Riječ je o prijateljstvu

svecenici


Isus je za nas ostavio mnoge znakove prijateljstva. On je za nas tu u Euharistiji. Pokazuju to njegovi susreti s mladićem koji je tražio to što mu nedostaje za vječni život, mrtvim Lazarom, s Ivanom kojemu je s križa ostavio majku da je čuva. I među Njegovim prijateljima bilo je lažnih poput Jude. Isus se obraća apostolima i nama u svakom vremenu:

“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.”

Smije li među svećenicima biti prijateljstva?

Smije li svećenik imati prijatelje u župi iako su njegova vrata svima otvorena? Smijemo li prihvatiti ispruženu ruku osamljenih bez obzira na spol? Mudri su rekli: “Smijemo, ali je ne smijemo zadržati da ne bi prijateljstvo bilo drugima na sablazan.”

Neugodne afere koje su neki doživjeli mogu biti istinite, a i “čula, rekla, kazala”, kako to neki vole reći. I među svećenicima ima osamljenih kojima kolege mjesecima ne dolaze osim službeno, biskup ne uzvraća na pisma pa nije čudno da neki ispunjavaju samoću neprimjerenim sadržajem.

Pozitivan hobi im može samo donekle ublažiti osamljenost.

Nije lako svećeniku biti “blizak i ujedno dalek”.

Ponekad među svećenicima postoje i loše stvari poput borbe za vlast, čast, titulu. Nerijetko se javlja zavist, ljubomora na tuđi uspjeh. Mjesečni susreti su samo susreti. Unatoč svemu, nađe se dobar i iskren svećenik-prijatelj, “prijatelj, onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni”.

Da to nije lako, svjedoči “svećenička osamljenost” i osebujni čudaci zatvoreni u nadbiskupske kurije i župne urede.

Papa je u svom odgovoru na upite mladih bogoslova, 12. svibnja 2014. u dvorani pape Pavla VI. istaknuo važnost zajednice.

„Kako je lijepo svećeničko prijateljstvo, kada se svećenici poznaju kao dva, tri, četiri brata, kada pričaju o svojim problemima, o svojim radostima, o svojim očekivanjima… Svećeničko prijateljstvo. Tražite to, to je važno. Biti prijatelji…, prijatelji. Vjerujem da to jako pomaže da se živi svećenički život, da se živi duhovni život, apostolski život, zajedničarski život i svećeničko prijateljstvo. Želim svima vama da budete prijatelji s onima koje Gospodin stavlja pred vas.”

“Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda te neću moći voditi.
Hodaj pokraj mene i budi moj prijatelj.”

Svi mi, baš svi, trebamo nekoga tko će nas voljeti: oca, majku, braću, sestre, prijatelje. Ljudi koji nemaju nikoga tko bi ih volio, obično su nesretni, siromašni za lijepu riječ i dodir.

Postoje znakovi prijateljstva. Prijatelj, svećenik ima uvijek vremena, strpljivosti da sluša i odgovori na mnoga pitanja svojih vjernika, kolega svećenika.

Važnu ulogu imaju darovi, a čovjek je čovjeku najveći dar. Kad se ljudi vole i uvažavaju, darivanje je svakodnevno. Zar zaljubljeni ne izmjenjuju poljubac kao dar? Najvažnije je da su oni jedno za drugo uvijek tu. Zaručnici i oženjeni nose prsten. Prijatelji nose lanac prijateljstva. “Drvo se na drvo oslanja, čovjek na čovjeka”, kaže narodna. Prijateljstvu je uzor kako Bog sklapa savez s Abrahamom, Mojsijem, prorocima, a slanjem Sina pokazuje se “prijatelj ljudi”, kako napisa Pavao.

„Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita;
i tko ga je stekao našao je blago.
Pravom prijatelju nema cijene
niti se može izmjeriti njegova vrijednost.
Pravi je prijatelj balzam života,
nalazi ga tko se Gospoda boji.
Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje,
jer kakav je čovjek, takav mu i prijatelj.“ (Knjiga Sirahova)

Osamljen čovjek može biti i u braku. Mnogi, iako žive zajedno, imaju to gorko iskustvo.

Ako je cvijeće znak ljubavi i pažnje, gdje je nestalo cvijeća? Od kada nisi nikome poklonio cvijeće pažnje, mislio na druge i njihove muke? Kamo je nestala tvoja radost kad susretneš one koji s tobom žive? Nedostatak vremena? Kažu da su prvom čovjeku Adamu bile potrebne Evine oči da se u njima prepozna, ogleda. Razmisli: koliko je toga svega nestalo zbog naše sebičnosti, samodostatnosti. Reci: gdje je nestalo cvijeće praštanja, razumijevanja, radosti, zašto su oko tebe, možda i zbog tebe, neki razočarani u život, nemaju ništa od života?

Zbog ljudi, naše dvoličnosti i sebeljublja, mnogi ni u Isusu ne prepoznaju prijatelja. Cvijeće prijateljstva stvara čuda. Najmanji cvijet, od srca darovan priča jednu lijepu priču, bajku koju svaki čovjek razumije o jednom komadiću neba na zemlji. Povjeri se Isusu, on te voli i razumije.

„Gdje je zapravo sreća? Tamo gdje ljudi jedan za drugoga cvjetaju.“


SAMOĆA


Ubi me ova samoća
samotna,
kao nebo široka,
kao bol
neprebolna,
a s drugima živim.
S oblacima drugujem,
razgovaram sa
svecima i
Riječ Tvoju dijelim,
lomim kao kruh.
U pjesmu tonem,
u psalmima tražim zapis
o Tebi i muci čovjekovoj.
Unatoč svemu
samoća naraste u meni.
Stojim pred Tobom
praznih ruku u molitvi,
dlanova okrenutih
nebu
na kojima još bilo
tuđeg srca osjećam.

(Iz zbirke “ECCE HOMO”)