Srijeda, 16 lipnja

Revolucionarno kršćanstvo


Revolucija je trajno stanje prevrata. Besmislena je revolucija koja ima završetak. Ona mora vječno trajati. Samo je vječna revolucija prihvatljivo stanje. Vječno rušenje, rastakanje i razaranje jedina je istinska mjera prave revolucije. Kršćanstvo je revolucija izgradnje i obnove. Svoj vrhunac i djelomični završetak doživjela je u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Konačni kraj revolucije očekuje se jednog dana u slavnom Kristovom dolasku. Međutim, postoji još uvijek jedan oblik kršćanstva koje ne vjeruje da se Krist dogodio. Nazovimo ga revolucionarno kršćanstvo.

Revolucionarno kršćanstvo je trajno stanje revolucije, trajno rušenje i rastakanje povijesnog kršćanstva kako bi se iz pepela povijesnog kršćanstva uzdiglo novo kršćanstvo bez povijesnog i stvarnog Krista. Revolucionarno kršćanstvo se užasava Krista od krvi i mesa, povijesnog Krista koji je jeo, spavao, disao kao svaki stvarni čovjek. Revolucionarno kršćanstvo odbacuje Isusovo čovještvo, tzv. „kapitalističkog“ Isusa koji se hranio, primao milodare i jeo i pio s ljudima svog vremena. Revolucionarno kršćanstvo vidi Isusa kao nekoga tko se hranio isključivo mišlju i idejom da započne revoluciju makar je povijesni Isus poštivao i civilne i vjerske zakone svog vremena.

Za revolucionarno kršćanstvo povijesni Isus je mit, fantazija pretvoren u revolucionarnu silu koja ne jede, ne spava, ne plače, ne umire. Isus koji jede, spava, hrani se od „kapitalističkih“ dobara svojih pratitelja nije pravi Isus. Isus koji jede i pije na svadbi u Kani, koji jede i pije na gozbi gdje ga pozivaju, uvreda je za revolucionarno kršćanstvo, jer ono ne može prihvatiti da revolucionarna sila ima potrebu za hranom, vodom i „kapitalističkim“ dobrima poput novca i materijalnih dobara za svoje poslanje i navještaj.

Revolucionarno kršćanstvo preferira gladnog Isusa, Isusa koji nema nikakvih ljudskih, zemaljskih i fizičkih zahtjeva u skladu s potrebama vlastitog tijela. Revolucionarno kršćanstvo preferira izmišljenog revolucionara, revolucionarni mit i ideju koju zove Isusom. Za revolucionarno kršćanstvo duh revolucije, odnosno Isus sam nema potrebu za materijalnim dobrima u svom poslanju i navještaju, nego duh revolucije hrani Isusa.

Revolucionarno kršćanstvo prihvaća bilo kojeg Isusa, osim onoga Isusa koji u Evanđeljima spava, jede i pije, koji traži da se „kapitalistička“ dobra dodijele i njemu u određenoj mjeri kako bi ostvario svoje poslanje. Revolucionarno kršćanstvo prihvatit će svakog Isusa osim onoga povijesnog i stvarnog koji je bio čovjek i imao tijelo.

Svaka povijesna osoba, svaka stvarna osoba ima potrebu za „kapitalističkim“ dobrima kao što su krov nad glavom, hrana, novac, privatno vlasništvo. Kao što i mi danas imamo potrebu za tim i Isus je imao potrebu za tim i imao je pravo na to. Revolucionarno kršćanstvo ne vjeruje u takvog Isusa niti ga prihvaća. Iz tog razloga ne vjeruje da su se dogodili Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Isus od kostiju i mesa neprihvatljiv je revolucionarnom kršćanstvu. Na križu nije razapet povijesni i stvarni Isus. Križ nije bio stvarno drvo. Na križu je razapeta ideja, misao, revolucija, a sam križ nije ništa drugo nego simbol opresije, represije i ugnjetavanja.

