Zbog djelâ vjerujte


Isus apostolima. 5. vazmene nedjelje čitamo odlomak iz Evanđelja sv. Ivana (14,1-12), gdje Isus na Posljednjoj večeri drži pobudnicu učenicima: 

»Neka se ne uznemiruje srce vaše!« (Iv 14,1).

Sin Božji dođe na ovaj svijet da nam smiri nemirna srca, da nas oduči od pretjerane tjeskobe. Toliko puta ništa ne razumijemo, zbog svega strahujemo. A on božanski uporno ohrabruje: Mir vama! Neka se ne uznemiruje srce vaše! Naš mir počiva na uvjerenju da je Bog neprestano uz nas a mi uz Boga.

»Vjerujte u Boga! I u mene vjerujte!« (Iv 14,1).

Isusove su božanske riječi usmjerene na to da budemo u savjesti mirni, surađujući s Ocem koji se za nas brine, koji nas čeka da mu se s povjerenjem vratimo. On sve vidi i sve vodi. Stoga nema u našem životu tame koju on ne može rasvijetliti, ni besmisla koji ne može pretvoriti u smisao, ni uništena ljudskoga tijela koje on ne može uskrisiti. Sve može preobratiti na dobro onima koji ga ljube. Eto to je Bog kojega Isus navješćuje: Vjerujte u Boga kroza sve svoje nevolje i mrakove!

Isus poziva da i u njega vjerujemo. On je živi dokaz Božje-Očeve ljubavi ljudima. On je Drugom Božanskom Osobom ostao a čovjekom postao da ga možemo vidjeti, s njim se rukovati i razgovarati, slika Boga nevidljivoga. Stoga je za spasenje nužno vjerovati i u Isusa, Spasitelja. Tko vidi njega, vječnoga Sina, vidi i vječnoga Oca. Kako možemo ne vjerovati u Oca i u Sina kada nas Isus uvjerava da je to jedini put osmišljenja svih naših životnih putanja, pitanja i patnja?!

»U kući Oca mojega ima mnogo stanova« (Iv 14,2).

Sin se Božji po Duhu Svetom u Djevici Mariji utjelovi da nam objavi što se nalazi kod Oca njegova i Oca našega: ima mnogo stanova, božanski građenih, praznih. A od nas se ljudi očekuje da pošaljemo svoja krjeposna djela kojima će Bog ukrasiti te stanove. Tko god nema stana na ovome svijetu, a ima pouzdanja u Oca moga i u mene vjeruje, imat će stan vječni, iz kojega ga nitko istjerati ne će, niti ga ikakva granata ili potres ili ovrha uništiti može. Živjet će u ljubavi Očevoj i mojoj.

»Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto!’« (Iv 14,2).

Isus je preteča, pripravitelj. Uvijek nas zadivljuje njegova čestitost i poštenje. Svakomu svom sljedbeniku u početku obećaje križ, pozivajući ga ujedno na herojsku izdržljivost. I ići nam je za njim: kroza smrt u uskrsnuće, kroz nevolje u kraljevstvo Očeve volje. A njegova je posljednja riječ: Slava kod Oca nebeskoga. Idem pripraviti vam mjesto za sve ono što ste podnijeli za me i Evanđelje moje.

»Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovo ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja« (Iv 14,3).

Evo još jedne neprolazne istine iz budućega života. Isus će ponovo doći. To je posljednji njegov dolazak. Konačna njegova pobjeda. Svi će pasti ničice pred njim. Svi oni koji su se oholili, bit će sitniji od zrnca prašine. Koji su njega prezirali, osjetit će se prezrenima. A oni koji su u nj vjerovali, bit će ponosni na njegov Dolazak. Koji su ga štovali, ljubili i priznavali, on će ih uzeti k sebi, u besmrtnu slavu, i priznati ih svojima pred Ocem nebeskim. Radovat će se Spasitelj, radovati spašenici.

– Mi smo vrlo radoznali što će biti nakon smrti i Sudnjega dana. Evo jasna Isusova odgovora: Vi ćete biti gdje sam ja! Kada neku osobu voliš, uopće ne gledaš na mjesto gdje se nalazite, na selu ili u gradu, na moru ili u planini. Može biti dim i neugoda u dotičnoj kući, a da ljudska ljubav bude čista ko suza. Ako je Isus naša ljubav, onda zaista nije važno mjesto. Tu je Božje nebo, raj. Najvažnije je da ćemo biti gdje je on. I to je najveća čast i najveći stupanj ljubavi.

