Portal katoličkih teologa
Revolucionarno kršćanstvo

Revolucionarno kršćanstvo


Revolucija je trajno stanje prevrata. Besmislena je revolucija koja ima završetak. Ona mora vječno trajati. Samo je vječna revolucija prihvatljivo stanje. Vječno rušenje, rastakanje i razaranje jedina je istinska mjera prave revolucije. Kršćanstvo je revolucija izgradnje i obnove. Svoj vrhunac i djelomični završetak doživjela je u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Konačni kraj revolucije očekuje se jednog dana u slavnom Kristovom dolasku. Međutim, postoji još uvijek jedan oblik kršćanstva koje ne vjeruje da se Krist dogodio. Nazovimo ga revolucionarno kršćanstvo.

Revolucionarno kršćanstvo je trajno stanje revolucije, trajno rušenje i rastakanje povijesnog kršćanstva kako bi se iz pepela povijesnog kršćanstva uzdiglo novo kršćanstvo bez povijesnog i stvarnog Krista. Revolucionarno kršćanstvo se užasava Krista od krvi i mesa, povijesnog Krista koji je jeo, spavao, disao kao svaki stvarni čovjek. Revolucionarno kršćanstvo odbacuje Isusovo čovještvo, tzv. „kapitalističkog“ Isusa koji se hranio, primao milodare i jeo i pio s ljudima svog vremena. Revolucionarno kršćanstvo vidi Isusa kao nekoga tko se hranio isključivo mišlju i idejom da započne revoluciju makar je povijesni Isus poštivao i civilne i vjerske zakone svog vremena.

Za revolucionarno kršćanstvo povijesni Isus je mit, fantazija pretvoren u revolucionarnu silu koja ne jede, ne spava, ne plače, ne umire. Isus koji jede, spava, hrani se od „kapitalističkih“ dobara svojih pratitelja nije pravi Isus. Isus koji jede i pije na svadbi u Kani, koji jede i pije na gozbi gdje ga pozivaju, uvreda je za revolucionarno kršćanstvo, jer ono ne može prihvatiti da revolucionarna sila ima potrebu za hranom, vodom i „kapitalističkim“ dobrima poput novca i materijalnih dobara za svoje poslanje i navještaj.

Revolucionarno kršćanstvo preferira gladnog Isusa, Isusa koji nema nikakvih ljudskih, zemaljskih i fizičkih zahtjeva u skladu s potrebama vlastitog tijela. Revolucionarno kršćanstvo preferira izmišljenog revolucionara, revolucionarni mit i ideju koju zove Isusom. Za revolucionarno kršćanstvo duh revolucije, odnosno Isus sam nema potrebu za materijalnim dobrima u svom poslanju i navještaju, nego duh revolucije hrani Isusa.

Revolucionarno kršćanstvo prihvaća bilo kojeg Isusa, osim onoga Isusa koji u Evanđeljima spava, jede i pije, koji traži da se „kapitalistička“ dobra dodijele i njemu u određenoj mjeri kako bi ostvario svoje poslanje. Revolucionarno kršćanstvo prihvatit će svakog Isusa osim onoga povijesnog i stvarnog koji je bio čovjek i imao tijelo.

Svaka povijesna osoba, svaka stvarna osoba ima potrebu za „kapitalističkim“ dobrima kao što su krov nad glavom, hrana, novac, privatno vlasništvo. Kao što i mi danas imamo potrebu za tim i Isus je imao potrebu za tim i imao je pravo na to. Revolucionarno kršćanstvo ne vjeruje u takvog Isusa niti ga prihvaća. Iz tog razloga ne vjeruje da su se dogodili Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Isus od kostiju i mesa neprihvatljiv je revolucionarnom kršćanstvu. Na križu nije razapet povijesni i stvarni Isus. Križ nije bio stvarno drvo. Na križu je razapeta ideja, misao, revolucija, a sam križ nije ništa drugo nego simbol opresije, represije i ugnjetavanja.

