Josip – čovjek Božjega povjerenja

Bartolomé Esteban Murillo (1617.–1682.), Gospa, Isus i sv. Josip, ulje na platnu, 1650.

Sveti Josip zauzima skromno mjesto u novozavjetnim spisima. Od dvadeset sedam knjiga spominju ga samo tri: Matejevo (Mt 1-2; 13,55), Lukino (Lk 1-2; 3,23; 4,22) i Ivanovo evanđelje (Iv 1,45; 6,42).

Josip – kraljevskoga podrijetla

Iz tih izvora, napose iz Matejeva evanđelja, koje mu posvećuje najviše pozornosti, saznajemo da mu se otac zvao Jakov (Mt 1,15) odnosno Eli (Lk 3,23), da je kraljevskoga podrijetla, iz Davidova grada Betlehema, po zanimanju drvodjelja, nastanjen u Nazaretu, zaručen s mladom djevojkom Marijom. Po zarukama je postao pravno njezin muž, a ona njegova žena (Mt 1,16.19.20.24). U zaruke je djevojka ulazila između 12. i 13., a mladić između 18. i 24. godine. Običaj je bio da zaručnica ostane još barem godinu dana u kući svojih roditelja. Tako je i Marija učinila, premda se njezini roditelji uopće ne spominju.

Problem u braku

U tom razdoblju „nađe se trudna po Duhu Svetom“, primjećuje sv. Matej (Mt 1,18) dajući time do znanja svojim čitateljima da Josip nije Isusov naravni otac. To potvrđuje i njegova reakcija: on je zatečen, iznenađen i razmišlja što da učini.

Prema zapadnim crkvenim ocima, među kojima je i Augustin, Josip je posumnjao u Marijinu vjernost i htio ju otpustiti. Sveti Jeronim, međutim, nije mogao prihvatiti takvo tumačenje. Josip je, prema njemu, u nedoumici, s jedne strane duboko je uvjeren u Marijinu nevinost, a s druge strane ne može protumačiti činjenicu njezine trudnoće. Sukladno židovskom zakonu Josip je imao dvije mogućnosti: prijaviti je ili joj dati otpusno pismo. Ukoliko bi je prijavio, mogla bi biti po zakonu zbog preljuba kamenovana (Pnz 22,23sl.; Iv 8,1-11) i što više kao kći iz svećeničkoga roda spaljena. Ukoliko bi joj pak uručio otpusno pismo, bila bi izvrgnuta ruglu i sa svojim djetetom obilježena cijeloga života. Ne želeći to učiniti, Josip odlučuje „potajice napustiti“ Mariju, što mu Matej uračunava u pravednost (Mt 1,19). Josip se pokazao kao prvi predstavnik one „bolje pravednosti“, koju će Isus kasnije u Govoru na gori tražiti od svojih učenika (Mt 5,20) i koja u sebi uključuje milosrđe, praštanje i dobrotu. Svojom odlukom Josip želi zaštititi Mariju i preuzeti krivnju na se; u takvim slučajevima kažnjavalo se zaručnika teže nego zaručnicu.

Većina istočnih crkvenih otaca i brojnih teologa srednjega vijeka poput Bernarda i Tome vide u Josipovoj reakciji ne sumnju nego strahopoštovanje pred Božjim zahvatom u njegov brak. Josip zna da je Marija začela po Duha Svetom i kao biblijski pravednik, svjestan svoje nedostojnosti, želi se povući iz njezina života da ne bude zaprjeka Božjim planovima s njome. Sveti Bernard u homiliji o navještenju tumači Josipovu reakciju na slijedeći način:

„Zašto ju je htio otpustiti? I u ovoj stvari primi ne moje mišljenje, nego mišljenje Otaca. Josip je htio otpustiti Mariju zbog istoga razloga zbog kojega je Petar od sebe otklanjao Gospodina: ‘Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine’ (Lk 5,8); zbog čega ga je i stotnik odvraćao od svoje kuće: ‘Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj!’ (Mt 8,8). Tako je, dakle, i Josip, smatrajući se nedostojnim i grješnim, govorio u sebi da više ne smije sebi dopustiti da mu pruža zajedničko stanovanje ona koja je takva i tolika da se je prestrašio njezina čudesna dostojanstva nad sobom. Gledao je sa strahom posve sigurno znak da je bremenita božanskom prisutnošću pa, jer nije mogao prodrijeti tajnu, htio ju je otpustiti. Petar se prestrašio velike moći, stotnik se prestrašio prisutnosti veličanstva, tako se je i Josip prestrašio, kao čovjek, novosti ovoga tolikoga čuda, tako duboke tajne i zato ju htio da je potajice otpusti.“

I sveti Toma tvrdi da je Josip htio otpustiti Djevicu Mariju „ne zato jer je sumnjao u preljub, nego iz poštovanja pred svetošću – ob reverentiam sanctitatis“.

