Središte

To bih nazvao središtem. Teolozi ponekad imaju tu napast komplicirati. Nazivali su to temeljnim izborom, fundamentalnom opcijom, egzistencijalnom odlukom za bitak. Možda je to ipak previše riječi za nešto tako lako objašnjivo. Središte je ono ili onaj zbog čega radim sve što radim. Središte daje usmjerenje životu, ono je motiv i razlog.

 U Pismima čitam o dvije sestre. One dvije sestre koje sam dosad uvijek promatrao kao podjelu Crkve na dvije Crkve. Martina Crkva, zajednica rada, socijalnog aktivizma i svih oblika aktivnosti. Marijina Crkva, zajednica onih koji kontempliraju i mole. Te dvije Crkve unijele su i neke podjele među nas.

Postoje graditelji župnih kuća, crkava i pastoralnih centara i postoje oni koji su na službama u ordinarijatima, sjemeništima, caritasima, fakultetima, katoličkim školama. Postojimo mi sljedbenici Marte graditelji i neumorni radnici, mi koji ostavljamo tijelo i dušu u temeljima zgrada koje smo iza sebe ostavili, i postoje oni sljedbenici Marije koji, morali bismo to otvoreno priznati, ne rade ništa jer nikad nisu sagradili ni jednu crkvu, kuću i pastoralnu dvoranu. Oni se uglavnom bave papirima, dozvolama, dopisima i otpisima. Marijini kršćani puki su birokrati odjeveni u fino ispeglana odijela, koji ne znaju razlikovati ciglu od kamena, oni glume da su bliže do tvojih nogu i slušaju te što govoriš. Mi smo oni koji radimo. Mi, Martini kršćani, koji se ubijamo od posla dok ovi neradnici i lijenčine ubiru plodove našeg mukotrpnog rada i hvale se našim uspjesima.

Tu posebno mislim na one koji su na čelu hijerarhije. Nikad ništa ne rade. Voze se i putuju i lagodno žive na naš račun. Na račun nas koji gradimo i zidamo samo kako bi se oni mogli pohvaliti i uslikati da je to sve na kraju njihova zasluga. Nama za uspomenu ostane tek neka simbolična plaketa, priznanje ili mramorna ploča na ulazu u župnu kuću. Svu slavu nam uzme onaj koji je na vrhu hijerarhije i koji zapravo ne radi ništa. Obični birokrat i putujući propovjednik, odjeven u sjajnu odjeću, uvijek dobro uhranjen i dobro naspavan.

Tako je Marta, kao prava radnica i iskusna pastoralna radnica koja iza sebe ima na tisuće izgrađenih kvadrata u tvoju čast, došla ti i prigovorila na svoju sestru Mariju da je lijenčina i neradnica. Odakle joj pravo da sjedne tako blizu tebe i sluša te, a nikad nije ni prstom maknula, niti se ikad uznojila na nekom ozbiljnom poslu u Crkvi. Cijeli je život, dobro zaštićena, provela u crkvenim institucijama, nikad nije morala voditi brigu o plaćanju računa i cijenama osnovnih životnih namirnica. Nikad nije morala imati tri mise nedjeljom, držati djeci vjeronauk, imati sprovod po suncu u najgore vrijeme, popodne kad sav normalan svijet odmara.

Martin prigovor sigurno bi išao unedogled da je ti nisi prekinuo prijekorom. Rekao si joj kako se brine za mnogo, a jedno je potrebno. Što si joj htio reći? I dodao si soli na ranu hvaleći neradnicu Mariju koja je sjela do tvojih nogu i slušala te. Slušajući te kako si reagirao na Martinu žalopojku, čovjek se ne može ne zapitati pa kome ja onda sve ovo radim, kao što te Marta pitala.

I tvoj prijekor Marti nije nikakva priča o dvije Crkve, onoj građevinskoj, koja jedina radi i gradi, i onoj birokratskoj i školskoj, koja je puna neradnika i lijenčina i ljudi koji su na sumnjive načine uspjeli sebi izganjati privilegij da cijeli život ništa ne rade, nego pišu dopise i na njih odgovaraju.

Tvoj prijekor Marti treba kako bi se ispravno razumjelo preformulirati drugačije: tko je, draga moja Marta, središte svega onoga što radiš, tko je građevinska i graditeljska Crkvo, aktivna Crkvo, tko je središte onoga što radiš, činiš i djeluješ? Marta se sva predala aktivnosti i aktivizmu i zaboravila. Odatle je proizašlo njezino nezadovoljstvo. Primila te u kuću, zbog tebe radila sve što je uradila i onda zaboravila da si ti tu s njom u njenoj kući. Njezina sestra Marija mi ne liči na kontemplativnu osobu koja sate i sate provodi u tišini pred svetohraništem i ne podsjeća me na nekog u zatvorenom samostanu tko cijeli život moli. Više me podsjeća na nekog tko je oprezan. Nekog tko prvo želi biti siguran za koga i zbog koga želi biti to što jest i zbog koga i za koga želi raditi to što radi.

Marija nije neradnik. Nije lijenčina. Ti ne hvališ njezin nerad, jer tu nerada i nema. Hvališ njezinu razboritost i uviđavnost. Njezin potez da prvo sebi podsvijesti i sebe osvijesti šta i za koga radi, pa tek onda da se dadne na posao.

Kad tebe izgubim kao središte, motiv i razlog onoga što radim, u meni polako raste nezadovoljstvo. Buja u meni dok ne provali kao bujica optužbi protiv svih za koje smatram da nisu dovoljno vrednovali moj rad. Pa i priznanja koja mi udjeljuju kao zaslužnom radniku na tvojoj njivi mi se ne mile, nego pogled svoj odvraćam od njih. Kad ti nisi središte svega što radim, nema više zadovoljstva u onomu što radim. Ima ga tek toliko dok sam ja postao središte svog rada u Crkvi i moj rad postao je svrha sama sebi.