Povijesni Isus i stvarni drveni križ ne postoje u mitologiji revolucionarnog kršćanstva jer je povijesni Isus mit za revolucionarno kršćanstvo. Muka, smrt i uskrsnuće nisu se dogodili. To nisu povijesni događaji. To su samo stadiji revolucionarnog kršćanstva dok je sam Isus mitološka revolucija, ideja revolucije. Revolucionarno kršćanstvo je teološka fantazija, politička izmišljotina o postojanju ideje i revolucionarnog mita koji se zove Isus, koja nikad nije postojala kao čovjek od krvi i mesa, kao povijesni i stvarni Isus iz Nazareta.

Za revolucionarno kršćanstvo Evanđelja su „buržoaske i kapitalističke“ bajke i izmišljotine koje služe za represiju i opresiju koju Crkva provodi nad čovjekom. Revolucionarno kršćanstvo ne podnosi Crkvu jer se ova prije njega dočepala „sredstava“ revolucije i sada u mirnom posjedovanju „alata“ revolucije kontrolira mase i njihove svijesti i savjesti pomoću „mehanizama“ represije, kao što su pakao, sud i kazna.

Revolucionarno kršćanstvo optužuje Crkvu za ugnjetavanje, represiju i opresiju ne jer mu je stalo do jednakosti i pravednosti, nego da se dočepa „sredstava, alata i mehanizama“ revolucije kako bi kontroliralo svijesti i savjesti. Revolucionarno kršćanstvo želi trajno stanje revolucije, ne vjeruje da je postojao povijesni i stvarni Isus čija je istinska revolucija počela i okončana njegovom mukom, smrću i uskrsnućem.

Ovu stvarnu i povijesnu revoluciju Crkva naviješta kao stvarnu i dogođenu u povijesti. Revolucionarno kršćanstvo smatra da je crkveni način shvaćanja Isusove revolucije izrazito „kapitalistički“ i žestoko ga odbacuje i kritizira. Ono vjeruje da je nekada davno postojao mit, ideja revolucije koja se zove Isus, i smrt i uskrsnuće nisu stvarni događaji nego izmišljeni momenti „kapitalističke“ samoobmane o vjeri u Isusa od kostiju i mesa.

Revolucionarno kršćanstvo kao svoju temeljnu zadaću vidi kritiku i napad na tu „kapitalističku“ samoobmanu o umiranju i uskrsnuću Isusa od mesa i kostiju. Revolucionarno kršćanstvo tvrdi da se Isus kao mit i revolucija sakrila i obmanula sve one koji vjeruju u povijesnog i stvarnog Isusa. I stoga svoju zadaću vidi u trajnoj i neprestanoj kritici i odbacivanju Isusa od mesa i kostiju kako bi na njegovo mjesto došao mitološki, izmišljeni i fantastični Isus koji nikada nije postojao ni stvarno ni povijesno, ali najvažnije je da je taj izmišljeni i nepostojeći Isus u stalnom i trajnom revolucionarnom zanosu i poziva revolucionarne kršćane na revolucionarnu borbu. Na svrgavanje povijesnog i stvarnog Isusa, na zbacivanje s trona „kapitalističkog“ Isusa koji poštuje zakone kako civilne tako i vjerske i koji očito ne zazire od „kapitalističkih“ dobara kada je riječ o potrebama njegove ljudskosti i njegovog fizičkog tijela i života.

Revolucija povijesnog Isusa dogodila se u svakodnevnoj i fizičkoj ljudskoj povijesti. Odigrala se u stvarnom vremenu i imala je stvarne svjedoke. Koristila se kao i svi ljudi materijalnim dobrima i sredstvima od zajedničke kese, do pomasti, do hrane, vode i u konačnici do drvenog križa i kamenog groba. Svi ti materijali bili su stvarni, opipljivi i potrošni.

U povijesnom i stvarnom Isusu nema toliko toga revolucionarnog. Čovjek koji poštuje zakone, uzima dobra kada mu daju da ostvari svoje poslanje i navještaj, jede, pije, spava, odmara, ljuti se, propovijeda, znoji se, kojega muče i koji umire nije neki poseban revolucionar. Sličan je tolikim drugima. Njegova revolucija je drugačije naravi. Nadnaravna je. Ali se dogodila kroz tijelo i putem tijela, kroz fizičke kosti i meso stvarnog i povijesnog Isusa iz Nazareta. U tom je njezina moć. Da tijelo smrtno i raspadljivo uskrsne od mrtvih. To je revolucija nad revolucijama. Jedinstvena i neponovljiva.

