakog trpljenja? Ne piše li u Pismu kako ti u onome što prepati naviknu slušati. Kako bi me mogao čuti i razumjeti da nisi prošao patnju? Uzeti na sebe svoju bol ili patnju. Ti ćeš ići uz mene. Ići ćeš sa mnom.
Više te ne molim: oslobodi me. Kad molim na početku kažem budi uz mene i kad završavam molitvu kažem budi uz mene. Nemoj me oslobađati onoga što trebam proći kako bih naučio, postao mudriji, postao šutljivi, kako bih odrastao, kako bih druge mogao razumjeti i biti im blizak. Pusti me da trpim. Pusti neka me boli. Nemoj me osloboditi. Budi sa mnom. To je oslobođenje.
Kao što je jednom napisao filozof jedini način prihvaćanja patnje i boli jest uvjerenje kako je i sam Bog patio i kako ga je boljelo. I nije tražio da bude oslobođen. Molio je: Oče neka bude tvoja volja, Oče budi sa mnom. I ja sam počeo tako moliti: Spasitelju pusti me da prođem kroz patnju i bol, Spasitelju budi sa mnom. Tako ću te pronaći. Tu ću naći oslobođenje. U Spasitelju koji je uz mene, koji je sa mnom.
