Pjesnik tumači neshvatljivo

U zajedništvu s pjesnikom Rajmundom Kupareom, kroz njegova proniknuća, nadahnuća i poruke u poetskoj čipki istote[1] zbirke Svjetloznaka i, između njezinih dvanaest rukoveti, ovdje se razmišlja o desetoj, Portreti i sjećanja (Prisjetnice).

Očito smo pred riječima izrečenim u čast Vrhovnoga Pjesnika, riječima koje vjeruju da će dohvatiti nedohvat, reći neizrecivo, objasniti neshvatljivo… pred riječima koje, unatoč ovozemaljskim gubilištima, opet na njima igru ne napuštaju.[2]

Pjesmom Tihi svetac Kupareo s pogledom na Josipa, očito s urednim iskustvom obiteljskoga života u svojoj kući i već urođenim ili darovanim osjećajem pjesnika i svećenika, prepoznaje veliko u malom, sveto u svagdanjemu: u potezima pile, postružnjaku, triješću i pilotini, svagdašnjoj pripremi hrane, tepanju i šutnji ili odgovor na Riječ kroz svoju povjerenu životnu odgovornost.

U Himni svetom Dominiku, za kojim se i sâm ponese i životno krenu, i sedam vjekova od Svetčeve smrti, gleda kô sjaj meteora i kako se sve i sada nakon tolikih stoljeća – njegova duša, Božja ljepota, istina sveta…, dakako, ne i bez borbe na tom svijetu bijednom po njegovoj braći održava kô i prije.

Pjesme Dijete, Djevojka i Starac, nastale iste 1944. godine, u stvari su podnaslovi uopćena naslova Portreti koji je, očito kasnije, protegnut i na ostalih petnaest rukovetnih pjesama.

U prvoj od njih Dijete, nastaloj u osjećajnoj intimi Badnje noći, slikanjem piše i pisanjem slika, poistovjećuje kist i olovku, piše Kristu list poput djeteta – čudnovatim crtama i šarama, posve siguran kako jedino On takav rukopis zna pročitati… I smije se… (usp. Mt 18, 4). Njegova Djevojka jest divan most koji povezuje i ono drugo na životnoj rijeci: bol i sreću, smrt odnosno ubojite metke i slatke riječi i nadu. Svaka je model Madone koja zaslužuje i cvijeće i svijeće. A na Starcu sa sjedinama kao runo bijela i… klonulih nogu sve do crna čela ne gleda propast nego vječnost i kako se već spušta na njegovo tjeme i vjeruje da će kad oblaka mekog raspline se breme sam on u čudu nebo ugledati kao iz brazde kada se ubaci sjeme.

Pesek moj črni – uá, uá, uá … Riječ je o poodmaklom pjesnikovu izgnanstvu (1953. godine), gdje se nostalgično prisjeća, dok je bio u domovini, igre s loptom i sa svojim crnim psom i ispovjedno priznaje, a ni kriv ni dužan – lopta, s kojim se neki drugi igraju, sada sàm sâm ja. U domovini i njegov pesek je imao dostojanstvo, a u izgnanstvu on sam postade lopta. No, makar je sve tako kako je, a nikako je, treba ostati trijezan (!) pijući vino zbilje.[3]

Dosta ganutljiva je pjesma iste rukoveti Navještenje nestanka (1988. godine) posvećena onda nedavno preminulom svomu redovničkomu subratu, piscu i pjesniku, skladatelju i orguljašu Zlatanu Plenkoviću. U njoj čitam istost istih, žicu spojnicu i iskrenu ljudsku tugu makar, pjesnik je svjestan, kako dob svoju masline ljubomorno kriju i svako predproljeće promrzle bademe ljubi.

U istom duhu je i pjesma Zvono za mrtve, posvećena malom mrtvom bratu, a napisana negdje oko Dušnoga dana, kada samo mrtvi prolaze selom / dok zvono sa starog zvonika breca, a narod sklopljenih ruku moli Božjeg Sina za pokoj vječni psalam ‘Iz dubina’ / I suzom škropi hladne krizanteme.

Gràd, gràd, gràd… u pjesmi Molitva zvonova u oluji govori kako, dok bliješte ognjene pukotine neba… zvona na ‘neveru’ zvone, jer selo probuditi treba. U pjesmi priznaje kako tu ima prilično praznovjerja, ali ima i vjere, jer ako su apostoli Isusa na moru budili (usp. Mt 8, 23–27), onda je navika naroda kako u grmljavini, dok dršću humovi okopanih vinograda, i molitva zvonova opravdana da probude Boga koji uvrijeđen spava.