Revolucionarno kršćanstvo je blijeda kopija, površno oponašanje, nepostojeće fantaziranje o revolucionarnom mitu koji se naziva Isusom, koji nikada nije postojao niti se o njemu govori u Evanđeljima. Revolucionarni Krist revolucionarnog kršćanstva je Krist bez kostiju i mesa, nepostojeći čovjek, Krist bez križa, muke i uskrsnuća, nepovijesni i nestvarni Krist koji ne postoji nigdje osim u revolucionarnim umovima revolucionarnog kršćanstva. Krist koji je mit, ideja, san.

Takav Krist nikada ne može uskrsnuti i nikada neće uskrsnuti jer je to Krist bez mesa i kostiju, to je samo proizvod mašte revolucionarnog kršćanstva, proizvod kršćanstva koje još uvijek čeka svoga revolucionarnog mesiju da ga oslobodi mesa, kostiju, krova nad glavom, privatnog vlasništva i materijalnih dobara.

Ali i takav mesija morao bi imati krv i meso da pokrene revoluciju jer je povijesni Isus, stvarni Isus pokrenuo revoluciju koja čeka svoj konačni svršetak u eshatonu. Revolucionarno kršćanstvo još uvijek čeka svoga mitološkog i fantastičnog Krista, nepostojećeg Isusa koji nikada nije postojao kao stvarni Isus nego tek kao puki mit i fantazija. A takav Isus nikada neće biti jak da pokrene bilo kakvu revoluciju. Za revoluciju bilo je potrebno Utjelovljenje. Potreban je bio povijesni i stvarni Isus. Isus od kostiju i mesa, „kapitalistički“ Isus koji se nije stidio hrane, pića, krova nad glavom i materijalnih dobara, koja je obilato koristio kako bi izvršio svoje poslanje i navještaj.

I Crkva slijedi Isusa od kostiju i mesa, i obilato se s pravom koristi materijalnim dobrima u svom poslanju i navještaju. Za revolucionarno kršćanstvo ona je „kapitalistička“ Crkva, ali kao što ni povijesnog Isusa nije puno smetalo to revolucionarno prozivanje da je previše stvaran i povijestan, da previše hrani i oblači svoje meso i kosti i tijelo i da se previše druži s buržoazijom, ni Crkva se ne treba previše uzbuđivati oko prozivanja da je previše buržujska i kapitalistička.

Crkva treba imati na umu da je revolucija završena s povijesnim i stvarnim Isusom i da je nova revolucija s mitološkim i fantastičnim Isusom koji je oslobođen svog tijela, povijesti i stvarnosti, osuđena na propast. U toj novoj revoluciji nikada neće biti muke, smrti i uskrsnuća jer u njoj nedostaje evanđeoski Isus. Isus od kostiju i mesa, fizički Isus i njegovo fizičko tijelo.

Crkva se ne treba previše brinuti i baviti uskrsnućem revolucionarnog mita, izmišljotine, ideje koju revolucionarno kršćanstvo naziva Isusom. To nije Isus, nego mit i maštarija revolucionarnog kršćanstva koje je toliko nejako da još uvijek čeka svoga revolucionarnog Krista da ustane od mrtvih, koji to nikada neće moći učiniti jer nema tijelo, meso i kosti. Taj revolucionarni Krist nikada se neće moći utjeloviti i postati čovjekom, nego će ostati trajno izmišljena mitološka priča o jednoj nepostojećoj revoluciji koja se zapravo nikad nije dogodila i neće se dogoditi jer se već dogodilo Utjelovljenje i zajedno s njim stvarna revolucija povijesti spasenja čovjeka i čovječanstva koja je kulminirala u uskrsnuću povijesnog i stvarnog Isusa iz Nazareta.