Pobuna protiv praznine
Otvoreno pismo našoj mladeži
Dragi mladi,
budimo iskreni: živimo u dobu koje dovodi u pitanje sve, osim same sumnje. Preplavljeni ste glasovima koji tvrde da kako postoji nedvojbena, sigurna istina, da iznad svega morate biti „otvorena uma“ i ne pretpostavljati ništa konačno. Ali imati samo otvoren um po sebi nije ništa.
Granice slobodoumnosti
Osim toga možete čuti da je „slobodna misao“ najviše željeno ostvarenje modernoga čovjeka. Pa ipak, ono što se danas naziva slobodnom mišlju često se cijeni upravo zato što je sloboda misli – vrsta bezbrižna odsustva istinske dubine. Rezultat? Kakofonija mišljenja, ali malo toga za što se možeš uhvatiti. Nije ni čudo što se mnogi od vas ponekad osjećaju izgubljeno u relativizmu i besmislenoj žurbi.
Usprkos tomu, usred te zbrke, osjećate dublju glad u sebi. Naše vrijeme ide od krize do krize, a to stvara određeno beznađe, koje paradoksno potiče mlade da traže „nešto veće od sada“. Mnogi od vas postavljaju pitanje: „Tko sam ja?“ „Zašto uopće postojim?“ goruće je pitanje na koja sve veći broj mladih pokušava odgovoriti. Te duhovne potrage nisu znak slabosti, nego tiha pobuna protiv praznine.
Razumijem vašu sumnjičavost i zbunjenost. Živite u svijetu koji se cinično smije vjeri i u kojem je sumnja u modi. Ali zapamtite ovo: sama činjenica da vaša čežnja za istinom i smislom nije otupila, dokazuje da u vama postoji nešto živo što se ne će umiriti površnošću. Ta čežnja nije ludost; to je prvi korak čudesna putovanja, moguće čak i prema drevnoj katoličkoj vjeri koja je tako često bila odbačena kao „zastarjela“.
Postati katolik ne znači prestati misliti, nego naučiti kako misliti
Često čujemo kako se moderni svijet naziva „razumnim“ i gleda s visoka na vjeru kao da je praznovjerje. Ali kako ironično: isti svijet željno vjeruje u najnovije urnebesne priče i trendove, dok Katolička Crkva stoljećima prihvaća i misao i otajstvo. Pojednostavljeni sumnjičavci ponašaju se kao da je sama Crkva stvorila jaz između razuma i religije, dok je u stvarnosti Crkva prva pokušala ujediniti razum i vjeru. To ne traži od vas da isključite svoj razum; upravo suprotno.
Zapravo, postati katolik ne znači prestati misliti, nego naučiti kako misliti. Istina ne umire kada se posvetite istini vjere; ona poprima oblik i značenje. Katolička predaja potiče vas na duboko razmišljanje. Čuva logiku Tome Akvinskoga uz Terezijina mistična viđenja. Uči nas da je ljudski razum dar od Boga, namijenjen traženju istine. I istovremeno nas upozorava da ne upadnemo u zamku„ ponižavajuće ropstvo“ biti samo djetetom našega vremena – jer svaki naraštaj ima svoje slijepe točke, a vječna mudrost Crkve štiti nas upravo od trenutačnih hirova.
Vjera vodi do smiraja u istini i do ganuća u čuđenju
Razmotrite isto tako da je ova vjera prožeta radosnom ozbiljnošću. Kršćanstvo nije dosadna zbirka pravila, nego ljubavna priča puna paradoksa i živopisnih slika. U Katoličkoj Crkvi učimo da sebe ne shvaćamo previše ozbiljno, dok istinu shvaćamo krajnje ozbiljno.
U tom naizgled proturječnom stajalištu radosne svečanosti krije se duboka tajna. Katolička predaja poznaje blagdane i post, pobožnost i humor. Poziva nas na smijeh i hvalu. Vjera dovodi dušu do smiraja u istini, ali i do ganuća čuđenjem. Nije lanac koji veže duh, nego ključ koji otvara vrata novim obzorima misli i iskustva.
Ispunjenje u zagrljaju predaje
Dopustite mi da orišem sliku. Zamislite istraživača koji plovi svjetskim oceanima u maloj jedrilici u potrazi za nepoznatim otokom. Prkosi olujama uporno tražeći nešto veličanstveno i novo. Konačno pobjedonosno stupa na kopno, samo da bi na svoje zaprepaštenje shvatio kako je otkrio svoju domovinu, kao da je to novi otok u Atlantskom oceanu. Što može biti divnije nego u jednoj pustolovini iskusiti sve uzbudljive opasnosti daleka putovanja i toplu sigurnosti povratka doma? To pokazuje čudo ponovna otkrivanja poznatoga kao novoga. Takav je slučaj s nekim tko pronalazi katoličku istinu: možda ste započeli divlju potragu za smislom i istinom kao nečim potpuno novim, a završite s osjećajem povratka kući, k nečemu drevnomu što vas je cijelo vrijeme čekalo.