Povijesni Isus i stvarni drveni križ ne postoje u mitologiji revolucionarnog kršćanstva jer je povijesni Isus mit za revolucionarno kršćanstvo. Muka, smrt i uskrsnuće nisu se dogodili. To nisu povijesni događaji. To su samo stadiji revolucionarnog kršćanstva dok je sam Isus mitološka revolucija, ideja revolucije. Revolucionarno kršćanstvo je teološka fantazija, politička izmišljotina o postojanju ideje i revolucionarnog mita koji se zove Isus, koja nikad nije postojala kao čovjek od krvi i mesa, kao povijesni i stvarni Isus iz Nazareta.

Za revolucionarno kršćanstvo Evanđelja su „buržoaske i kapitalističke“ bajke i izmišljotine koje služe za represiju i opresiju koju Crkva provodi nad čovjekom. Revolucionarno kršćanstvo ne podnosi Crkvu jer se ova prije njega dočepala „sredstava“ revolucije i sada u mirnom posjedovanju „alata“ revolucije kontrolira mase i njihove svijesti i savjesti pomoću „mehanizama“ represije, kao što su pakao, sud i kazna.

Revolucionarno kršćanstvo optužuje Crkvu za ugnjetavanje, represiju i opresiju ne jer mu je stalo do jednakosti i pravednosti, nego da se dočepa „sredstava, alata i mehanizama“ revolucije kako bi kontroliralo svijesti i savjesti. Revolucionarno kršćanstvo želi trajno stanje revolucije, ne vjeruje da je postojao povijesni i stvarni Isus čija je istinska revolucija počela i okončana njegovom mukom, smrću i uskrsnućem.

Ovu stvarnu i povijesnu revoluciju Crkva naviješta kao stvarnu i dogođenu u povijesti. Revolucionarno kršćanstvo smatra da je crkveni način shvaćanja Isusove revolucije izrazito „kapitalistički“ i žestoko ga odbacuje i kritizira. Ono vjeruje da je nekada davno postojao mit, ideja revolucije koja se zove Isus, i smrt i uskrsnuće nisu stvarni događaji nego izmišljeni momenti „kapitalističke“ samoobmane o vjeri u Isusa od kostiju i mesa.

Revolucionarno kršćanstvo kao svoju temeljnu zadaću vidi kritiku i napad na tu „kapitalističku“ samoobmanu o umiranju i uskrsnuću Isusa od mesa i kostiju. Revolucionarno kršćanstvo tvrdi da se Isus kao mit i revolucija sakrila i obmanula sve one koji vjeruju u povijesnog i stvarnog Isusa. I stoga svoju zadaću vidi u trajnoj i neprestanoj kritici i odbacivanju Isusa od mesa i kostiju kako bi na njegovo mjesto došao mitološki, izmišljeni i fantastični Isus koji nikada nije postojao ni stvarno ni povijesno, ali najvažnije je da je taj izmišljeni i nepostojeći Isus u stalnom i trajnom revolucionarnom zanosu i poziva revolucionarne kršćane na revolucionarnu borbu. Na svrgavanje povijesnog i stvarnog Isusa, na zbacivanje s trona „kapitalističkog“ Isusa koji poštuje zakone kako civilne tako i vjerske i koji očito ne zazire od „kapitalističkih“ dobara kada je riječ o potrebama njegove ljudskosti i njegovog fizičkog tijela i života.

Revolucija povijesnog Isusa dogodila se u svakodnevnoj i fizičkoj ljudskoj povijesti. Odigrala se u stvarnom vremenu i imala je stvarne svjedoke. Koristila se kao i svi ljudi materijalnim dobrima i sredstvima od zajedničke kese, do pomasti, do hrane, vode i u konačnici do drvenog križa i kamenog groba. Svi ti materijali bili su stvarni, opipljivi i potrošni.

U povijesnom i stvarnom Isusu nema toliko toga revolucionarnog. Čovjek koji poštuje zakone, uzima dobra kada mu daju da ostvari svoje poslanje i navještaj, jede, pije, spava, odmara, ljuti se, propovijeda, znoji se, kojega muče i koji umire nije neki poseban revolucionar. Sličan je tolikim drugima. Njegova revolucija je drugačije naravi. Nadnaravna je. Ali se dogodila kroz tijelo i putem tijela, kroz fizičke kosti i meso stvarnog i povijesnog Isusa iz Nazareta. U tom je njezina moć. Da tijelo smrtno i raspadljivo uskrsne od mrtvih. To je revolucija nad revolucijama. Jedinstvena i neponovljiva.

