Kamo je nestala sva stvaralačka snaga?
U odgojno-obrazovnoj dekadenciji klasični kršćanski odgoj ukorjenjuje stvoreno u svrhu.[1]
Je li ovo najgore razdoblje popularne kulture ikada? To je pitanje postavljeno u nedavnom članku u Atlanticu o golemom broju prednastavaka (prequels), nastavaka (sequels), prerada (remakes) i širenja „filmskih svemira“. Među najznačajnijim nedavnim primjerima u svijetu filma jest Zlica (Wicked), koja ponovo zamišlja svijet Oza.
Isti stvaralački zastoj ili mrtvilo može se vidjeti i u glazbi. Dok su prethodni naraštaji mogli stvarati različite vrste glazbe, danas je sve teže pronaći smislene stilske razlike. Neke od najpopularnijih pjesama ljudi nisu čak ni skladali, nego ih je proizvela umjetna umnost. Gdje je nestala sva stvaralačka snaga? Kamo je iščezla svekolika darovitost?
Mogla bi se ponuditi brojna tumačenja, ali jedno zaslužuje osobitu pozornost. U Americi je došlo do nagloga pada vrste odgoja i obrazovanja koje budi ćudorednu maštovitost,[2] omogućujući učenicima da stvaralački, pronicljivo i domišljato razmišljaju u okviru onoga što je trajno i istinito. Na to je mjesto zasjelo školovanje usmjereno na izražajni individualizam, gdje se djeca potiču da „slijede svoje srce“ i „gledaju u sebe“, namjesto da prvo upoznaju istinito, dobro i lijepo.
Klasični kršćanski odgoj i obrazovanje jedinstveno je uglavljen da popuni tu prazninu. U svom najboljem izdanju suvremeni pokret klasičnoga odgoja i obrazovanja nastoji vratiti ono što je Dorothy Sayers opisala kao „izgubljena pomagala učenja“. Takav odgoj i obrazovanje – usmjereno na velike knjige, velike zamisli i klasične jezike – ne cilja samo na prijenos podataka, nego na oblikovanje krjeposna života. Nije važna informacija, koliko formacija. Učenici se odgajaju u krjepostima, potiču se da oponašaju junake i pozivaju se da istražuju i prihvaćaju viđenje veličine. Pri tom mnogi razvijaju cjeloživotnu ljubav prema učenju.
Vigen Guroian nudi uvjerljiv prikaz toga odgojnoga postupka u svojoj knjizi Tending the Heart of Virtue: How Classical Stories Awaken a Child’s Moral Imagination („Njegovanje srca krjeposti: Kako klasične priče bude djetetovu ćudorednu sposobnost zamišljanja“). Tumači kako klasične dječje priče poput Pinokija Carla Collodija, Plišana zeca Margery Williams i Lava, vještice i ormara Clivea Staplesa Lewisa mogu oblikovati djetetovu ćudorednu maštu. Mladi čitatelji prenose se u svjetove ispunjene čudom, iznenađenjem i opasnošću. Dok zamišljaju sebe uz junake i junakinje, slike i metafore priča zadržavaju se i oblikuju način na koji doživljavaju stvarni svijet. Djeca ugrađuju u sebe konkretne slike dobra, zla, ljubavi i žrtve kao vodeća načela pomoću kojih mogu tumačiti vlastite živote. Kada se probudi ćudoredna mašta, zaključuje Guroian, krjeposti oživljavaju s osobnim, egzistencijalnim i društvenim značenjem.
Clive Staples Lewis iznio je sličnu tvrdnju u djelu Ukinuće čovjeka (The Abolition of Man). Nakon što je prevladavajućim odgojno-obrazovnim obrascima zamjerio što ne uspijevaju oblikovati ljudska bića, opisao je kako bi odgoj i obrazovanje trebalo odgajati učenike „s prsima“. „Prsa“ posreduju između razuma i težnji, omogućujući učenicima ne samo da prepoznaju što je plemenito, a što nisko, te da razlikuju ono što zaslužuje ljubav od onoga što ne zaslužuje, nego i da ispravno biraju između njih. Ta ćudoredna izgradnja odražava ono što nas čini istinski ljudima.
Ako popularna kultura treba doživjeti obnovu istinske stvaralačke snage i uvođenje nečega novoga, klasični kršćanski odgoj i obrazovanje mogao bi biti glavni korijen iz kojega bi mogao niknuti takav izdanak. Ironično, obnova inovacije ne počinje poticanjem novosti samih po sebi ili opsjednutošću onim što je razvikano, pomodno ili novo. Prije će započeti uranjanjem u ono što je trajno i istinito. Započet će sa znatiželjnim srcima i umovima koji su uvježbani maštovito misliti u sklopu smislenoga ćudorednoga okvira. Kao što je Russell Kirk jednom primijetio, djela koja traju nisu ona ukorijenjena u nihilizmu, nego ona koja se obraćaju trajnim istinama i stoga potomstvu.
Ako klasični odgoj i obrazovanje treba biti kršćanski, mora biti povezan s velikom biblijskom pripovijesti o stvaranju, padu, otkupljenju i obnovi. Učenje koje se tumači u kršćanskom svjetonazoru potvrdit će dostojanstvo ljudske naravi i isto će tako priznati njezina ograničenja, jasno razlikujući Stvoritelja i stvorenje. U tom bogatom ćudorednom svemiru učenici su nadahnuti da zamišljaju i stvaraju na načine koji poštuju ono što je čestito, pravo, dično, ljupko, krjeposno i na dobru glasu:
„Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krjepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!“ (Filipljanima 4, 8).
Klasični kršćanski odgoj nudi uvjerljiv predložak odgoja i obrazovanja u doba kulturnoga propadanja. Usidren je u Kristu, „u kojem su skrivena sva bogatstva mudrosti i spoznaje“ (Kološanima 2, 3). Izgradnjom ćudoredne sposobnosti zamišljanja kršćani su opremljeni ne samo da se odupru kulturnom zastoju, mlitavosti i mrtvilu, nego i da iznova stvaraju kulturu, kao suradnici s Onim koji već sada „sve čini novo“ (Otkrivenje 21, 5).
John Stonestreet i Andrew Carico
[1] Prevoditeljska napomena: Pojam svrhe duboko je ukorijenjen u različitim okružjima. U teologiji se svrha povezuje s Božjim naumom stvaranja, gdje je Božja nakana donijeti slavu Sebi i pružiti smisao čovječanstvu. U psihologiji se svrha promatra kao trajna nakana postizanja dugoročnih ciljeva koji su osobno smisleni i pozitivno utječu na svijet. U osobnom razvoju svrha se odnosi na pronalaženje i življenje vlastitih vrijednosti i strasti, što može dovesti do ispunjena života.
[2] Prevoditeljska napomena: Ćudoredna mašta, ćudoredna maštovitost ili ćudoredna sposobnost zamišljanja jest ćudoredna stvaralačka umješnost; doraslost suočavanja i rješavanja problema dobra i zla u razmišljanju, govorenju i ponašanju; moć pravilna postupanja; pridržavanje djelovanja koje je ispravno i dobro; osposobljavanje za ispravno postupanje; priprema za djelovanje na temelju savjesti; izgradnja stvaralačke snaga ili duha koji je pozoran i na taj način postaje nadaren ili osjetljiv za promicanje dobra i prepoznavanje zla.
