Riječ i zagrljaj

Riječ i zagrljaj


Ono što nedostaje je riječ. I nešto poput zagrljaja. Riječ koja bi me utješila. Ili zagrljaj koji bi mi otkrio kako u tom trenutku nisam sam. Međutim, nedostaju i jedno i drugo. Ja ne znam tko je s onim koji umire. Ako sam s njim, on me ionako ne čuje i ne osjeti moju ruku u njegovoj. Ili njezinoj. Ne može čuti ni riječi Pisma koje bi mogle poslužiti kao utjeha ili most u onostranost.

Ostaje jedna mogućnost. Živjeti život kao pripremu za mogućnost susreta s Riječju. I tvojim zagrljajem. Moralo bi biti ohrabrujuće čuti riječi Pisma valjao si slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran uđi u moju radost. To bi bilo ogromno olakšanje. Neću živjeti sam. Ti ćeš živjeti sa mnom.

Kao što bi i jednako olakšanje, ako ne i ushićenje bilo osjetiti raspete ruke koje grle moju dušu kad se odvaja od tijela. Presudan i odlučujući trenutak za mene, tužan za one koji me ispraćaju. Valja živjeti hrabreći se Pismom i tražeći u njemu mogućnost vjere za slušanje riječi utjehe dok umirem ili osjećanje zagrljaja dok prelazim u vječnost.

I kako je između mene i onostranosti nepremostiv jaz, jer nitko nije otišao tamo i vratio se osim tebe, preostaješ ti kao most između mene i vječnosti. Preostaju riječi Pisma kojih se, kad mi se približi trenutak umiranja, držim grčevito makar i ne vjerujem, ili na njih zaboravim kad osjećam udaljenost umiranja i kad vjerujem.

Tvoje riječi kako u kući Oca tvojega ima mnogo stanova i kako ideš pripraviti mi mjesto su posljednja slamka spasenja. I nade. Sva težina umiranja je u svijesti kako ću jedan dio puta, onaj presudan i najteži prijeći sam. U tom trenutku prelaska kada se gase svjetla postojanja i zemaljske oči ostaje tih nekoliko trenutaka beskrajne tišine u kojima moja duša uza se nema ništa osim pamćenja redaka Pisma o obećanoj vječnosti. I sjećanja na tebe koji si obećao biti sa mnom u sve dane do svršetka mog života.

S obzirom da kao onaj koji je umro ne čujem riječ i ne osjećam zagrljaje i suze živih koji za mnom tuguju, riječi Pisma me oslobađaju velikog straha i odsutnosti toga dvoga tako važnog i potrebnog čovjeku koji umire. Taj strah da za tebe neće biti riječi utjehe i zagrljaja izrazio si krikom onoga koji vapi Ocu zašto ga je ostavio.

Ipak čudesnost križa i tvoje smrti pokazala se u miru i sabranosti kojom si izgovorio riječi dovršeno je. Kao da si unaprijed znao da te čeka Očeva riječ utjehe i zagrljaj Oca. O tebi iz Pisma znam da si ih čitao, jer nerijetko citiraš Pisma i ona mjesta koja govore o tebi i tvom odnosu prema Ocu.

Nadam se i vjerujem da si ponekad Pisma čitao kao što ih ja čitam danas i ovdje stoljećima nakon tvog čitanja. Kao objavu Oca koji hrabri svoje stvorenje da vjeruje i očekuje i Očevu riječ i zagrljaj u trenutku kada duša propadne u najdublju samoću, tamu i mrak smrti. Nisu li tvoje riječi bile ja sam Svjetlost svijeta i možeš zamisliti radost moje duše ako ugledam Svjetlost svijeta i Svjetlost života, ne tek nekakvu nepoznatu svjetlost na kraju tunela.

Očekujem osobu koja izgovara riječ dobrodošlice vjernoj duši i riječ podrške duši koja će odsada moliti i pratiti svoje žive u njihovom čekanju umiranja. Očekujem osobu koja božanskim zagrljajem oslobađa moju dušu i posljednjih sjećanja na onaj užasni trenutak  propadanja u tamu smrti, kada se ona sama bori sa sobom i lomi i propituje nije li na kraju sve samo jedno veliko Ništa.

Očekujem ispunjenje Pisma kao što su to cijeli život čekali starac Šimun i proročica Ana. Oboje blaženi što im je još za života otkriveno da ih riječ utjehe i zagrljaj čekaju i neće uminuti nikada. Ja nemam njihovu sreću i njihov privilegij, ali u Pismu imam svjedočanstvo njihove radosti i zahvalnosti što im oči vidješe spasenje svijeta i hranim se njihovom vjerom u svom slabašnom tijelu čekajući trenutak svog pohođenja.

