Srijeda, 18 svibnja

Duhovni pokreti – dvojbe i nejasnoće

Osobno promišljanje jednog svećenika o nejasnoćama u hagioterapiji…


Proslavili smo crkveni god u Nuštru, blagdan Duha Svetoga i zazivali: “Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti…, dođi, Oče ubogih, djelitelju dara svih…”

Ne sumnjam u pozitivnost i djelotvornost “duhovnih pokreta” u svijetu i kod nas.

Godinama pratim njihovo djelovanje i “susrete koji se pamte”. Unatoč svemu imam i neke dvojbe i nejasnoće, neka pitanja, na koja tražim odgovor.

Ovo razmišljanje nije protiv bilo kojega od voditelja, ali je poticaj da daju objašnjenje.

Čitam na Internet stranici jednoga od voditelja: “Vrlo je važno napomenuti bitnu činjenicu da je glavni akter svih ozdravljenja Bog, a hagioterapeut je samo posrednik (protočni kanal) po kome Gospodin izlijeva svoju milost i blagoslov.”

Opći religijski leksikon pod pojmom “Karizme” piše: “To je nezaslužen dar, nadnaravna ili kakva druga kakvoća, koju je pojedincu, prema vjerovanju zajednice, dao Bog. U Novom zavjetu karizma razumijeva milosne darove i darove Duha Svetoga za služenje zajednici. “

Tu nema dvojbe, a ima u objašnjenju i praksi “protočnih kanala.”

Čitam: “Hagioterapija je znanost koja proučava čovjekovu duhovnu dimenziju, patologiju duhovne duše, gdje u čovjeku nastaje zlo i razaranje njegove osobnosti i duhovne dimenzije. Treba otkriti uzrok tome i primijeniti pravu terapiju.” Na drugom mjestu: “Poznato je da neke tjelesne bolesti mogu imati uzrok u psihi, tada govorimo o psihosomatskim bolestima. Jednako tako, bolestan duh utječe na psihu i tijelo. Američki istražitelji kažu da 70 posto slučajeva raka nastaje na temelju trauma u duhovnoj strukturi čovjeka. “

Na drugom mjestu: “Osnovni uzroci duhovnih bolesti su: zlo, požuda, uvreda. U Veritasu, veljača 2009., br. 2 napisao je: “Znam da čovjek griješi… grijeh na meni ostavlja ranu… onda to mene boli…. Ja ne moram čovjeku reći: ako sagriješiš, Bog će te kazniti! Nego, čim griješiš, kažu neuroznanstvenici, stanice tvoga mozga se razaraju. Filozofi kažu za to da se već nešto oduzima. Jer je zlo manjak dobra. Tako, malo po malo, ja imam argumente da se ne isplati činiti zlo, jer to mene razara.”

Što reći o ovim tvrdnjama i koji su to američki istražitelji?

Liječnici iz vinkovačke bolnice s kojima sam razgovarao su začuđeni i zbunjeni. O povezanosti duhovnog i tjelesnog odavno se znade, ali zar je baš tako kako se iznosi? Ako jeste, što će na ovo reći bolesnici, patnici, moja pokojna majka? Zar su oni grešni, grešniji od drugih, jer im je dijagnosticiran rak ili neka teška bolest? Zar je to jedini i stvarni uzrok?

Ne obolijevaju li i duhovne osobe, sveci i pape? Nije li i pokojni papa Ivan XXIII. imao leukemiju?

Gledam televizijsku emisiju o “ranom otkrivanju raka” i poraznu činjenicu da godišnje u Hrvatskoj od te bolesti oboli 21.000, a 13.000 umre. Među njima ima mnogo djece. Jesu li i oni bili toliko grešni da bi se “njihove stanice pobunile, bježale i grupirale do usmrćenja”, kako je tvrdio uvaženi teolog na Pressici Vinkovačke televizije?

Trebalo bi o tome razmisliti. Ovako, kad već pate, dodavati im osjećaj “krivnje i zasluga” za ono što im se dogodilo… Mislim da to nije kršćanski, još manje ljudski. Postoji drugačije objašnjenje koje bi mnogi voljeli čuti?


Više: Slavko Vranjković