Kaže Pismo na jednom mjestu da trske napukle nećeš prelomiti i otići ćeš kao janje na klanje. Opet postoji jedno mjesto u Pismu gdje kažeš onomu koji te nepravedno udara da, ako si kriv, neka dokaže da si kriv, a ako govoriš istinu, zašto te udara. Suprotstavio si se. Ali, ne na nasilan način. Tražio si dokaz. Apelirao si na poštenje sluge velikog svećenika.
Kao što vidiš i primjećuješ, tvoja Crkva je već godinama na stupu srama. Nekad je to nažalost opravdano, čak i kad se s tim ne slažem i mene samog progoni ono što se u njoj događalo. I događa. Nekad je to neopravdano i neutemeljeno. Bez dokaza. Bez istrage. Naravno, onaj koji se poziva na visoke moralne standarde i zahtjeve, strože biva suđen kada ih prekrši. Tako i Crkva padne niže kada netko u njoj izda zapovijedi koje si joj ti ostavio da ih vrši.
Nekad je i netko tko pripada Crkvi na stupu srama. Nekad je osuđen i presuda mu je izrečena. Nekad se to događa s pravom i može se samo žalosno konstatirati da je trebalo učiniti i prije ono što se čini sada. Nekad se to događa bez ikakvog razloga i opravdanog utemeljenja, svijet jednostavno u danom trenutku treba žrtvu na kojoj će iskaliti svoju mržnju protiv Crkve.
Gledajući tebe, ti baš nisi do kraja bio netko tko će pustiti da ga se ocrnjuje, napada i vrijeđa, bez da mu se dokaže krivnja. Tako si postupio prema sluzi velikog svećenika: Dokaži da sam kriv. Dokazivanje krivnje u nekim trenutcima ne pomaže tvojoj Crkvi, koliko se god ona trudila pokazati i dokazati svijetu da je učinila sve. Temeljni izvor presude je mišljenje mase i javni linč. Masa pretvorena u javnost koja zahtijeva, prema starom barbarskom običaju, samo kruha i igara, odnosno gladijatora kojega će ubiti divlje zvijeri, njoj za zabavu i zadovoljstvo. Takva masa ne mari za dokaze i pokušaje dokazivanje nevinosti.
Ponekad je dovoljno samo reći da pripadam tvojoj Crkvi i javni linč je već spreman za moj vrat, zajedno s čvrstim užetom koje će mi stegnuti oko vrata. Tako i prije nego uspijem izgovoriti svoje ime, bivam imenovan i označen za odstrel: pedofil, kriminalac, nastran, zaostao, pećinski čovjek, prašinar, nazadan, klerofašist, nekad samo fašist, zlostavljač, lovator. Kreativnost mase u izmišljanju etiketa nemoguće je nadmašiti i teško je othrvati se. Iz svijeta u kojem vlada barbarska masa operirana od svih pravednih i potrebnih načina dokazivanja odgovornosti i krivnje, ne može se tek tako otići. Nema se gdje pobjeći i ne može se netragom nestati i otputovati u nepoznato.
Jednom kada masa stavi metu na čelo onome koga smatra krivim i odgovornim, ta meta ostaje cijeli život na licu kao trajni poziv masi da svatko tko joj pripada ima pravo baciti kamen bez ikakve odgovornosti za posljedice udarca. Nije važno i ako si već pokojni. Grob i nadgrobni spomenik više ne štite ni od čega. Dapače, kad bi masa mogla i imala tu moć, ona bi vjerojatno pokušala prodrijeti u onostrano i od tamo izvući one za koje smatra da ih treba linčovati. Naravno bez ikakvog dokazivanja odgovornosti. Masa se ne zamara takvim tričarijama.
I kad me masa linčuje, ona je uvjerena da ja moram biti poput tebe i vikati: Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine. Ali, ti sluzi velikog svećenika nisi rekao: Oprosti mu, Oče, jer ne zna što čini, nego si mu se suprotstavio i tražio dokaz svoje krivnje, odnosno neka dokaže da te ima pravo udariti. Nije uvijek mudro prepustiti masi da donosi presude o Crkvi i o meni. Time bih mogao pristati na priznanje nečega što u stvari nisam nikada učinio.
Jer od svih mogućnosti, masa najlakše uopćava stvari i ljude. Za masu ne postoji diferencija među stvarima i ljudima. Ona se najlakše homogenizira onda kada uspije, prokazujući jednog krivca, sve slične njemu proglasiti krivima. Masom je najlakše upravljati i manipulirati kada nema disonantnih glasova među onima koji viču na nas da smo u Crkvi svi pedofili, zlostavljači, kradljivci, korumpirani, gladni moći i vlasti.
Čak i kad se u masi pojavi neki glas koji poziva na razum i traži dokaze prije nego me osudi, masa ga brzom reakcijom ušutka i ukloni. U masi koja navija: Raspni ga, raspni!, nijedan glas ne smije vikati nešto drugo i drugačije. Ponekad je nemoguće boriti se s masom i čovjek se u nekom trenutku obeshrabri i izgubi volju i motiv i bilo kakav razlog dokazivanja svoje nevinosti. Masa je već donijela presudu i nju više nije toliko briga što ja mogu dokazati da nisam kriv.
