Roditeljima čast
Četvrta zapovijed Dekaloga glasi:
„Poštuj svoga oca i svoju mater, da dugo živiš na zemlji, koju će ti Bog dati“ (Izlazak 20, 12).
Zar u ovoj formulaciji nije jasno obilježje neke primitivne pedagogije? Nagrađivanje zemaljskim pogodnostima za strogu dužnost koju nameće naravni moralni zakon, Božji zakon? A ipak moramo priznati da je prikladno da djeca i u ovozemnom životu prime nagradu za štovanje roditelja, jer su im roditelji dali ovozemni život.
Krist usavršuje i ovu zapovijed
159. Krist je branio Stari Zavjet. Nije, međutim, skrivao svoju misiju da ga je došao usavršiti (Matej 5, 17). Kad ponovi formulaciju stare zapovijedi, on nadovezuje novu s: „Ali ja vama kažem“. „S tim ‘Ali’ sviće nov dan u čovječanskomu odgoju“ (Giovanni Papini), ali, kako slijedi isti pisac, „nije Isus kriv što još tumaramo u praskozorju“. Ljudi se ne mogu pomiriti s činjenicom da je Isus u nekom smislu „najveći prevratnik“. Najveći paradoksist, rušilac korjenit i neustrašiv (isti). Kako je usavršio tu zapovijed?
a) Krist jednostavno govori: „Poštuj oca i majku“ (Luka 18, 20). To je zahtjev naravi, glas Božje volje, koji se mora izvršavati neovisno o ovozemnoj nagradi. Bog je počélo bivstvovanja uopće, roditelji su podređeno počelo ovozemnoga bivstvovanja, zato su djeca po naravi dužna roditelje ljubiti, slušati, poštovati.
b) Stari su mislili da je ljubav prema roditeljima pravilo iznad svih pravila, Krist ispravlja to krivo mišljenje. Ljubav prema Bogu je na vrhu svih zapovijedi, svih ljubavi (Matej 10, 37). „Preveliko poštovanje roditelja, zatvaranje u predaju i u obitelj, zaprjeka je obnovi svijeta“ (Giovanni Papini). Vjernik mora osjećati da je član šire zajednice, i to u civilnom i u crkvenom smislu.
c) Tko se namjerava posvetiti brizi za višim, duhovnim vrjednotama, taj je pozvan da ostavi roditelje. Krist je to paradoksno izrazio, kad je svomu sljedbeniku rekao, neka niti ne pokopa svoga mrtvoga oca (Matej 8, 22). Tko ostavi obitelj radi Krista bit će stostruko nagrađen i baštinit će vječni život, jer sve su stvorene vrjednote manje vrijednosti nego li je Bog (Matej 19, 28–30).
d) U kršćanskoj viziji otvara se nov svijet, svijet sveopćega bratstva, ali ne na bazi krvne veze, na bazi pripadništva Bogu radi vršenja njegovih zapovijedi. Svi su regionalizmi i šovinizmi odstranjeni, jer „tkogod vrši volju moga nebeskoga Oca, on mi je: brat, sestra i majka“ (Matej 13, 50). Tko hoće služiti interesima čovječanstva, još više: interesima kraljevstva Božjega na zemlji, pozvan je da ostavi i obiteljske osjećaje, dapače, ako ustreba, da ih uništi.
Bilješka
Velika je dužnost svakoga vjernika-katolika da goji ljubav, poštovanje i posluh prema duhovnoj obitelji: Crkvi. Tu veliku zajednicu vjernik neposredno doživljuje u župi, biskupiji, Papinstvu. Vjernik se mora suživljavati sa životom Crkve. Pratit će njezino širenje. Revno će vršiti njezine smjernice i zapovijedi. U sebi će njegovati milosni život. Surađivat će u apostolatu riječju, primjerom, žrtvama.
Roditelji međusobno
160. Ne radi se o nekim savjetima ili preporukama, nego o strogim dužnostima roditelja međusobno. Dužni su:
a) njegovati međusobnu pravu, altruističku, krjeposnu ljubav;
b) živjeti zajedničkim životom jer je ženidbeni stalež po svojoj naravi neko jedinstvo ili zajedništvo života;
c) čuvati bračnu vjernost u nerastavljivoj ženidbi.
Prekršiti te dužnosti uključuje lakši ili teži grijeh, prema tome je li lakše ili teže povrijeđena bračna pravednost i bračna ljubav. Isto ćemo tako lakše ili teže osuditi prekršaje tih zapovijedi prema šteti koju ti prekršaji prouzroče na djeci, osobito u njihovu odgoju, jer svrha je ženidbe: rađanje i odgajanje djece.