Revolucionarno kršćanstvo je blijeda kopija, površno oponašanje, nepostojeće fantaziranje o revolucionarnom mitu koji se naziva Isusom, koji nikada nije postojao niti se o njemu govori u Evanđeljima. Revolucionarni Krist revolucionarnog kršćanstva je Krist bez kostiju i mesa, nepostojeći čovjek, Krist bez križa, muke i uskrsnuća, nepovijesni i nestvarni Krist koji ne postoji nigdje osim u revolucionarnim umovima revolucionarnog kršćanstva. Krist koji je mit, ideja, san.

Takav Krist nikada ne može uskrsnuti i nikada neće uskrsnuti jer je to Krist bez mesa i kostiju, to je samo proizvod mašte revolucionarnog kršćanstva, proizvod kršćanstva koje još uvijek čeka svoga revolucionarnog mesiju da ga oslobodi mesa, kostiju, krova nad glavom, privatnog vlasništva i materijalnih dobara.

Ali i takav mesija morao bi imati krv i meso da pokrene revoluciju jer je povijesni Isus, stvarni Isus pokrenuo revoluciju koja čeka svoj konačni svršetak u eshatonu. Revolucionarno kršćanstvo još uvijek čeka svoga mitološkog i fantastičnog Krista, nepostojećeg Isusa koji nikada nije postojao kao stvarni Isus nego tek kao puki mit i fantazija. A takav Isus nikada neće biti jak da pokrene bilo kakvu revoluciju. Za revoluciju bilo je potrebno Utjelovljenje. Potreban je bio povijesni i stvarni Isus. Isus od kostiju i mesa, „kapitalistički“ Isus koji se nije stidio hrane, pića, krova nad glavom i materijalnih dobara, koja je obilato koristio kako bi izvršio svoje poslanje i navještaj.

I Crkva slijedi Isusa od kostiju i mesa, i obilato se s pravom koristi materijalnim dobrima u svom poslanju i navještaju. Za revolucionarno kršćanstvo ona je „kapitalistička“ Crkva, ali kao što ni povijesnog Isusa nije puno smetalo to revolucionarno prozivanje da je previše stvaran i povijestan, da previše hrani i oblači svoje meso i kosti i tijelo i da se previše druži s buržoazijom, ni Crkva se ne treba previše uzbuđivati oko prozivanja da je previše buržujska i kapitalistička.

Crkva treba imati na umu da je revolucija završena s povijesnim i stvarnim Isusom i da je nova revolucija s mitološkim i fantastičnim Isusom koji je oslobođen svog tijela, povijesti i stvarnosti, osuđena na propast. U toj novoj revoluciji nikada neće biti muke, smrti i uskrsnuća jer u njoj nedostaje evanđeoski Isus. Isus od kostiju i mesa, fizički Isus i njegovo fizičko tijelo.

Crkva se ne treba previše brinuti i baviti uskrsnućem revolucionarnog mita, izmišljotine, ideje koju revolucionarno kršćanstvo naziva Isusom. To nije Isus, nego mit i maštarija revolucionarnog kršćanstva koje je toliko nejako da još uvijek čeka svoga revolucionarnog Krista da ustane od mrtvih, koji to nikada neće moći učiniti jer nema tijelo, meso i kosti. Taj revolucionarni Krist nikada se neće moći utjeloviti i postati čovjekom, nego će ostati trajno izmišljena mitološka priča o jednoj nepostojećoj revoluciji koja se zapravo nikad nije dogodila i neće se dogoditi jer se već dogodilo Utjelovljenje i zajedno s njim stvarna revolucija povijesti spasenja čovjeka i čovječanstva koja je kulminirala u uskrsnuću povijesnog i stvarnog Isusa iz Nazareta.