Počinjem razumijevati onoga koji je pred mojim očima umirao sa svijećom u ruci i s molitvom na usnama. Već tad je znao kako uskoro riječ i zagrljaj živih ne može ponijeti sa sobom, ali mu preostaje hrabrost vjere prikupljena i pronađena kroz čitanje Pisma kojom će nemiran, uznemiren, uplašen, a opet nekako miran i pomiren prijeći s ovoga svijeta u vječni život. Kakav bi blagoslov bio znati da riječ i zagrljaj Oca čekaju u vječnosti, ali jer ne znam do kraja darovao si mi Pismo i nutkaš me Pismom kao spasonosnom hranom za moj očaj i beznađe.

Kako bih se mogao nositi s užasom umiranja, ti mi već sada govoriš uzmi i čitaj, Pismo je bogoduho i za svaku pouku korisno, ali i ne samo to. Pismo je most nade između samosvijesti o samoći mog umiranja i nemogućnosti živih da me spase i da mi pomognu i tebe koji me, kako Pisma kažu, ni u umiranju ne napuštaš, jer ti si bio sa mnom i ustrajao u mojim kušnjama i patnjama.

Ne bih se bojao smrti kada bi me netko od živih mogao tješiti riječju i zagrljajem i onda kad je moje tijelo već odavno prazna ljuska i šuplje kosti. Ne bih se bojao kad bi me netko od živih mogao grliti i ljubiti moju dušu i hrabriti me ne boj je ja sam s tobom, ja sam pobijedio svijet, ja sam pobijedio smrt.

Samo je jedan živi koji se usuđuje to izgovoriti umirućem meni, jedan koji je pobijedio i koji nije sebičan u svojoj pobjedi, nego me kroz Pisma poučava kako neka ne brinem jer on je vrata, jer on je put, jer on je život. Ništa se ne može nositi s agonijom mog umiranja, nijedan živi, nijedna njegova riječ utjehe niti jedan njegov zagrljaj, jer i to što mi govori i što me grli čin je nemoći i gubitka snage, a ne znak uskrsnuća i vlasti nad smrti.

Ja hoću tvoj zagrljaj i hoću čuti tvoju riječ, jer si iskusio smrt i uskrsnuo od mrtvih. Ne lažeš me kad mi kažeš u Pismima ja sam pobijedio smrt i postoji mogućnost vječnog slušanja riječi utjehe i ohrabrenja i vječnog zagrljaja s onim kojega zagrljaj ne umara i čiji stisak nikad ne popušta i čije naručje i krilo ostaju vječno ispunjeni puninom života, čija se punina preljeva i na moju besmrtnu dušu.

Ovdje će mi uvijek nedostajati riječ i zagrljaj živih, netko od njih dovoljno moćan da osjetim njegovu blizinu i kad moje duše više nema u mom tijelu. Ali, nema takvih među živima i oni svjesni svoje nemoći nada mnom plaču. I njima je nepojmljivo da se ti raduješ mom prelasku u vječnost, ali ti si Bog živih, a ne Bog mrtvih i ja ću nastaviti živjeti s tobom u onostranosti budno motreći i moleći za žive da ih podržiš i nosiš u njihovoj nemoći i osjećaju krivnje kako nisu za mene učinili dovoljno ili sve.

Kad bi me mogli vidjeti u onostranosti, ali kao i ja nekad, i oni sada ne vide licem u lice, nego kao u ogledalu, jer ono što u ljudsko srce, pa ni u moje, nije ušlo, ono što ljudsko oko, pa ni moje, nije vidjelo, ono što ljudsko uho, pa ni moje, nije čulo, ti si pripravio onima koji vjeruju u istinu Pisma i u Pismu pronalaze hrabrost i snagu za samoću i beznađe svog osobnog umiranja.

Pripravio si riječ i zagrljaj, božansku Riječ i zajedništvo Oca i Riječi, ono što zajedno porađaju riječ i zagrljaj kada se ujedine u jedno i jedinstveno iskustvo blizine, bliskosti i nježnosti. Vječnu ljubav Oca prema meni i za mene kojom se hrabrim u nju vjerujući i njoj se nadajući dok na trenutak moja duša ostaje bez igdje ikoga prepuštena samoći i tami vječne tišine.

Ali, samo na trenutak, dok ne čuje riječi valjaš slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga, ili one meni jednako drage u kući Oca mojega ima mnogo stanova, idem pripraviti ti mjesto. Hvala ti što si mi ostavio Pisma, bez Pisma bi moje umiranje bilo čisti očaj i apsolutno beznađe.