Čitam u Pismima kako si se vratio s roditeljima kući i bio im poslušan. Pismo nigdje ne govori o tvojoj neposlušnosti. Jako je malo informacija o tome jesi li se nekad pitao je li ono što radiš poslušnost Ocu? Možda u Getsemanskom vrtu postaješ onaj koji se koleba. I propituje.
Ja imam problem s poslušnošću. Vjerujem kako nisam jedini. Do koje granice je autoritet kojemu trebam biti poslušan istovremeno i autoritet koji slijedi tvoju volju? I jesu li njegove ili njezine odluke za mene plod tvoje volje ili tek brzopleto odlučivanje, kapric, a ponekad čak i osveta? Teško mi je povjerovati kako ti objavljuješ svoju volju direktno onome ili onoj kojima si dao mogućnost da od mene zahtijevaju poslušnost.
Odbijam li izvršiti tvoju volju za mene ako se duboko ne slažem s autoritetom oko političkih pitanja? I ako se usudim naznačiti kao neku vrstu dileme je li autoritet nezabludiv u političkim pitanjima? Ili u pitanjima ekonomije. Ili u nekim drugim pitanjima o kojima potajno mislim da nisu baš uvijek povezana s pitanjem poslušnosti. Imam razumijevanja i za autoritet. I on ili ona se ponekad mora boriti i preispitivati je li ono što o meni odlučuju i od mene traže tvoja volja koja od mene zahtijeva bespogovornu poslušnost ili tu ima prostora i mjesta za moju savjest?
Nekad su stvari bile jasnije. Barem je tako izgledalo nekome poput mene koji danas malo teže razumijeva poslušnost. Ne tražim anarhiju. Ona je nemoguća. Utopijska ideja o postojanju svega bez uređenja i zakona, a opet sve savršeno uređeno i određeno. Ja se usudim ništa više osim postaviti pitanje: kako znam da je nešto tvoja volja za mene i kako to zna onaj koji je postavljen da mi u tvoje ime prenese što od mene želiš. Nije li to u nekim okolnostima i trenutcima poput najobičnijeg neslaganja između ljudi koji se ne mogu dogovoriti, ali jedan ima moć nametnuti dogovor, a drugi nema.
Ipak, postoji nešto zajedničko meni i onome koji je nada mnom. Nazvao bih to zajedničkim nastojanjem da dokučimo što je tvoja volja za mene. Za takvu spoznaju prožetu vjerom i ja i onaj koji je nada mnom osluškujemo što nam govoriš. Moguće je da ćemo te razumjeti svatko na svoj način. Ipak postoje stvari gdje ni ja ni onaj koji je nada mnom ne možemo zanijekati i odbaciti ono što tražiš od nas. Postoje zajedničke istine, tvoje istine koje si nam predao da ih se naviješta i svjedoči. Nije važno tko će se od nas s tobom složiti ili neće, hoćemo li biti protiv ili za istinu. Jedna od takvih istina stoji pred nama obojicom jasna i bjelodana pod uvjetom da je prihvaćam kao istinu svoje vjere. I tu se ne može od mene tražiti nešto drugo i drugačije od istine koja je naviještena. I objavljena.
Nisu nikakvo iznenađenje oni koji ponekad protiv tvoje istine od mene zahtijevaju poslušnost nekoj drugačijoj i novoj stvarnosti koju zovu istinom. U Pismima na jednom mjestu jednog od onih koji su ti poslušni nazvat ćeš sotonom jer mu je na pameti njegova istina i što on smatra istinom, a ne ono što ti naviještaš kao istinu. Naslućujem, ali ne uspijevam do kraja dokučiti da su poslušnost istina nekako povezane čvrstom i dubokom vezom.
Onaj koji je nada mnom i u tvoje ime od mene zahtijeva bespogovornu poslušnost dok istovremeno dovodi u pitanje ili niječe tvoju istinu jesam li obvezan biti mu poslušan. Kada od mene traži da promoviram određenu političku stranku ili uređenje ili pojedinca jer je prema njegovom razumijevanju tvoje volje politika prostor u kojem on također smatra da zadržava ekskluzivno i jedino ispravno tumačenje takve stvarnosti.
Ako onaj koji je nada mnom nije uvjeren u naviještanje tvoje istine, kako će onda uvjeriti mene i kako ću ja uvjeravati druge. Ili ako ni sam ne osluškuje tebe i Crkvu, uvjeren kako je samim tim što je tu gdje jest dovoljno da svaki zahtjev koji mi uputi pripiše mom obećanju poslušnosti što trebam učiniti? Povinovati se volji sirove moći i vlasti, ili se suprotstaviti? Opet ako se suprotstavljam kako ću dokazati da je u krivu? Ipak ne trebam dokazivati da je onaj koji je nada mnom u krivu. I poslušnost nije pitanje tko je u krivu ili tko je u pravu. Ona je povezana s pitanjem koje je postavio Pilat: Što je istina?
Neke istine su takve da ih ne smatram obvezom poslušnosti prema autoritetu. I on za njih i pristanak na njih ne može uvjetovati niti zahtijevati. Oko nekih istina i jesu li one istine ili nisu ja i onaj koga si postavio nada mnom možemo raspravljati i ne slagati se. Jer te su istine prolazne. Istine o politici. O ekonomskom uređenju. O klimi. O planetu. Neke istine o medicini i njezinom napretku i njezinim otkrićima. Ipak i za mene i za onoga koji je nada mnom postoje istine koje su nepromjenjive bez obzira slažemo li se nas dvojica s njima ili se ne slažemo.