Ako sam graditelj i obnovitelj župnih kuća, crkava, svetišta i dvorana, koji ne zna više za tebe kao središte poslanja i poziva, prirodno je da su svi drugi u toj istoj Crkvi za mene neradnici, lijenčine, birokrati, privilegirani uhljebi. Ako sam na čelu neke ustanove i institucije u Crkvi, logično je kako sam jedini ja onaj koji puno i teško radi, jer treba svaki dan održati nekoliko sjednica, napisati nekoliko dopisa, otpisa, održati susrete s nekoliko različitih odbora i oni koji grade i rade na terenu nemaju pojma koliko je meni teško.

I tako unedogled, dvije nepostojeće i izmišljene Crkve koje se međusobno spore oko toga po čemu ćeš na sutra, kad umremo, suditi ili nagraditi, po broju sagrađenih crkava i župnih kuća ili po broju sjednica koje smo održali i dopisa koje smo napisali i knjiga koje smo izdali. Obje iluzorne Crkve, kao dvije sestre, kao Marta i Marija, ali odavno živeći u zaboravu o svom vlastitom središtu i tko je onaj radi koga radimo to što radimo.

Znaš, mislim da ono što se dogodilo u Martinoj kući o čemu Pisma govore nije uopće govor o nekakve dvije Crkve koje se međusobno ne slažu i međusobno se sukobljavaju, a ponekad čak i mrze. Mislim da to nema veze s tim. Prije bih rekao da si htio podsjetiti Martu da je izgubila svoje središte, i pohvaliti Mariju što je prvo pokušala dobro promisliti tko je središte njezinog poslanja i djelovanja. Tko je onaj tko stoji u sredini. Nije to sukob između dvije sestre, to je prijepor oko pitanja središta crkvenog poslanja i djelovanja.

Kao što se u nekim dijelovima svijeta hvalevrijedno tvoja Crkva bori za more, klimu i okoliš, ali u toj Crkvi nema tebe kao središta, motiva i razloga. I kao što se tvoja Crkva, prateći svijet, pretvara u jednu hvalevrijednu snažnu i moćnu birokratsku mašinu koja mnoga pitanja rješava brzo i efikasno, ali ponekad nema tu tebe kao središta.

Tebe bih nazvao središte. U konačnici mene ne zanima što ću iza sebe ostaviti. Nemam zasad tu napast, nadam se da se ta napast neće pojačati sa starošću i sviješću kako umirem, a iza sebe ne ostavljam ništa. Nijednu crkvu, kuću, dvoranu, dopis, otpis, dekret. Povijest, kako stvari stoje, neće znati da sam uopće postojao. Neće ni ljudi. Ali, u toj napasti da stavim sebe u središte i tebe isključim iz života leži ukupnost mog problema, mog shvaćanja onoga što je moj poziv i poslanje, kao i mog shvaćanja što je danas Crkva: Tko je u središtu sve što radim? Tko?

S tugom priznajem da, kao i kod nekih drugih, više nisi središte. Ja nisam ni poput Marte, niti poput Marije. Radim i ne tražim te da ti se potužim kako nitko ne priznaje i ne vrednuje moj rad. I odavno sam ustao od tvojih nogu i prestao slušati što govoriš. Odavno sam napustio kuću u koju sam te pozvao da mi budeš gost kod stola. Ja sam svrha sam sebi. I moj rad u Crkvi svrha je sam sebi. Ili sam možda još uvijek u istoj kući s tobom u koju sam te pozvao da svratiš, ali te više ne primjećujem. Nema više središta. Nema više tebe. Samo ja i moje vječno i trajno nezadovoljstvo što se sve ono što radim u Crkvi ne primjećuje kao veliko, monumentalno i genijalno i što se ne priznaje i ne prepoznaje iluzorna istina koju sam o sebi izgradio: ja sam središte!

Gradim crkvu radi sebe, kao i župnu kuću i dvoranu, oni koji to ne rade uhljebi su i neradnici. Svaki dan imam nekoliko sjednica, odbora i pododbora, svaki dan pišem nekoliko govora i propovijedi, stalno putujem i propovijedam, oni koji to ne rade također su lijeni i neradnici.

I bez tebe kao središta svi smo mi izgleda na kraju borci za „svoju stvar“, veliki i neumorni radnici na tvojoj njivi koji nikada nećemo jedni drugima priznati zasluge za tvoju Crkvu. Onima koji su učinili manje od nas se rugamo i oni za nas ne postoje. One koji su učinili više preziremo, jer nisu to učinili oni, nego su od nas ukrali i „kite se našim perjem“.

Maleni nesporazum između dvije sestre oko toga tko radi ili ne radi pretvorio se ponekad u žestoki sukob između nas tko su oni koji stvarno u Crkvi nešto rade. A središte? A ti? Koga briga za tebe, ti već odavno u tom sukobu ne možeš odigrati nikakvu ulogu jer nikoga se ne tiče što ti misliš. Najvažnije je dokazati da sam ja jedini koji radim i sve druge prokazati kao neradnike, bez obzira tko od nas drži ciglu u rukama, a tko pečat i olovku. Ili nešto treće. Čak je i hostija postala predmet spora oko toga tko među nama više radi, a tko je lijen i neradnik. Bez tebe kao središta ništa nije dovoljno sveto, a da ne bi moglo postati objekt žestokog sukoba oko toga koja od dvije Crkve više radi, iako nijedna ni druga u stvarnosti ne postoje. Trebao bi postojati samo ti kao središte.