»’A kamo ja odlazim, znate put.’ Reče mu Toma: ‘Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?’ Odgovori mu ISUS: ‘Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga’« (Iv 14,4-17).

Toma pita. Posljednja je večera. Gospodin govori, apostoli slušaju. Sve im se čini da razumiju. Isus im veli da znaju Put – jer im je tri puta navješćivao taj Put (Mt 16,21; 17,22; 20,18-19), tj. da će umrijeti na tome Putu, ali će uskrsnuti. A Toma, Blizanac, istupi, podiže glas i reče Isusu da oni zapravo ne znaju kamo on ide i prema tomu ne znaju ni Puta. To više što maloprije Gospodin reče: „kamo ja odlazim, vi ne možete doći“ (Iv 13,33). Toma iskreno priznaje da ni on ni apostoli ne znaju pravo kuda Isus ide, samo se ljudi boje upitati. Toma je učenik koji zna poslovicu: Tko pita ne skita! Naučio je to od Krista koji je govorio: Tko traži, nalazi. Tko pita, odgovorit će mu se. Tko kuca, otvorit će mu se (Lk 11,10). Toma je otvoren i ne stidi se upitati Isusa da ne zaluta s puta i ne ostane u mraku.

– Prisjetimo se koliko sami u sebi imamo problema, i ne želimo ih pred druge iznijeti. Barem ne pred one koji bi nam htjeli i znali mjerodavno odgovoriti. Stidimo se, čuvamo dobru sliku o sebi. A kada čujemo da netko nešto pita – što je i tvoj problem – mi mu se smijemo. Krijemo svoje probleme dok ih konačno ne riješimo na svoj način, tj. napuštanjem i problema i puta stvarajući još veće probleme i stranputice! A znamo da se problem ne rješava otvaranjem novih problema. Dobro, ako se bojimo pitati nekoga između svojih kolega i prijatelja, zatražimo savjet od Duha Svetoga. On taj dar daje onima koji mu se pokoravaju (Dj 5,32).

Isus odgovara. Drago nam što Toma pokaza svoje neznanje, što smože hrabrosti upitati. Isus, kao savršen pedagog, najozbiljnije odgovara na Tomino pitanje, te tako privlači pozornost i drugih učenika. Isus obično tako priča da nešto ostane nedorečeno, pa time izaziva radoznalost svojih slušatelja. Ako se netko usudi upitati, on će još jednostavnije odgovoriti. Isus je u svome odgovoru jasan: Ja sam Put, Istina, Život! Ova tri pojma jesu temelji prave religije. Zato su tri stupa čovjekova djelovanja: Istina odgovara ljudskomu umu, Život odgovara ljudskomu srcu, a Put odgovara čovjekovu nastojanju i uma i srca. Eto to troje jest Isus Krist: Istina, Put, Život. Ili: Mir, Vrata, Pastir Dobri, Uskrsnuće.

Filip pita. Sada se usmjeli i drugi učenik pa hrabro zamoli:

»Kaže mu Filip: ‘Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!’ Nato će mu ISUS: ‘Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte‘« (Iv 14,8-11).

Ljudi su oduvijek bili mučeni problemom Božje nadilaznosti, onostranosti. Bog je  nevidljiv i ostaje nevidljiv, tako naučavaju sve religije svijeta. Kršćanstvo donosi novost: Bog se učini vidljivim, opipljivim. Utjelovi se. Posta članom ljudske zajednice. Filipovo pitanje Isusu izražava upravo to ljudsko uvjerenje i želju: Boga nam Oca pokaži i bit će nam dosta!

Isus odgovora otkrivajući „otajstvo svoga identiteta i naravi“[1]: Tko vidi mene, vidi i Oca. Filipe, ja sam Očeva objava!

Bog se utjelovio. Vječni je Očev plan da pošalje svoga Sina Jedinorođenca na ovaj svijet, da uđe u ljudsku obitelj i postane dijete, brat – da se poveže najužim vezama s ljudima. Bio je voljen kao čovjek, poštovan kao prijatelj, posjećivao grješnike i pokajnike. Pun razumijevanja, milosrđa, praštanja. Utjelovljenje je najveća tajna kršćanske vjere. Tajna, a Istina.

Bogočovjek zna što je kušnja. On otpoče svoje javno djelovanje dopuštajući test triju sotonskih pitanja, kamo ga bijaše pripustio Duh Sveti. Pobijedi kušnju od četrdeset dana, kušnje od tri godine, stalne kušnje koje sotona želi pretvoriti u napasti.