Ženska emancipacija
161. U br. 133 zanijekali smo muškarcu neka „prava“, koja bi mu, tobože, davao njegov muški spol u odnosu prema ženi. Po katoličkom moralu muž i žena imaju posve jednaka prava u vezi sa ženidbenim dužnostima, koliko se ove odnose na rađanje i odgajanje djece. Muž i žena imaju ista prava ljudske osobe. Ista im je svrha života. Ista su im nadnaravna sredstva za spasenje na raspolaganju.
Što znači ženska emancipacija? Nastojanje da se ženi dadu prava ili da žena sama uzme prava koja joj ne pripadaju. Smije li se žena rasteretiti materinstva kad hoće i kako hoće, pa i poslije nego je stupila u ženidbu? Poslove u obitelji voditi bez muškarca? Ostaviti službu žene i majke, i potpuno se predati radu izvan obitelji?
Konstatiramo: treba poštovati narav, koja je dala fiziološke, duševne i fizičke razlike između muškarca i žene. – Činjenica je da im je narav dala različite zadatke. – Narav nastoji očuvati obitelj, i obiteljski je osjećaj iznad ostalih osjećaja. Čovjek je prije svega obiteljsko-društveno biće. A zar svi ovi razlozi ne bi ostali puka fikcija kad bismo realizirali radikalnu ili potpunu emancipaciju?
Zastupamo umjerenu emancipaciju. Pohvalno je što je moderno doba omogućilo ženi više kultiviranje. Pohvalno je što joj je omogućeno sudjelovanje u društvenom životu izvan obitelji. Posebno treba isticati nastojanje da se neudatim ženama omogući rad, da se mogu pristojno izdržavati.
Kriza obiteljskoga života
162. Ima mnogo uzroka tom opadanju obiteljskoga života. Svakako, prevlast spolnoga nagona jest jedna od najjačih destruktivnih snaga koje potkopavaju temelje obitelji. Što se može suprotstaviti toj bujici? Krjepost umjerenosti, spolne čistoće, o kojoj smo govorili.
Katolički moral uvijek zastupa jedinstvo i nerazrješivost ženidbe. Osim toga, ističe i sakramentan, sakralan karakter ženidbe. Tko se ogriješi o te zasade ženidbe, ne samo da vrijeđa razum, nego vrijeđa pozitivni Božji zakon, jasno izraženu Božju volju, jer je Bog na ženidbeni ugovor (ako je valjano sklopljen), stavio svoj pečat: „Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja“ (Matej 19, 6). Znači: prekršaj ženidbenih dužnosti, gaženje ženidbenih obveza uključuje grijeh teške naravi, koji se osvećuje i društvenom uređenju.
Roditelji prema djeci
163. Po naravnom i po Božjem zakonu roditelji su najstrože obvezani brinuti se prema svojim silama kako za vjerski i ćudoredni, tako i za tjelesni odgoj djece, te se skrbiti i za njihovo vremenito dobro.[1]
Ako roditelji teško zanemaruju tu svoju dužnost, krivci su teškoga grijeha pred savješću, pred Bogom. Nemarnost, roditelja u odgoju škodi i državi, stoga roditelji svojom nemarnošću postaju odgovorni i pred državnim vlastima.
Dobro treba uočiti naglašenu istinu: roditelji imaju pravo i dužnost odgoja „po naravnom i po Božjem zakonu“, dakle, prije svih pozitivnih zakona i iznad njih. Roditelji su začetnici ovozemnoga života svoje djece, stoga je njihovo pravo utemeljeno na tome što su djeca njihova, kao dio njihova bića, što nitko drugi ne može to reći. Roditelji za. djecu stradavaju; oni djecu najodanije ljube; spremni su se za njih žrtvovati. Ovo je pravo roditelja tako sveto da im to pravo nijedna sila ne smije oteti. Ako su roditelji u odgoju djece nemarni, nedostojni, odgoj se prebacuje na roditelje roditelja, na kumove, na državu i Crkvu, jer odgoj mora biti plod nastojanja svih tih faktora a za dobro odgajanika.
Djeca prema roditeljima
164. Djeca u roditeljima gledaju počelo života na zemlji, stoga će ih osobito poštovati. Roditelji su se žrtvovali i žrtvuju se za djecu, zato ih djeca moraju ljubiti, biti im zahvalna. Roditelji su stariji, iskusniji, pametniji, pa će djeca to priznati posluhom. Rado će djeca slušati i savjete roditelja, npr. kad im roditelji savjetuju o izboru zvanja, o stupanju u ženidbeni stalež. Rekli smo „savjetuju“, jer roditelji nemaju prava nametati djeci izbor ovoga ili onoga zvanja: U tome prvotno odlučuju djeca kad su došla u doba da mogu sama o tome odlučivati.