Vaša najdublja priželjkivanja nalaze ispunjenje u zagrljaju te predaje. Žudnja za istinom tu pronalazi utočište: nauka vjere nije zbirka proizvoljnih dogmi, nego pouzdan kompas za dušu. Čežnja za dobrotom tu pronalazi hranu: katoličko ćudoređe – koliko god nepopularno bilo – nudi put do istinske krjeposti i ljudskoga dostojanstva, podržano milošću i okruženo primjerom svetaca poput Carla Acutisa i Piera Giorgia Frassatija, istinskih svetaca za naše vrijeme i našu mladež. U potrazi za društvom, tu ćete pronaći obitelj: kada uđete u Crkvu, ulazite u živo Tijelo, svjetsku zajednicu u kojoj vas se može istinski upoznati i voljeti.
Dionici vjekovnoga razgovora o istini i čovječnosti
Povrh svega u Crkvi nikada niste sami. Stojite rame uz rame s današnjim vjernicima, s današnjim mladima i okruženi mnoštvom onih koji su bili prije vas. Predaja daje glas i onima iz prošlosti koji su bez glasa. Današnji „moderni“ ljudi ne bi trebali zamišljati kako samo oni posjeduju istinu; oni koji stoje u predaji sudjeluju u vjekovnom razgovoru o istini i čovječnosti. I upravo vi, od svih ljudi, sada možete biti dio te velike obitelji koja nadilazi vrijeme i prostor, od Rima do najudaljenijega kutka zemlje, od Petra do mladih u vašoj župi.
Možda još uvijek sumnjate. Možda još uvijek osjećate otpor – to je razumljivo. U trenutku kada se prestanete boriti protiv toga, osjetit ćete privlačnost; kada jednom iskreno poslušate Crkvu, čak ćete je početi cijeniti. Samo pokušajte. Mnogi koji su počeli sa zamjerkama i sumnjama, to su i sami iskusili. Mnogi koji su krenuli otvorena uma, doživjeli su isto. Što su više tražili otvorena srca, to su više otkrivali kako se ostvarenje onoga što traže nalazi upravo ovdje. Katolička vjera pokazala se ne kao starinski ormar rijetkosti, nego kao riznica žive istine, dobrote i ljepote koja im je osobno govorila.
Vjerom se izdižemo iznad sebe
Vaše čežnuće ovdje je pronašlo svoje odredište. Vaša žeđ za istinom, vaša žeđ za dobrotom, vaš vapaj za zajedništvom – ništa od toga nije uzalud. Naprotiv, oni pronalaze odgovor u katoličkoj predaji: vjeri koja je veća od nas samih, a ipak može prisno postati naš vlastiti dom.
Sada se sve svodi na smjelost. Put vjere nije lak; to je put za hrabre duše. Katolik je jednostavno netko tko je pronašao odvažnost suočiti se s činjenicom da postoji nešto mudrije i veće od njega sama. To svakako zahtijeva poniznost, ali poniznost je upravo najviši oblik realizma. Kršćanski ideal nikada nije bio provjeren pa podbacio; naprotiv, pokazao se preteškim i stoga je ostavljen neiskušan. Drugim riječima, vjera nas izaziva da se uzdignemo iznad sebe. I da, to zahtijeva trud i žrtvu. Ali beskrajno se isplati truditi, jer nas vodi k istini, dobru i ljepoti za koje su naše duše stvorene.
Stoga vas pozivam: imajte hrabrosti i zadržite svoje čuđenje. Usudite se plivati protiv struje cinizma. Usudite se vjerovati kako postoji istina koju možete pronaći. Može vam svijet oko vas govoriti kako ništa nije važno – duboko u sebi znate da nešto jest važno, da Netko jest važan. Budite poput istraživača koji s pouzdanjem plovi prema dubljim vodama, znajući da ga pod nogama čeka čvrsto tlo. Budite lagana srca i postojane duše; nemojte sebe shvaćati preozbiljno, ali shvatite zov istine nadasve ozbiljno.
Vaša pustolovina tek je na početku. Krenite tim putom vjere otvorenih očiju i uzdignute glave. Budite hrabri, ostanite zadivljeni i imajte vjere. U svijetu ispunjenom glasnom bukom nihilizma imate prigodu napraviti promjenu tihim prihvaćanjem istine. Vaša čežnja za istinom, dobrotom i zajedništvom naći će ispunjenje; zgrabite ih objema rukama. Vrata su otvorena, putovanje je počelo. Neka biste nastavili ovo putovanje s istom radosnom ozbiljnošću kao i veliki hodočasnici prije nas. I znajte: na kraju toga putovanja, nepoznata zemlja koju ste tražili pokazat će se domom koji vas je oduvijek dočekivao. Ne bojte se, nego se radujte. Čeka vas pustolovina življenja s Bogom.
