Ponedjeljak, 21 lipnja

Praznovjerno kršćanstvo ili praznovjerni svijet?


Termin praznovjeran ima značenje vjerovanja u nešto što se ne može razumski objasniti ili vjerovanja u nešto što se ne može kontrolirati ili može značiti doslovce da je nešto prazno od vjere. Najčešće značenje koje se terminu praznovjeran pridaje jest ono prvo kao vjerovanje u nešto što se ne može objasniti pa se praznovjeran opisuje i kao nerazuman, iracionalan. Prigovor svijeta kršćanstvu jest često u obliku prvog značenja, kako je kršćanstvo vjerovanje u ono što se razumom ne može objasniti, kao što su, recimo, Bog, anđeo, đavao, uskrsnuće, raj, pakao…, iako se kršćanstvo u dobroj mjeri oslanja i na razum da objasni ono u što vjeruje.

Cijelo jedno područje koje u filozofiji zahvaća discipline koje se zovu teodiceja, prirodna teologija, metafizička teologija, antropologija, na ovaj ili onaj način kršćanstvo koristi kako bi svoja vjerovanja razumski utemeljilo. O tome poduhvatu i potrebi ponajviše govori enciklika Fides et Ratio svetog Ivana Pavla II. Kršćanstvo je uvijek imalo potrebu upotrijebiti i koristiti razum da na koliko je to moguće racionalan način izloži svoja vjerovanja. Ono što se ne može objasniti razumom, jer ga nadilazi, naziva se obično misterijem vjere. Tih misterija vjere ima nekoliko, kao što su, recimo, misterij Presvetog Trojstva, koji spadaju u domenu teologije i teološke discipline koja se naziva dogmatskom teologijom. Kršćanstvo je izgradilo jedan cijeli filozofsko-teološki sustav da bi čovjeku, što razumski, što vjernički, približilo otajstva vjere, ne želeći čovjeka pretvoriti u razumskog slijepca ili radikalnog fideistu. Konačno, i kada je riječ o čudesima, Katolička Crkva tu ima jasna pravila igre, i to se zna kada se radi o proglašenju osoba blaženima i svetima. Čak i tu kršćanstvo zahtijeva od razuma da sudjeluje i rekne svoj sud i svoje mišljenje.

Stoga, prigovor kršćanstvu kao „praznovjernom“ u prvom smislu značenja tog termina ne stoji, jer kršćanstvo nema filozofsko-teološki sustav koji, recimo, podržava vjerovanja u astrološke položaje zvijezda, horoskope, sretne ili nesretne brojeve, raspored namještaja po stanu, sretna i nesretna ogledala, staklene posude. Kršćanstvo u svom sadržaju nema ni discipline ni predmete koji bi se bavili ovim pitanjima, jer su s gledišta kršćanstva u pitanju „praznovjerja“ koja nemaju puno veze s ljudskim razumom.

Više je obrnuto, jer poplava televizijskih „proroka i vidovnjaka“, „iscjelitelja“ pomoću „tajnih i mističnih“ elemenata, poput vode, vatre, zemlje, zraka i kamenja, pokazuju da je svijet koji praznovjerje predbacuje kršćanstvu, daleko praznovjerniji od samog kršćanstva. Dok kršćanstvo nema ni discipline ni predmete o tome kako i na koji način broj 13 uklopiti u vlastiti kršćanski život, dotle postoji ogroman broj „knjiga“ i „stručnjaka“ koji su oko broja 13 razvili cijeli jedan paralelni religiozni sustav vjerovanja u sretnost ili nesretnost broja 13, do te mjere da u nekim avio-kompanijama ne postoji sjedište s brojem 13.

