Ponor
Nad ponorom iz kojega se ne mogu sam spasiti čujem pitanje. Upućeno je meni: trebaš li me? Tek na rubu kad postajem svjestan prestanka svega što je u sebi sadržavalo privid svrhe i sadržaja življenja otkrivam. Otkrivam sebe. Samodostatnost. Otkrivam tebe. Kao sudca? Kao satrapa? Ne.
Otkrivam te kao onoga koji mi nikad dosad nije trebao. I kako sad odgovoriti na tvoje pitanje trebaš li me? Lagati trebam te? Glumiti trebam te? Oholo ne trebam te? Jesam li pravedan prema tebi sad kad te na rubu ponora stvarno trebam? Gdje sam bio sve ovo vrijeme dok sam se neozbiljno naginjao nad ponor misleći kako se uvijek mogu izvući sam ako zatreba?
U pitanju upućenom meni nema prijekora. Nema sabiranja računa. Ne govori se o dugovima. Ima tek istinske zabrinutosti Stvoritelja za čovjeka. Ne mogu vjerovati kako me smatraš jednako važnim i vrijedim kao i sve drugo što si stvorio. Toliko ih je kojima si sigurno potrebniji. Zašto mene ne bi ostavio i napustio i otišao pomoći njima? Njih spasiti. Tko sam ja tebi Stvoritelju da me pitaš trebaš li me?
Želio bih odgovoriti kako te trebam, ali moja nevjera mi ne dopušta. Ta nevjera koja je nevjerica da sam takav kakav jesam važan nekome poput Boga. Zašto bi od svega o čemu brineš pogled svrnuo na mene? U tvom trebaš li me čujem puno više. Možda umišljam. Tješim se kako sam od ljudske neprimjetnosti i nevidljivosti dospio u središte tvog zanimanja.
Ne mogu lako prihvatiti taj skok. Iz neprimjećenosti u svijetu kroz kojega sam prošao nevidljiv i nepoznat odjednom sam cijeli izložen pred tobom. U tvom trebaš li me barem umišljam kako čujem kako sam ti važan, kako vrijedim pred tobom i kako postoji život gdje sam u središtu ljubavi osobe prema meni. Božanske osobe. Samog Boga.
Iskustvo svijeta zatamnjuje taj život u čijem središtu se nalazi netko tko me ljubi. Naviknuti smo kroz život i svijet prolaziti nevidljivi, neprimjetni i neljubljeni. Međusobno se borimo za mrvice ljubavi koju nam drugi pružaju na kapaljku i pri tom se s nama igraju. I odjednom se ljubav pretvara u patnju, u mržnju, u bijes u odustajanje, u konačnici u nevjeru.
Nad tim ponorom se nalazim. Nad ponorom nevjere u ljubljenost. Tvoje trebaš li me šokira. Od iznenađenja ne mogu odgovoriti. Nitko mi nikad nije rekao trebaš li me i u tome izrekao kako me voli. Obično sam čuo trebam te tek onoliko koliko je bilo potrebno drugom da me prestane voljeti i odustane od mene.
I tvoje trebaš li me podsjeća me na riječi Pisma u kojima kažeš kako si me ljubio prije nego sam se rodio i prije nego sam upoznao samog sebe. Utješne riječi nad ponorom neljubljenosti i odbačenosti.
Ne brini zasad za mene. Hodi drugima koji poput mene lebde nad svojim ponorima i čekaju da i njih pitaš: trebaš li me. Izdržat ću. Pričekat ću te. Čekat ću te beskrajno.
Tvoje trebaš li me im treba. Od tebe trebaju čuti kako nevidljivost, neprimjetnost, odbačenost i neljubljenost nisu kraj i svršetak. Čekat ću te. Odjek tvog trebaš li me moj ponor čini manje strašnim i čini ga podnošljivim.
Da, trebam te. Ne brinem što nisi sa mnom nad mojim ponorom. Vjerujem kako me čuješ. Idi i drugima i pitaj ih što si pitao mene. Reći će ti isto kao ja. Mi smo svi isti. Idi. Čekat ću te.
Idi Bože drugima. Jedino si ti dovoljno snažan i jak da podneseš krikove svih nas koji uglas vičemo: trebam te.