Svijet u kojem živim nije svijet poštenja prema dokazima, to je svijet mase koji ne obraća pozornost na istinu i laž, krivnju i nevinost. Ali, udarac koji ti je uputio sluga velikog svećenika, iako nije mogao dokazati da si kriv, podsjeća me da ni u tvoje vrijeme nije bilo puno bolje. Razlika je tek u tome što danas nedokazane optužbe putuju brzinom svjetlosti i začas dosegnu cijeli svijet, dok je u tvoje vrijeme, rekao bih, to ipak išlo malo sporije i duže.
Trebam li se suprotstavljati masi i ima li ikakvog smisla dokazivati nevinost? Pitam te jer se i u Crkvi također ponekad oblikuje masa. Ona masa znatiželjnih očiju i ušiju koja, jednakom brzinom kao i masa izvan, unutar same Crkve za nekoliko trenutaka proširi najnoviju osudu i optužbu protiv mene. Ne uspijevam ni sam sa sobom sjesti i vidjeti što i kako dalje, ne uspijevam čak ni s tobom provesti neko vrijeme da te pitam za savjet što trebam učiniti.
I prije nego se saberem i shvatim što se oko mene događa, već su na mojim leđima i ramenima pogledi koji šutljivo osuđuju i presuđuju, kao i jezici koji donose svake minute (jer danas je brzina optužbe i presude najvažnija) najnovije materijale i dokaze protiv mene. Moguće je da neću dobiti priliku iznijeti svoju obranu jer će presuda biti donesena prije nego dospijem pred sudište, suca i porotu. Jer masa je danas sve – i sudac, i porota i dželat.
Masa nisu ljudi, niti neka posebna skupina ljudi. Masa nije neko tajno društvo zavjerenika koji su se zakleli vlastitom krvlju da će uništiti tvoju Crkvu, kad već ne mogu tebe, jer si ti umro prije nego se masa pojavila. Masa nije čovjek. Nije neka dobro organizirana skupina političara koji Crkvu smatraju suparnikom u borbi za moć nad čovjekom. Ništa od toga nije masa.
Masa je način razmišljanja. Način gledanja i promatranja Crkve i svijeta u njoj i svijeta izvan nje. Masa je amorfna. Ona čovjeka zahvaća onda kada je najslabiji i najlakši za zavođenje da ne misli samostalno i kritički, nego da misli mišlju mase i misao mase. Sve zaštite i diskrecije su pred masom porozne i propusne jer masa kao razmišljanje prodire u sve i svuda. Ona je prodrla čak i u Crkvu, u njezinu hijerarhiju i institucije, ali to me ne bi trebalo iznenaditi. Nije li sluga koji te bez dokaza ošamario i izvrijeđao bio dio mase kojoj je na čelu bio onaj koji bijaše veliki svećenik one godine.
Ne impliciram ništa i ne prejudiciram ništa. Tek podsjećam na opasnost i pogubnost pretvoriti se u mišljenje, promišljanje i stavove koje oblikuje isključivo i samo masa. I kad me masa linčuje, ne želim misliti njezinim načinom. I ne želim joj pripadati onda kada bez dokaza i poštenja linčuje sve i svakoga tko joj se ne svidi ili na koga je nagovore da se na njega baci kao divlja zvijer na nemoćnu žrtvu.
Moć mase kao mišljenja je u tome da se poslije ne osjećam odgovornim za nečiji ugled, u svakom trenutku, čak i u onom kada netko zbog mene i mojih optužbi izvrši samoubojstvo, mogu se sakriti u masi i zaista sebe uvjeriti i biti uvjeren da nisam kriv. Masa je mišljenje bez odgovornosti, promišljanje bez ikakva poštenja i korektnosti prema drugom, prema svijetu i prema Crkvi. Masa je mogućnost da se sakrijem iza mnoštva glasova koji viču: Raspni ga, raspni ga!, i kad nevina žrtva strada, mogu se praviti lud i reći: Nisam ja tražio linč, tražili su drugi.
Jako mi je važan taj redak iz Pisma u kojem tražiš od mase dokaz svoje krivnje i svoje dogovornosti. Ako sam kriv, dokaži da sam kriv, ako nisam kriv, zašto me zlostavljaš, udaraš, linčuješ i lažno optužuješ? Tako se treba ponašati i postaviti prema masi i njezinom mišljenju. Tražiti da dokaže moju krivnju, a ako to ne može i ne uspijeva i ako je sve što o meni kaže utemeljeno na lažima i neistinama i podmetanjima, onda treba skinuti rukavice i nazvati je onim što ona jest: bezočna laž i ništa više! Bilo da je u pitanju masa koja dolazi iz svijeta ili unutar Crkve. Laž je laž i nikakav svijet i Crkva je ne mogu pretvoriti u istinu, a kad to čine, pretvaraju se u mišljenje kojemu je laganje i laž temeljni način postojanja. Pretvaraju se u masu.