Bogočovjek se uposlio. Druga Božanska Osoba, postavši čovjekom u fizičkom liku Isusa Krista, prihvati ljudski rad kao nešto posve normalno. Isus zna što znači imati žuljave ruke i znojno čelo. On pozna poteškoće koje muče čovječanstvo.

Bogočovjek je uspet na križ. Najveći paradoks Božji jest u tome što iziđe na križ, prihvati udarce ljudi i na mržnju odgovori ne toliko pravdom, koliko ljubavlju. Pobijedi onim što čovjek misli da ništa ne vrijedi. To je Bog!

Bogočovjek je uskrsnuo. Konačno Isus – Sin Božji prođe sve ljudske putove, osim grijeha. Ali uze na se grijeh svijeta i pobijedi ga. I vrati se Ocu svomu. On je slika, odsjev Očev.

Stoga, Filipe, tko vidi mene, vidi i Oca. Još više: Isus odgovara na Filipovo pitanje obuhvaćajući sve apostole i sve ljude. Jer svi smo mi zainteresirani kao Filip.

Isusove riječi. Riječima Isus potvrđuje tko je. Znamo kako u životu riječi nekoga genija jasno odaju kakve je inteligencije i duhovne dovitljivosti. A znamo da sve Isusove riječi prodiru duboko u srce. Kada bi ljudi živjeli po riječima Kristovim, kako bi se svijet izmijenio! Kažemo: Verba movent, exempla trahunt – Riječi potresu, primjeri ponesu“, Isus svoje riječi potvrđuje brojnim i predivnim djelima, primjerima i znamenjima.

Isusova djela. Ako me ti, Filipe, i vi ostali apostoli, ne prihvaćate u onome što govorim, a to ne govorim od sebe, nego od Oca, onda budite uvjereni u to barem zbog djela koja činim na dobro pojedinaca i svega naroda! Sjećaš li se, Filipe, odgovora Ivanu Krstitelju: Slijepi proglédaju, gluhi čuju, hromi hodaju, mrtvi ustaju… Sjećaš li se čuda u Kafarnaumu? Isus dakle kaže Filipu:  Slušaj što ja govorim, slušaj moje riječi! Gledaj što ja činim, gledaj moja djela! I vjeruj! Imaj povjerenja u mene! Otac je u meni i ja u Ocu!

»Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim, i on će činiti. I veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu« (Iv 14,12).

Ovo nam se čini gotovo nevjerojatnim. Ali nije nemoguće, ako to Isus kaže. Prije svega u tjelesnom pogledu: Isus je liječio, ozdravljao, pomagao, nahranjivao, praštao. I prva je Crkva također činila sve to, s pomoću Kristovom. Petar doziva onu Košutu u Jopi iz smrti u život (Dj 9,40). Pavao u Troadi vraća u život mladića Eutiha koji je u snu pao s trećega kata (Dj 20,10). A tijekom povijesti uznapredovala je medicina, iza koje je uvijek stajao Duh Božji, Duh Kristov. Tko bi mogao sanjati u Isusovo doba da će se bolesti liječiti ovako kako se danas liječe? Bog pomaže medicinu koja iz dana u dan raste da se izliječe ljudske bolesti, koliko je volja Božja. I uvijek će vrijediti načelo: Liječnik rane zamotava, a Bog zdravlje daje! Samo protiv smrti ljudskog lijeka nema.

Izvucimo dvije kratke poruke:

Prva: Isus reče: Ne budete li kao djeca… A djetetova je glavna oznaka povjerenje u roditelje. Tko će dijete istrgnuti iz majčina zagrljaja?! Takvo bi trebalo biti naše povjerenje u Boga da nas nitko ne može istrgnuti iz Očeva zagrljaja!

Druga: Stvorio si nas, Bože, za sebe i „nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“. Nije to iskustvo samo sv. Augustina, nego svakoga vjernika, samo je hiponski biskup to veličanstveno formulirao.[2] Oni za koje mislimo da će nam srce smiriti, često kopaju nove jame. Isus je mir srca i života našega. Kakve li utješne riječi u ovoj našoj životnoj nejasnoći i nemirnoći!


[1] O. Knoch, „Filippo, apostolo“, u: Le grandi figure del Nuovo Testamento, Brescia, 1995., str. 35.

[2] Ispovijesti, I.,1. Quia fecisti nos ad Te, et inquietum est cor nostrum, donec requiescat in Te.