O ovom fenomenu „praznovjerja“ svijeta govori talijanski filozof i pisac Umbero Eco u svojoj knjizi (zbirka njegovih kratkih osvrta na različita društvena, politička i religiozna pitanja) Pape, Satan alepe. Cronace di una societa liquida, u jednom kratkom tekstu naslova Kako se obogatiti na tuđoj nesreći. U tom kratkom tekstu Eco napominje kako u Italiji postoji ured koji se bavi raskrinkavanjem takvih pojava. Ono što je Ecu važnije naglasiti jest da je, s obzirom koliko taj ured ima posla, praznovjerje rašireno do mjere zabrinutosti. Pitanje na koje Eco ne daje odgovor, s obzirom da je riječ o vrlo kratkom, ali zanimljivom tekstu, jest zašto se kršćanstvo naziva praznovjernim dok se kršćanstvu zabranjuje da brani ljudski razum od rasprostranjenog praznovjerja astrologije, vidovnjaštva, proricanja budućnosti i sličnih pojava? Eco zaključuje svoj tekst pitanjem: „… koga prozvati da se praznovjerjem zagljupljuju ljudi? Publika je publika“, osvrćući se na jednu televizijsku proročicu čiju emisiju, prema njegovu mišljenju, prati i do nekoliko milijuna ljudi.

Ecov kratki tekst je više podsjetnik da danas u krizi nije kršćanski razum. Riječ je o razumu koji pokušava filozofsko-teološki dokučiti koliko je moguće ono u što vjeruje. U krizi je obični svakodnevni ljudski razum koji se slobodno odriče napora da se potrudi razumjeti svijet i samog sebe, pa radije pribjegava „instant iracionalnosti“ u formi „tajnih uvida“ u samog sebe i stvarnost pod palicom onih kojima je neko „drevno biće“ otkrilo sve tajne svijeta i čovjeka, dok su, recimo, bili u posjeti nekoj od egipatskih piramida ili nekom drugom egzotičnom mjestu. Njihova imena su također „božanskog“ porijekla, poput „Kleopatra“ i slično. Bilo bi tragično da nije istinito kako su nedavno jednu takvu „proročicu“ opljačkali i ukrali joj ogromnu količinu novca. Vjerojatno je toliko „vidovita“ da ni ona sama nije mogla „vidjeti“ gdje je sklonila novac!

Koliko god je dobro za kršćanstvo da brani razum, nije dobro i nije dobar znak ako kršćanstvo ostaje jedini branilac razuma i ako je razum postao nesposoban sam sebe zaštiti od „praznovjerja“ svijeta u njegovim različitim oblicima i od  njegovih različitih „proroka“. Stoga „praznovjerje“ svijeta možemo opisati kao lijenost ljudskog razuma da samostalno pokuša razumjeti ono što ga zanima i ono što mu se želi objasniti. Zato se kršćanstvu ne može prigovoriti da je lijeno kad je razum u pitanju, ali svijetu može i treba mu se prigovoriti.

Pojava rasprostranjenog praznovjerja i kod nas nije samo stvar narodne psihologije i narodne epistemologije koja pribjegava iracionalnosti kada nešto ne može objasniti, nego je i stvar lijenog ljudskog razuma koji se oslanja na kršćanstvo, ali i od kršćanstva bježi u „praznovjerje“, jer su mu „dosadni i naporni“ zahtjevi koje kršćanstvo stavlja pred njegov razum. I zato mu se čini razumnije posjetiti „vrača“ koji je na glasu kao onaj koji „brzo i efikasno“ uklanja „strave, strahove, uroke, grijehe obiteljskog stabla“ za „razumnu“ svotu novca, jer razum zahtijeva napor da se shvati gdje je čovjek pogriješio i što ga je dovelo u stanje u kojem se nalazi i pogotovo da se pred Bogom ispita o vlastitoj krivnji. 

Nazvati kršćanstvo „praznovjernim“ u prvom značenju toga termina potpuno je neopravdano i zločesto, ali nazvati donekle dio svijeta, dio ljudi pa i neke kršćane, kako su „praznovjerni“ u prvom značenju tog termina, jer im je lijen razum, ima smisla. Tko ne vjeruje neka tu i tamo provjeri, ako ima vremena, i sam se uvjeri, bilo na televiziji, bilo u novinama, a nažalost i u ispovjedaonici.


Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 26, 1. srpnja 2018., str. 4-5.