Bilješka o katoličkoj sociologiji
Ljubav, poštovanje, posluh prema roditeljima proteže se i na one što drugima upravljaju, na šire društvo, na državnu vlast. Čovjek naime živi u društvu. U društvu može trpjeti štete, a može i naći oslon u svom materijalnom i u svom duhovnom životu. Zar mnogima društvo ne donese propast za vjeru i moral? Nije li mnogima društvo bilo uzrokom da su zalutali s puta vječne sreće? „Zla društva kvare zdravo ćudoređe“, tj. druženje s onima što neispravno misle ili čine što upropašćuju moral (Prva Korinćanima 15, 33).
a) Katolička sociologija jest primjena katoličke moralke na društveni život i na društveno djelovanje. To je, dakle, nauka koja iznosi katolička načela za uređenje življenja i djelovanja u društvu, da ovo odgovori postizanju posljednjega cilja života: vječne sreće.
b) Razumljivo da Crkva ima pravo i dužnost predlagati svoju sociologiju, jer joj je povjerena pastirska služba duša. Zato će centralna točka te katoličke sociologije biti dostojanstvo ljudske osobe. Čovjeku pripada zakonita samostalnost. On je subjekt naravnih i neotuđivih prava (izbor zvanja, pravo posjedovanja vlastite imovine, stvaranja obitelji, izražavanja misli), ali je podložan i raznim dužnostima (prema društvu i prema Bogu). Nijedno mu društvo ne smije spomenuta prava zanijekati, gaziti, jer ih je stekao kao član ljudskoga roda neovisno o svakomu društvu i prije svakoga društva. Društvo pak mora mu pomoći da mu vršenje dužnosti za usavršavanje njegove osobe bude lakše, uspješnije.
c) Katolička sociologija naučava hijerarhijsko uređenje obitelji, tj. muž je glava obitelji (Prva Korinćanima 11, 3), žena je srce, zato će sreća obitelji biti potpuna kad između muža i žene bude kao jedna duša i jedno srce. Odnosi ljubavi, poštovanja, posluha djece prema roditeljima uvjet su i društvenoga blagostanja, stoga „ako čovjek izađe pokvaren iz svoje obitelji, ući će pokvaren i u građanski život“ (Henri-Dominique Lacordaire). Već smo spomenuli kako katolički zamišljena obitelj počiva na jedinstvu i nerastavljenosti braka. U kućnu se zajednicu često ubrajaju i drugi članovi osim muža i žene, roditelja i djece, a to su npr. kućno pomoćno osoblje. Katolička sociologija naučava da odnos između svih članova kućne zajednice mora biti u duhu obiteljskih odnosa, osobito na bazi pravednosti i ljubavi.
d) Država je šire društvo, kao daljnji razvoj obitelji. Ona nastaje sjedinjenjem većega broja obitelji i raznih društava privatnoga sektora na određenom teritoriju. Svi pristaju, izričito ili mučke, da pod zajedničkom neovisnom vlasti žive i rade oko ovozemne sreće u podređenosti vječnoj sreći, upotrebljavajući sredstva koja im obitelj ne može pružiti. Time država ima svoje „zajedničko dobro“, što se razlikuje od zajedničkoga dobra pojedinaca i obitelji.
Osnovne krjeposti svakoga društva, pa i države, jesu pravednost i ljubav: pravednost i članova međusobno, i članova prema državi, i državne vlasti prema pojedincima. Ljubav, od koje se očekuje da ispuni praznine pravednosti, da zasladi strogost, uljepša zajednički život te ga učini ugodnim.
Podanici ili državljani dužni su njegovati pravi patriotizam, a zabaciti pretjerani nacionalizam (šovinizam, regionalizam) i nacionalni indiferentizam (bezbojni kozmopolitizam). Državljane prema nositeljima vlasti veže odanost, posluh u granicama zakona, spremnost na žrtve za domovinu.
e) „Socijalno pitanje“ jest pitanje kako će se riješiti zajednička pitanja države i državljana, osobito pitanje o radu, vlasništvu, ekonomskom poslovanju, radničkim udruženjima itd. O svemu tome katolička sociologija iznosi svoju nauku, kako se može vidjeti u mnogim enciklikama od Lava XIII. do Ivana XXIII.
