Ruža na dlanu

Ljepota ne može izrasti bez istine, ni čežnja bez srca otvorena, pa ipak dogodi se čudo: u pustinji opstoji plam koji se ne gasi ni smrću stvorenoga.

U dlanove sam te svoje urezao (Iz 49)

I dok činiš
ono što ja ne mogu,
ostajem zgusnuta
u sebi,
u Tebi.
Postojim
i kad se prospem
u pustinji.
Dišem
i kad me nema
na obzorju.
Krvlju svojom
prekrij me,
Gospodine
da ti procvjetam
na dlanu
‐ kao ruža.

Jedna sićušna ruža koja se ne boji cvjetati. Okružena s bezbroj drugih: bijelih što odslušaše plač majki, žutih – čiji odsjaj prepoznah u braći, ružičastih s uraslim pjevom zaručnika što hrli u budućnost. Onu radosnu i smjelu pred Tvorcem.

Bila je suočena s mogućnošću da će lijepi krajolici ostati uskraćeni njezinu pogledu i želji da pripadne prirodi, kao nekad kad su vjetrovi ljubili lice i otkrivali sljubljenost s Duhom.

Nizale su se noći, jedna za drugom, pa se ljeto nastanilo u zimi, a zima u proljeću. No, vrijeme se posve izgubilo u čekanju.

 „Čekajući da se ispuni sve što je ruža,
izgubio sam je zauvijek“ (Čekanje, Vlado Gotovac).

Nastao je muk. Težina zbilje oslabila je stupove zemlje.
Drama čovjeka odvijala se (ne)predvidivim slijedom.

No, Stvoritelj nije zaboravio na svoje stvorenje.

„U dlanove sam te svoje urezao“ – nježno prozbori Bog i sačuva još jednu ružu sa svim onim što ona jest. U svome okrilju. Zauvijek.

(Ružo Otajstvena, moli za nas krhke.)

* Pjesma U dlanove sam te svoje urezao (Iz 49) objavljena je u knjizi „Svitanje“ 2018.