Neodlučnosti i dosade

Frustracija dolazi iz mene. Većini njih sam uzrok. Ima frustracija koje se naslanjaju na prošlost. Na pitanje na koje je besmisleno pružati odgovor jer nema povratka natrag. Jesam li trebao biti nešto drugo, izabrati nešto drugo u životu? Ta frustracija me drži u stanju trajne napetosti. U nezdravoj neodlučnosti. Ne mogu se odlučiti za prošlost, a nikako da se odlučim za budućnost. U tom žalu za prošlošću i nesposobnosti krenuti naprijed, konačno izabrati Krista i vidjeti što će se dogoditi. Tako mjesecima ili godinama stagniram. Ne mogu se pokrenuti. Frustracija me zarobila i drži me zarobljenim.

Frustracije rađaju jedna drugu. Ova o prošlosti koja se ne može vratiti, ova koja me uvjerava u promašenost onoga što jesam porađa drugu frustraciju. Onu u kojoj ne mogu živjeti svoju sadašnjost. Frustracija sadašnjošću. Između spoznaje o dragocjenosti svakog novog dana kojeg mi Bog daje i svakodnevne bezvoljnosti biram ovo drugo. Umjesto zahvalnosti za novi dan, biram dosadu: što ću danas uraditi sam sa sobom kad ovo što jesam nije ono što stvarno želim? Ta frustracija sadašnjošću mi ne dopušta da se bar malo radujem. I zbog nje sve mi je teško i sve mi je ogromni napor. Frustracija sadašnjošću sa sobom donosi besmislenost pitanja zašto jer se ono svakodnevno ponavlja i u situacijama kad ne bi trebalo. Zašto ustati iz kreveta, zašto moliti, zašto doručkovati, zašto slaviti misu, zašto bilo što činiti danas ili sutra, ili bilo kad?

Frustracija sadašnjošću nije došla sama od sebe. Nju je porodila frustracija o promašenosti vlastitog života, poziva i poslanja, iako nije sigurno je li to stvarno istina. Frustracija prošlošću je bajkoviti prikaz onoga što je moglo biti i kako je moglo biti s mojim životom. Tako maštam kako sam mogao biti divan otac i fantastičan suprug, mogao sam biti uspješan poduzetnik, kvalitetan političar, vrstan liječnik, stručnjak, majstor. Tako obezvrjeđujem i umanjujem vrijednost i važnost svog svećeništva. Oslijepim samog sebe kako ne bih vidio ono dobro i vrijedno u mom zvanju i poslanju.

Obično ponekad uz mene bude i grupa istomišljenika. Ne prevelika. Zajedno maštamo o tome što smo mogli biti. I to što smo mogli biti bilo bi savršeno i idealno. Naše pojedinačne frustracije prošlošću postaju jedna zajednička frustracija. Žalimo se međusobno na biskupa, župu i župljane, na mlađe kolege, na Crkvu, na papu. Ništa ne ide kako treba, sve bi to trebalo izmijeniti i promijeniti. Naše privatne frustracije sežu daleko u sjemenište i bogosloviju, u vrijeme kad smo bili dječaci i mladići. Frustracija prošlošću nas zaslijepi kako ništa ne bismo vidjeli dobro u vremenu koje smo tamo proveli i bili. Sve je bilo loše. I sve je bilo pogrešno. Nitko nije bio dovoljno dobar i svi su nam nanijeli emocionalne i psihološke rane.

Hvalimo međusobno jedni druge za hrabrost i odvažnost u pisanju kojim izbacujemo iz sebe sve naše frustracije protiv crkvene hijerarhije i svih onih koji su možda od nas sretniji i zadovoljniji svojim zvanjem i poslanjem. Iako je svatko od nas pojedinačno svjestan da u pozadini takvih istupa stoji ponekad njegova privatna frustracija, nitko od nas nema dovoljno hrabrosti priznati to onom pored sebe.

Tu i tamo kad uhvatimo pokoji trenutak Božje milosti u rijetkim kajanjima za ono kakvi smo postali osjećamo grižnju savjesti. Svjesni smo koliko negativno djelujemo svojom privatnom frustracijom na druge. Zarobljeni smo u zatvoru koji je svatko od nas sam za sebe izgradio i ne želi iz njega izići iako mu možda Bog pruža tu mogućnost.

Iz nekog razloga postanem mazohist. Odjednom mi moja frustracija postane svakodnevna hrana i ja se više bez nje ne mogu zamisliti. Tako se s vremenom u meni rodi destruktivni cinizam i sposobnost za sarkazam. I oni lako prijeđu granicu uljudbe, pristojnosti i finog humora. Postanu ubojito oružje protiv svih onih koji su očito od mene radosniji i zadovoljniji svojim pozivom. Tako nastane ismijavanje truda i napora kolega koji nastoje živjeti ono što su izabrali. Nečija duhovnost mi je smiješna, nečiji pastoral mi je površan, nečije znanje mi je nadmenost, nečiji položaj i mjesto u crkvenoj hijerarhiji je sigurno stečeno nečasnim sredstvima i načinima.

