Svetkuj blagdane

Treća zapovijed Dekaloga glasi: „Spomeni se, da svetkuješ dan subotnji!“ (Izlazak 20, 8) U Starom Zavjetu subotnji je dan bio dan potpuna nerada tako da se zaziralo od dobrih djela u korist bližnjega (Luka 13, 14). U nekim je jezicima pojam „počinak“, ili „nerad“ ostao očuvan u izrazu „ne-djelja“ kao „ne-djelanje“.

Novozavjetno značenje

157. Svetkovanje blagdana ubrojili smo u pozitivne čine bogoštovlja. Krist je višestruko taj čin bogoštovlja usavršio:

a) Općenito govoreći, ispravio je legalizam i formalizam Židova, te je središte bogoštovlja prenio u dušu, jer duh i istina jest ono glavno, a slovo ubija; sjene su Staroga Zavjeta prošle (Ivan 4, 23).

b) Ljubav prema Bogu i bližnjemu jest iznad propisa o svetkovanju blagdana. Tko bi zbog svetkovanja blagdana pripustio štetu bližnjemu, ubrojio bi se u one više puta žigosane licemjere (Luka 13, 15; 14, 5).

c) Vjernik ne smije skrupulozno opsluživati zakon počinka, a možda zanemariti zakon bogoštovlja. To bi značilo izvrnuti red. Mnogo je važnije revno ispuniti vjerske dužnosti u blagdanskim danima nego li počivati. Tko može reći da je Bogu posvetio blagdan, ako na Boga uopće nije ni pomislio; niti je s Njime stupio u vezu molitvom, pokorom, sudjelovanjem u sv. Misi?

Nedjelja

158. U nekim je jezicima više označen taj dan kao „Dan Gospodinov“. Talijani nedjelju nazivaju domenica; Francuzi le jour du Seigneur i dimanche; Nijemci Der Tag des Herrn i Sonntag.

Svakako nedjelja je spomendan Uskrsnuća Gospodinova,, doista „dan sunca“, kako izražava njemački Sonntag. – U nedjelju vjernici zajednički blaguju Tijelo Kristovo, zajedno prinose žrtvu Bogu: to je dan bratstva svih vjernika. – Nedjelja nas prenosi na dan osnutka Crkve, tj. na dan silaska Duha Svetoga.

Bilješka

Rečeno je u br. 143, da je u nedjelju i blagdane zabranjen svaki posao koji poremećuje javni mir, ruši blagdansko raspoloženje obitelji, sprječava bogoštovlje. Tko bi svjesno-voljno, bez dovoljna razloga, kroz duže vremena obavljao takav posao, pred Crkvom bi sagriješio teško. Tako nas uči stoljetna praksa Katoličke Crkve. Svaki osrednje težak razlog vjernika ispričava od toga zakona, kao i od zakona da prisustvuje sv. Misi.

Tri prve zapovijedi-zabrane Dekaloga sadržavaju obvezu bogoštovlja. Naveli smo glavne čine, kojima se to bogoštovlje očituje. Bog ima potpuno pravo da mu se iskazuje posebno štovanje (latrija), a čovjek mora postati svjestan da je to štovanje Boga stroga čovječja dužnost.

„Dati svakomu svoje“ – eto nam postulata pravednosti. Što je drugo bogoštovlje, nego pravednost primijenjena na Boga? Bogoštovljem dajemo Bogu što je njegovo, što mu pripada po naravi. Makar čovjek i ne mogao iskazati Bogu čast kakvu bi Bog zasluživao, ipak neka čovjek učini što može.

„Uzdiži ga iznad svega,
Ne ćeš preveć hvalit njega
Niti kojom pohvalom“,

pjeva sv. Toma u sekvenciji Tijelova.

Bogoštovlje je karakterističan čin svake religije. Posredstvom bogoštovlja čovjek dolazi u izravan odnos s nebeskim stvarima, odvija se prizor „Bog i čovjek u razgovoru“ (Bernhard Häring). Ali je činjenica da je ljudski razum, prepušten svojim snagama, izmišljao smiješne, neljudske načine, kojima je mislio da časti božanstvo. O tome svjedoči idolopoklonstvo, prinošenje ljudskih žrtava itd.

Kršćanstvo posjeduje bogoštovlje od Boga objavljeno, ono zastupa objavljenu religiju. Sakramenti su nadnaravna sredstva bogoštovlja. I to bogoštovlje ide prema nadnaravnim vrjednotama, prema onom jedinstvu u nebu kada će Bogu sve biti podloženo, a „tada će se i Sin podložiti onomu, koji je njemu sve podložio, da bude Bog sve u svemu“ (Prva Korinćanima 15, 28).

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 138–140.