Rješenje u snu

Dok se Josip bavio takvom mišlju, javlja mu se u snu anđeo Gospodnji s nalogom:

„Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,20-21).

Tim nalogom Josip, „sin Davidov“, dobio je od Boga dvostruko poslanje: uzeti k sebi Mariju svoju ženu, zaštititi je i očuvati joj čast, a njezinu sinu, začetu po Duhu Svetom, dati ime Isus i na taj način pred zakonom postati njegovim pravnim ocem kako bi i on postao „Davidovim sinom“. Josip učini kako mu anđeo Gospodinov naredi, uze k sebi svoju ženu i tako sin Marijin po Josipu posta sin Davidov, a po Duhu Svetome Sin je Božji.

Prije nego je Marija rodila izišla je naredba cara Augusta da se popišu svi stanovnici Carstva, svatko u mjestu svoga porijekla. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, pođe s Marijom u Davidov grad Betlehem, udaljen od Nazareta stotinjak kilometara, gdje u skromnim uvjetima rađa svoga sina, izvješćuje sveti Luka (Lk 2,1-7). Luka spominje da su pastiri na anđelovu vijest da se „u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 2,11) pošli to provjeriti i da su pronašli „Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama“ (Lk 2,16).

Kad je za Isusovo rođenje dočuo judejski kralj Herod, tražio je da ga pogubi. Anđeo se Gospodinov javlja Josipu po drugi put u snu i nalaže mu da bježi u Egipat.

„Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi“ (Mt 2,13).

Ustani… bježi… ostani dok ti ne reknem! Koliko se puta taj Božji nalog u povijesti čuo i ponovio! Koliko se naših obitelji proteklih godina prepoznalo u tim betlehemskim izbjeglicama! Koliko je njih s vrećicom u ruci moralo napustiti svoj dom, sav životni imetak i krenuti u nepoznato, u nesigurnost! Kolikogod taj Božji nalog bio bolan, toliko je ipak i utješan. U njemu se nazire Božje vodstvo i jamstvo da sam ide s izbjeglicama u izgnanstvo, što se vidi iz onih riječi „ostani dok ti ne reknem“. Niti povijesti i sudbine ljudi u zadnjoj liniji u njegovim su rukama.

„On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat“ (Mt 2,14).

Josip je čovjek na kojega se Bog oslonio, povjerio mu brigu za svoga Sina i njegovu majku. U njihovu okružju razvio se u velikoga osluškivača Božje riječi; i kad spava, čuje, i kad čuje, vjeruje, a kad vjeruje, djeluje. Bez oklijevanja i propitivanja kreće noću na put u Egipat i ostaje tamo oko tri godine.

Nakon Herodove smrti 4. godine pr. Kr. anđeo se Gospodinov treći put javlja Josipu na isti način kao prije i nalaže mu da uzme dijete i majku njegovu i da se vrati u zemlju izraelsku, „jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili“ (2,20). Josip kao i uvijek šuti, sluša i izvršuje. Po povratku iz izgnanstva Josip se nije nastanio u Judeji zbog straha od Herodova sina Arhelaja, nego po četvrti put upućen od anđela u snu, ode u Galileju, u gradu Nazaretu, da bi se ispunilo pismo: „Zvat će se Nazarećanin“ (Mt 2,23). To je zadnja vijest iz Matejeva evanđelja o Josipu. Međutim Luka spominje Josipa posljednji put kad je Isusu bilo 12 godina i nakon toga nema više ni riječi o njemu u Svetom Pismu. Po svoj prilici je Josip umro prije nego je Isus počeo javno djelovati.

Tiho je stupio na pozornicu povijesti spasenja, tiše je otišao s nje, odigravši savršeno povjerenu mu ulogu, pavlovskim rječnikom rečeno: „Ne ugađajući sebi“ (Rim 15,3).

Toga čovjeka Božjega povjerenja Hrvatski je sabor u lipnju 1687. godine izabrao za zaštitnika Hrvatskoga kraljevstva, a bl. Pio IX. 1870. zaštitnikom sveopće Katoličke crkve. Hrvatska biskupska konferencija za vrijeme zasjedanja u Šibeniku godine 2008., proglasila ga je glavnim zaštitnikom Hrvatske. Od 1517. do 1980. godine izabrale su ga za svoga zaštitnika oko 172 redovničke zajednice. Zaštitnik je inače stolara, zanatlije i svake obitelji, ta on je glavar slavne obitelji.