Spominjemo osobito „Rerum novarum“ Lava XIII. od 15. svibnja 1891. Na četrdesetgodišnjicu te enciklike izdao je Pijo XI. encikliku „Quadragesimo anno“, i to 1. svibnja 1931. Pijo XII. se osvrnuo na sva pitanja što se tiču društvenoga života, dakako sa stajališta katoličke nauke. Dne 15. svibnja 1961., na spomen sedamdesetgodišnjice enciklike „Rerum novarum“, izdao je Ivan XXIII. encikliku „Mater et Magistra“, koja nam iznosi rješenja najaktualnijih državnih i međudržavnih pitanja s gledišta katoličke sociologije. Isti je Papa uputio svijetu encikliku „Pacem in terris“, i to 11. travnja 1963., da pozove sve ljude da rade na stvaranju mira na bazi istine, pravde, ljubavi i slobode.
f) Osnovnu i najplodniju ideju o međunarodnom društvu, o zajednici svih ljudi iznio je sv. Pavao u nauci o otajstvenom tijelu Kristovu. Sveti Augustin razvio je nauku o dvjema državama, odnosno o zemaljskom Babilonu, sagrađenu na egoizmu, i o nebeskom Jeruzalemu sagrađenu na ljubavi Boga i bližnjega. Sv. Toma zamišlja čovječanstvo kao „državu svih ljudi pod zajedničkim ocem: Bogom“.
Dužnosti međunarodnoga života jesu: suradnja, konvivencija (što je više nego koegzistencija), tj. osjećaj zajednice u poštovanju prava, u suživljavanju i međusobnom pomaganju na svim područjima života i djelovanja, a sve u atmosferi nekoga općega prijateljstva i bratstva.
g) Crkva i država uživaju suverenost, i to svaka na svom području. Svaka je autonomna, vrhovna, jer ima svoj cilj i svoja sredstva. Iako car ne smije dirati u Božje poslove ni duhovna vlast u civilne poslove, ipak je činjenica da je za čovjeka i kao građanina i kao vjernika jedan životni cilj, jedna životna sreća, kako je Bog odredio. Zato je potrebito da obje vlasti uoče dodirne točke toga suživljenja i te suradnje.
Kratko rečeno: U specifičnim poslovima svaka je suverena, a u zajedničkim poslovima najbolja je suradnja, jer od te suradnje crpe koristi i Crkva i država. Sloga je uvijek izvor blagodati, nesloga pak izvor je štete, jer: „slogom rastu i male stvari, a nesloga sve pokvari“.
h) Tajna se društvene obnove krije u moralnoj obnovi pojedinaca. Kad ljudi prionu uz krjepost, uznastoje stjecati krjepost, pitanje je društvenoga uređenja riješeno. Krjepost pak treba svesti na Boga. „Čovjek odcijepljen od Boga postaje nečovječan sa sobom i sa sebi sličnima, jer sređen društveni odnos pretpostavlja sređeni odnos osobne savjesti s Bogom, izvorom istine, pravde i ljubavi“ (Ivan XXIII.).
Ostala pitanja katoličke sociologije mogu se naći obrađena u našoj knjizi Katolička sociologija, Zagreb, 1961., str. 1–120 (ciklostilom). Kao završnu riječ o tome iznijet ćemo ovu: Nikada čovjek sa sebe ne može svući oznaku čovjeka, odnosno kršćanina. Otud slijedi, da ni politička ni ekonomska ni bilo koja druga čovječja aktivnost ne smije prescindirati, a još manje doći u sukob s moralom i s religijom, jer to su norme, po kojima se mora ravnati sva ljudska djelatnost, na bilo kojem se području ona nalazila.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 138–145.
[1] Kanon 226. § 2. Zakonika kanonskoga prava iz 1917.: Roditelji, budući da su djeci dali život, imaju veoma tešku obvezu te pravo da ih odgajaju; zato je dužnost ponajprije kršćanskih roditelja da se brinu za kršćanski odgoj djece prema nauku predanu od Crkve.
Kanon 774. § 2. Roditelji su obvezni prije nego drugi riječju i primjerom odgajati djecu u vjeri i praksi kršćanskoga života; jednako su obvezni i oni koji zamjenjuju roditelje i kumovi.
Kanon 793. § 1. Roditelji i oni koji ih zamjenjuju obvezni su i imaju pravo odgajati djecu; katolički roditelji imaju i dužnost i pravo izabirati ona sredstva i ustanova pomoću kojih se, prema okolnostima mjesta, mogu prikladnije brinuti za katolički odgoj djece. § 2. Roditelji imaju pravo koristiti se i onom pomoću koju treba da pruža svjetovno društvo, a koja im je potrebna u nastojanju da se djeca katolički odgajaju.
Kanon 798. Neka roditelji povjere djecu onim školama u kojima je osiguran katolički odgoj; ako pak to ne mogu učiniti, obvezni su pobrinuti se da im se izvan škole osigura potreban katolički odgoj.
Kanon 1136. Roditelji imaju veoma važnu dužnost i poglavito pravo da se, prema svojim snagama, brinu za odgoj djece bilo tjelesni, društveni i kulturni, bilo ćudoredni i vjerski.