U sadržaju naslova Pjesma Gospodinova pjesnik potvrđuje zbilju stvaranja u Bibliji opisanu (usp. Post 1, 1–31 i 2, 1–25 ) u kojoj je čovjek, poglavito sa svojom dušom, usredišten i od Stvoritelja naglašen kao kruna svih Božjih stvorova. Da nema čovjeka i njegove igre s ostalim stvorenjima koja su poglavito od Stvoritelja njemu darovana sve bi: i zvijezde posrnule i utrnule se, i vjetar bi izdahnuo, i ocean, koji se obogaćuje ljudskim suzama, bi presahnuo… Mi smo pjesma Gospodinova i jer smo pjesma Gospodinova, pjevajmo – kaže pjesnik – Bogu.

U pjesmi Sacrificium vespertinum (Večernjoj žrtvi) iliti kad nebo zemlju poljubi i ljepote zamru pune svijetla čara pjesnik vidi zemlju i čitavi svemir u slici divnog hrama s bezbroj oltara i ljude dok ruke podižu svoje kô neki davni krasni svećenici, a Gospodin blagoslivlja u večer kasnu kad nebo zemlju ljubi.

U sadržaju pjesme Uvijek je tako bilo pjesnik priznaje kako bi često čovjek, pogotovo kad bi oblaci razdijelili zemlju od neba, gore se propinjale do titravih zvijezda… zaboravio da mu nebo treba i uz samu zemlju bi se priljubio i tražio smisao života.

Njegov Kompletorij (Povečernjica) gdje zemlja slavi Boga, dok ljudi u vis dižu izmorene ruke u postludiju mjeseca i Božjem blagoslovu u poljupcu neba sa sadržajem je na misaonom valu sa naslovom Sacrificium vespertinum.

I ući u slavu. Amen, amen, amen u naslovu Nostalgija za nebom ljeporječju žali nad grijehom praotaca i našim izgonom iz istinskoga doma ujedno se tješeći darovanom besmrtnošću iz Kristova srca i kamenom, s kojim ćemo rasporiti nebo, sa svoga Golgotskoga vrha.

U našoj Slavoniji pjesnik se nadahnuo poljem i raslinjem i u naslovu Djetelina, očito gledajući jedno i drugo ispred sebe, za život izvlači savjet kako se poput djeteline životno treba od žege zakloniti i na pšenicu, tj. više, plodnije i, za ptice grabljivice, zamamnije se osloniti, do one na kraju kose kada je tad’ svejedno dal’ sunce il’ rosa traže tvoje srce mrtvo u dubini.

U pjesmi Zbogom vremenu, sa životnoga grebena koji prepolovljuje vrijeme koje neumitno teče sagledava sveukupnost življenja nad ponorom i dozivlje odbjeglu budućnost i negdje u dubinama svijesti promatra svoju sadašnjost koja se je već pretvorila u vječnost.

Pjesma Uspavanka za nas pozemljare razumljiva: riječ je o Majci i djetetu, još dok ga pod svojim srcem nosi, a koje nije imalo sreću roditi se, rasti i razvijati nego je sve preskočilo i izravno, pjesnik vjeruje, ispod majčina srca Anđelak postalo, mada plače, mada pati, mati bi zadovoljnija bila, i veću sreću od toga ne traži, samo da se je rodilo.

Pod kraj poetske rukoveti Portreti i sjećanja tri su pjesmopisa o Anđelima, od kojih je I. nastao još u izgnanstvu (1953. godine u Čileu), a II. i III. po povratku u domovinu 1990. godine. I dok u prvoj, iz inozemstva, njegovi anđeli šapuću najljepše priče i samo čestitke nestalih pišu, u drugom naslovu anđeli nad sudbinom planeta bdiju… kroz zviježđe plove al’, u zadnje vrijeme, od naših silnih letjelica u svemiru i oni su zašutjeli… pjev se već nikakav ne čuje. U trećem naslovu, posvećenu djevojčicama Željani i Katarini, na pragu snježnom anđeli se skriše… ‘zabranjen ulaz’ na vratima piše makar žele s njima na sanjkama poći u šetnju – svemirom.

I tako nam Kupareo i u ovoj svojoj pjesmenoj rukoveti ili pjesničkoj grmljavini posred našega mûka, u klìku i kríku, dohvaća nedohvat, po ne znam koji put pokušava izreći, što i jest smisao poezije, neizrecivo i objasniti neshvatljivo.[4]

[1] Vesna Krmpotić, Izgubljeni biser, nađeni biser, biser: Antologija jednog putovanja u sebespoznanju, Zagreb: Planetopija, 2025., str. 10 i 233.

[2] isto, str. 58 i 159.

[3] isto, str. 212.

[4] isto, str. 41 i 98.