Nisam više sposoban ne samo vidjeti radost i dobrotu, više ih ne mogu niti osjetiti. I što mi Bog daje više znakova kojima mi pokazuje svoju milost, to ga više odbijam od sebe i sklanjam se od njega, do onog trenutka kad mu kažem da mi od njega ne treba ništa.

Dvije komponente mog svećeništva, moja prošlost i moja sadašnjost kad se pretvore u dvije frustracije onima kojima sam poslan dat će nesretnog i nezadovoljnog svećenika, župnika, duhovnika, odgojitelja, profesora, biskupa. To će se moći neko vrijeme sakriti. Neko vrijeme mogu to držati pod kontrolom. Ali, prije ili kasnije počet će izlaziti na površinu jer sam takav kakav jesam izuzetno osjetljiv na sve ljude oko mene. Pretjerano volim pohvale ili glumim kako ih ne trebam, dok žestoko ulazim u sukob i prijepor s bilo kim o bilo čemu s obzirom da ne znam odvojiti konstruktivnu kritiku od svoje vlastite osobe. Tako svaka riječ ili gesta koja mi nije po volji, koju emotivno i psihološki označim kao negativnu, rađa velikim i dubokim osjećajem povrijeđenosti.

Ne moram se nužno pitati zašto sam postao takav i tu nema neke velike tajne. Frustracija je poput svježe rane koja i na najmanji dodir snažno i nepodnošljivo boli. Frustracija prošlošću rađa frustraciju sadašnjošću, a njih dvije zajedno rađaju frustraciju budućnošću. Ta frustracija o budućem ogleda se u rezignaciji, u odbijanju bilo kakvih projekata, inicijativa, u posvemašnjoj nerijetko neutemeljenoj kritici kako sve što se treba i sprema uraditi ne valja, nije dobro, besmisleno je. Većina budućih inicijativa Crkve, biskupije, župe, crkvenih institucija su osuđene na propast, gubljenje su vremena i u njima nema potreba za mojim sudjelovanjem.

Jesam li svjestan zatrovanosti od koje bolujem, i još važnije jesam li svjestan potencijala mojih frustracija za trovanje drugih, recimo mlađih kolega koji tako oduševljeno i s radošću prave svoje prve svećeničke i pastoralne korake? Jesam li svjestan negativnog potencijala mojih frustracija u odnosu prema onima u kojima se svećeničko zvanje tek začinje, ili u kojima se rađa ljubav prema redovničkom pozivu i življenju? Jesam li svjestan razorne moći mojih frustracija tamo gdje vjernici od mene očekuju ako ništa drugo, a ono barem najobičniju ljudsku pristojnost i ljubaznost?

U konačnici ima li u meni još one muške hrabrosti pogledati samog sebe u oči i priznati što se događa sa mnom? Ima li u meni one vjerničke i svećeničke poniznosti stati pred Boga i priznati koliko sam dosad negativno i loše djelovao na sve one koje mi je Bog stavio na životni put?

Što radim tu gdje jesam takav kakav jesam? Još uvijek maštam o prošlosti koja je trebala biti moja idealna i savršena sadašnjost bilo da sam bio netko drugi i nešto drugo ili ovo što jesam, ali na drugačijem mjestu i na drugačijem položaju?

Ponekad je početak ozdravljenja intimno priznanje u svojoj savjesti Bogu kako sam toliko toga pogrešnog i krivog učinio svjesno i namjerno samo jer su me obuzele frustracije i ništa drugo. I koliko sam ozbiljnih i velikih odluka donio zadojen i opterećen frustracijom. I koliko sam puta evanđelje iskoristio kao branu  i krinku za ono što je bila moja stvarna namjera. Tolike osvete, podmetanja, klevete i namjerne i ciljane pogrešne i loše odluke jer sam imao moć i vlast kako bih nahranio svoju frustraciju.

I sad znam kako je frustracija nezasitna, i s godinama nju ništa ne umanjuje i ne sputava, i to što sam prevario samog sebe misleći kako postoji zrelost svećeničkog života kad ona više ne djeluje pogoršalo je moj odnos prema sebi, prema drugima i prema Bogu. I znak toga ponekad je pokvaren i zloban jezik koji više nema moć i vlast odlučivati, ali zadržao je nažalost sposobnost da svuda oko sebe bljuje samo ono negativno i loše što vidi i o čemu čuje.

Takvom među nama prema onoj završnoj rečenici velikog romana može se tek poželjeti: Bog neka se smiluje njegovoj napaćenoj duši. Jer pakao je živjeti tako svaki dan sam sa sobom u takvom nutarnjem stanju i to je dostatna kazna za koju se valja nadati i moliti da ne bude produžena u vječnost.