Prijateljstvo – dar Božje ljubavi u našim životima
Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše o ljubavi kao o najvećem daru, koji nadmašuje sve druge: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (1 Kor 13,4-7). Prijateljstvo je u svojoj srži oblik te ljubavi – bliska, osobna, uzajamna veza koja odražava Kristovu ljubav prema nama.
Božji model prijateljstva
Kada promislimo o prijateljstvu u Bibliji, prvi i najuzvišeniji uzor jest Isus Krist. On je prijatelj čovjeka koji ne ostavlja svog prijatelja u nevolji, koji daje život za prijatelje svoje (Iv 15,13). Krist nas poziva da budemo njegovi prijatelji, ne samo sluge, jer je sam izabrao svoje učenike i povjerio im tajnu svoga srca: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.“ (Iv 15,14). Prijateljstvo s Isusom nije samo osjećajna ili puka društvena veza, nego duboki odnos koji izvire iz vjere, zajedništva i poslušnosti Božjoj volji.
Prijateljstvo Davida i Jonatana – uzor odanosti i žrtve
Dok je kralj David široko poznat kao izabrani kralj Izraela i predak Mesije, njegov prijatelj Jonatan, sin kralja Šaula, često ostaje u sjeni. Ipak, upravo njihovo prijateljstvo, koje nalazimo u Prvoj knjizi Samuelovoj (1 Sam 18–20), može nas puno naučiti o istinskoj ljubavi i vjernosti.
Jonatan nije bio samo kraljev sin i budući nasljednik prijestolja, već čovjek otvorena srca i duha. U trenutku kada je David još mladi pastir i ratnik, čija zvijezda naglo raste nakon pobjede nad Golijatom, među njima se rađa duboka duhovna i ljudska veza. Tekst nam kaže: „Jonatanova se duša prikloni Davidovoj duši i Jonatan ga zavolje kao samoga sebe“ (1 Sam 18,1).
To prijateljstvo bilo je ne samo emotivno snažno nego i izraz uzajamne vjernosti, u vremenu kada je politička klima bila opasna i nestabilna. Jonatan je bio spreman staviti se na stranu Davida čak i ako to znači sukob s ocem Šaulom, koji je Davidu postao smrtni neprijatelj. Ta spremnost na žrtvu – gotovo do razine odricanja od vlastitog prava na prijestolje – pokazuje nam da pravo prijateljstvo nije vezano uz sebičnost, nego se prelama kroz nesebičnu brigu za drugoga.
U trenutku kada Jonatan spašava Davida od očeve ljutnje i osude (1 Sam 19,1-7; 20,1-42), pokazuje se da je prijateljstvo utemeljeno na povjerenju i vjeri u Božju volju, unatoč osobnim rizicima. Njihov savez potvrđen je kao savez života i smrti: „I Jonatan sklopi savez s Davidom jer ga je ljubio kao samoga sebe“ (1 Sam 18,3).
Ovo prijateljstvo nas uči kako je vjera u Boga temelj istinske vjernosti i da pravi prijatelji pomažu jedni drugima ne samo u radosti nego i u kušnji, čuvajući zajednički duh istine i dobra. Jonatan i David ujedno su simboli kako Bog može koristiti čak i teške okolnosti za izgradnju odnosa koji svjedoče njegovu ljubav.
Prijateljstvo Isusa i apostola – savršen primjer služenja i zajedništva
U Novom zavjetu, prijateljstvo dostiže svoj vrhunac u odnosu Isusa Krista s njegovim apostolima. Isus, Bog koji postaje čovjekom, ne samo da propovijeda o Božjoj ljubavi, nego je živi u punini u svom zajedništvu s učenicima.
Isus sam kaže: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15,15). Ta izjava otkriva dubinu odnosa u koji nas Krist poziva. Prijateljstvo s Isusom nije površna veza, nego zajedništvo koje uključuje dijeljenje života, radosti, patnje i poslanja.
Isus je svojim primjerom pokazao kako je prijateljstvo uvijek služenje drugome. On je oprao noge svojim učenicima (Iv 13), čime nas je poučio da je pravi prijatelj onaj koji ne traži vlastitu korist, nego se stavlja na službu. To prijateljstvo prati i poziv na vjernost do kraja, uključujući spremnost na žrtvu i križ.
Njegovo prijateljstvo s apostolima također nam pokazuje važnost zajedništva u molitvi, učenju i misiji (usp. Dj 1,14). Apostoli su, u zajednici s Isusom, učili kako se ljubav prema Bogu i bližnjemu ostvaruje u konkretnom životu i služenju Crkvi.
Pogled u učenje Crkve o prijateljstvu – mudrost naučitelja i službenih dokumenata
Crkveni pisci kroz stoljeća prepoznaju prijateljstvo kao duhovni dar i sredstvo rasta u svetosti. Sveti Augustin, u svojim „Ispovijestima“, ističe da prijateljstvo u Bogu vodi do istinskog mira i radosti, jer prijatelji u Bogu ne mogu biti razdvojeni ni smrću ni vremenom.
Sveti Toma Akvinski tumači prijateljstvo kao posebnu vrstu ljubavi, vezu između ljudi koja je izgrađena na zajedničkom dobru i uzajamnom darivanju. On naglašava da je prijateljstvo plod vrline pravednosti i da je ono potpora u zajedničkom dobru.
U suvremenom učiteljstvu, Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes podsjeća na važnost ljudskih veza: „Čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe“ (GS 24). Prijateljstvo je tu nezaobilazan put kojim se ostvaruje čovjekova punina u zajedništvu Crkve i društva.
Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus caritas est ističe da je ljubav temelj svakog istinskog prijateljstva i da Crkva kao zajednica vjernika odražava to prijateljstvo Božjeg naroda u svijetu.
Zaključak
Prijateljstvo je stoga više od pukog društvenog odnosa ili osjećaja – ono je put u kojem se ostvaruje Božja ljubav među ljudima. Biblijski primjeri, Kristova riječ i djela, kao i svjedočanstva crkvenih autoriteta i službenih dokumenata, pozivaju nas da svoje prijateljstvo živimo kao dar i zadaću. Neka nam budu uzor i nadahnuće da u svim našim odnosima nastojimo biti odani, vjerni, požrtvovni i istinski prisutni jedni za druge, kao što nas je Krist ljubio i pozvao da ljubimo.
Na Međunarodni dan prijateljstva (30. srpnja), podsjetimo se da je svaki pravi prijatelj Božji dar, znak da nismo sami na životnom putu. Prijateljstvo nam omogućuje da kroz međusobnu ljubav i povjerenje iskusimo odsjaj nebeske zajednice, zajednice u kojoj Bog sam jest „ljubav“ (1 Iv 4,8). Neka nas Krist, naš prijatelj vjerni, vodi i osnažuje da budemo takvi prijatelji jedni drugima – dionici njegove milosti, svjetla i mira u svijetu.
„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13) – neka nas ta istina nadahne da u svakoj prilici rado, hrabro i s nadom živimo prijateljstvo, na slavu Božju i za dobro naših bližnjih.
