Riječ je o tišini
Biblija u knjizi Propovjednika govori da ima: „vrijeme šutnje i vrijeme govorenja“. Očito bi riječima trebala prethoditi šutnja. Istina, ona može biti slojevitog značenja: neodlučnost, odobravanje, zbunjenost, strah. Trebali bismo imati na umu da se šutnja i govor dopunjuju, obogaćuju. Malim stankama prije izgovora, promišljanjem, dajemo “težinu” rečenog. Šutnja je “nošenje riječi prije izgovora”, kako je to lijepo rekao moj profesor dr. Ivan Golub.
Govor je rađanje riječi.
Što je s nama?
Mi izgovaramo riječi i kad treba i kad ne treba. Ponekad se to jednim imenom može nazvati brbljanje; brzopleto, nepromišljeno govorenje radi govorenja. Poznata je liturgijska šutnja u svetoj Misi, obredima. Bez pripreme, molitve i šutnje izgovorimo riječ koja je nedozrela i ne može uroditi dobrim rodom. Misa postaje neuspio monolog. Susreti postaju jednolični, nemaštoviti, na brzinu izgovoreni.
Pametni ljudi kažu da je “šutnja kolijevka djelotvorne riječi”. Svako dobro djelo izrasta iz bremenite šutnje koja se pretvara u poticaj i čin. U svakodnevnom susretu i razgovoru vrijedi ona narodna: “Ispeci pa reci!”
Kasno je žaliti kad izgovorimo, brzopleto i nepromišljeno, u srdžbi, riječ i osudu, koja ne stvara most prijateljstva prema drugome nego provaliju.
Arapska poslovica kaže: „Četiri se stvari nikada više ne mogu povratiti: izgovorena riječ, odapeta strijela, protekli život i propuštena prilika“.
Nepromišljeno izgovorena riječ je nedozrela, ima gorak okus zla. Zato je, zacijelo, potrebno da izričemo riječ kojoj prethodi promišljanje i molitva u šutnji. To je kolijevka svakoga sadržajnoga govora.
Sv. Ivan piše: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.“ U Evanđelju: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“ Utjelovljenju je prethodila Božja šutnja. Bio je to prostor dan ljudima da ga traže, žele, očekuju. “Skrovito sazrijevanje riječi izražava se u vremenu.”
Riječ je Isus. On nas upozorava: „Vaše riječi neka budu da – da i ne – ne, sve više od toga je od đavla.“ Ovo je krajnost i rečena je da olako i uludo ne razbacujemo riječi. Riječ može biti i dati život i smrt. Za Isusa je rečeno: „Ovako nitko nikad govorio nije.“
On je stajao iza svoje riječi. Narod kaže: „Volovi se vežu za rogove, ljudi za riječi.“ Konačno, zašto ne izvršimo ono što smo rekli i obećali, zašto ponekad ne vjeruju našim riječima.
Biblija kaže da je opasno za kršćane da „govore, a ne čine“! I za političare je to svakodnevna stvarnost. Kako vratiti riječi težinu i snagu. Kad mladić kaže djevojci: “Volim te!”, zar ona ne pomisli: “Voli li me stvarno”, čak i pita.
Očito da riječi olako izgovaramo, a životom iza njih ne stojimo.
Što bismo trebali činiti?
Bio sam bez župljana sam u Međugorju. Doživio sam nezaboravne “duhovne vježbe” bez duhovnika. Iznad mene veliko uzavrelo ljetno nebo, oko mene tisuće hodočasnika i Gospa, a ja sam “rukom pod ruku s Isusom”.
Klasične duhovne vježbe su samo susreti, žvakanje tema koje smo tisuću puta čuli.
Doživljaj želim s vama podijeliti.
Držao sam se nekih pravila.
Pokušaj svaki dan, mjesečno više, odrediti nekoliko minuta za sebe. Najprije učini sljedeće: oko sebe osiguraj mir, budi sam u sobi, isključi radio, TV, odloži novine, časopis, brige, oslobodi se napetosti, grozničavosti, nervoznog pogledavanja na sat. Prikladno je sjesti, opustiti se, duboko i pravilno disati. Osjetit ćeš kako te šutnja ispunja, kako se udovi opuštaju, kako ti srce kuca. Onda se prepusti toj blagotvornoj tišini i miru. Osjetit ćeš veliku promjenu u sebi, prisutnost Boga kao da hoda oko tebe. Progovorit će ti u tišini. Čut ćeš njegov glas. Riječi ti neće biti potrebne.
Čitao sam hrvatske pjesnike tih dana, među njima zemljaka A. Branka Šimića “Nađeni Bog”:
“Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti.”
Pitam se: zar su potrebne riječi kod onih koji se vole? Važno je znati: Bog je tu za mene, ja sam tu za nj. Tih pet minuta su ljekoviti odmor duše, oaza usred vreve na koju ćeš se s radošću navraćati.
Pokušaj! Ne reci nemam vremena i ne znam! U ovim nemirnim vremenima čovjek u sebi rastrgan ne vidi ni sebe ni druge.
Stari pustinjak je vježbao pridošle. Nakon što bi izvadili kantu vode iz bunara i napili se, nagovori ih da pogledaju u bunar. “Što vidite?”, pitao je. Oni rekoše da ne vide ništa, nemirna je voda. Nakon malo vremena oni pogledaju i kažu: “Vidimo svoja lica.” U nemirnu srcu nikad nećemo osjetiti mir Božji.