Ti zahtijevaš govor o istini koju si navijestio. I tu je možda i temeljni problem današnje poslušnosti. Vjerujem li da je istina ono što si navijestio i vjeruje li onaj koji je nada mnom postavljen u istinitost te istine? Danas se može razmišljati svojom glavom. I treba. Ne bih mogao živjeti u svijetu i vremenu gdje bi mi netko zabranio misliti. Makar me optužili za zaostalost, moje mišljenje nastoji misliti na način na koji misli onaj kojega si u svoje ime postavio da mu budem poslušan. Ali, ako je on zbunjen, smušen, nejasan i nedorečen u svom mišljenju o nepromjenjivim istinama, na koga će se osloniti moje mišljenje i razumijevanje istine? Ili ako on sam neće stati iza mene svojim mišljenjem kada obojica branimo nepromjenjivu istinu koju si objavio kako se suprotstaviti stvarnosti koja istinu niječe, odbacuje i zaboravlja?
Tvoja istina je blaga. Nije surova. Nije sirova. Nije gruba. Ipak, tvoja istina nije politički korektna i ona se ne može uklopiti u svijet gdje se komunicira tako da se ništa ne kaže jasno, tako da se ništa ne definira precizno, tako da se ništa ne izrekne bjelodano i onako kako jest. Međutim, postoje stvarnosti koje se lako odjenu u taj jezik koji ništa ne objašnjava i ništa ne tumači, u taj babilonski govor koji tek govori radi mnoštva riječi, taj jezik uhodanih fraza i izraza, taj sterilni i mrtvi jezik koji je zaboravio istinu.
I onaj koji je nada mnom ponekad ne može odoljeti tom novom jeziku. Jeziku bez jasne i očite istine. Jeziku koji se više ne oslanja na objavljenu istinu, jeziku koji u nju više i ne vjeruje. I on svoju duhovnu moć i vlast brzo i brzopleto proteže na taj jezik i traži od mene da mu budem poslušan u pitanjima političkih stranaka i nadmetanja, u ekonomiji, u građevini, u arhitekturi. U taj bezlični jezik mase kojim me obvezuje na poslušnost, kojemu mogu suprotstaviti tek glas vlastite savjesti i podsjetiti i sebe i njega da je objavljena istina početak i kraj svakog govora i jezika u svijetu i o svijetu.
Nekako smo svi uvjereni kako je problem poslušnosti autoritetu i onomu koji je nad nama nekakav snažni individualizam i radikalan autonomija pojedinca u odnosu prema svakom autoritetu i instituciji. Ima i toga. Sigurno. Ipak još je ozbiljniji problem pitanje o istini i što je za nas istina i koliko je onaj koji je nada mnom svjestan i sposoban prepoznati problem istine.
Zamišljam te kako u Pismima umjesto odbijanja Petra govoriš Petru nekim jezikom političke korektnosti koji niti Petar niti apostoli razumiju. Zamišljam kako im poput proročice iz Delfa tumačiš nejasno, neprecizno, zbunjujuće, neodređeno o sebi i tome tko si ti i o tome što je tvoje poslanje. Zamišljam te kako govoriš istinu, ali do te mjere izmijenjenu i promijenjenu da više niti sam ne znaš je li istina to što govoriš ili nije. Ako ti ne bi bio svjestan jasnoće i očitosti istine koju naviještaš i koju si navijestio, sumnjam da bi išta danas postojalo od onoga što si iza sebe ostavio. Vjerujem da su te zato apostoli slijedili, makar se nisu uvijek slagali s tobom, jer su vjerovali da im govoriš istinu i da ti jesi Istina.
Ja se ponekad ne slažem s onim kojega si nada mnom postavio, ne dijelim njegova privatna uvjerenja, stavove i mišljenja o stvarima i pitanjima gdje ima raznih i raznoraznih istina. Ali zajedno s njim dijelim njegovu nepokolebljivu vjeru i čvrsto uvjerenje da je ono što propovijeda i naviješta istina koju si ti navijestio. Međutim, ako on sam više ne vjeruje u istinu koju si navijestio, i ako je naviješta nejasno, neodređeno, toliko politički korektno da ni on sam više sebe ne razumije, što da učinim? Kome da budem poslušan ako nema nikoga tko naviješta istinu koja od tebe dolazi?
Ne znam što je s drugima. Ne znam niti kako oni doživljavaju i razumijevaju poslušnost. Barem za mene ona nikad nije bila slijepa i bespogovorna poslušnost. Bila je i vjerojatno će ostati pitanje o istini i njezinom navještaju i trebam li biti poslušan onomu koji je nada mnom kada je riječ o istini? Ne znam što je sve mjerilo za jednu dobru i vjerničku poslušnost. Sigurno da osim istine ima i drugih elemenata. Istina je ipak presudan i najvažniji element poslušnosti. Gdje nema vjere i oslanjanja na objavljenu istinu, razumljivo da dovodim u pitanje je li to zaista tvoja volja za mene i je li onaj koji je nada mnom postavljen istinski vršitelj tvoje volje.
Rekoh, nisam anarhist. Istinu ću slijediti gdje god me odvede i bilo bi puno lakše i jednostavnije tu istinu slijediti kada bi onaj koji je nada mnom bio jasan i nedvosmislen u navještaju te istine. Kada nije, nadam se da me ne osuđuješ što onda u pitanje dovodim i poslušnost takvom kojega si izabrao da me vodi i usmjerava prema vječnoj istini jer tu vječnu istinu zaboravlja ili nažalost čak i niječe.
I poslušnost je sve manje zajednički napor oko navještaja jedne i nepromjenjive istine o tebi. Oduvijek je tako. Kad je istina zanijekana, odbačena i zaboravljena, ostaju moć i vlast kao sredstva prisile i nametanja. Nije li tako bilo i u onom slučaju kad je onomad hijerarhija protiv istine uskrsnuća upotrijebila moć i vlast novca da je zaniječe?