Bdijte

Došašće brzo dođe. Još brže i prođe. Naravno nemam osjećaj kako se ovo vrijeme došašća, ove godine više neće ponoviti. I ne može se vratiti. Možda zato što su tjedni koji slijede vrijeme zasićenosti. Prezasićenosti.

I što i ovo vrijeme u sebi nosi ono što mislim i o ostatku svog vremena. Vrijeme je moje. Pripada mi. Nitko mi ga ne može oduzeti. Kao što mislim da sve što jesam pripada meni samom. Nitko nema pravo na mene. Sve što jesam moje je. I vrijeme i sebe samog pretvorio sam u svoje apsolutno pravo. Imam pravo na sebe, učiniti sa sobom što god želim. Tko se smije usuditi i uzeti me od mene samog? I tko ima pravo, tko se usudi i tko smije uzeti moje vrijeme?

Kažeš u Pismima bdijte jer ne znate, jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi. I kako taj Sin Čovječji dolazi? Sin Čovječji dolazi kao glas. Kao poziv. Kao podsjećanje. Vrijeme je dar. I ja sam dar.

Ovo vrijeme došašća, ove godine neponovljivo je. Dok sam živ ono se više neće ponoviti jer se niti ova godina neće ponoviti. Nikad i nigdje. Mogu li zamisliti kako bi na kraju došašća odjednom sve moglo prestati i nestati? I ja, i moji bližnji, i ljudi i svijet. Što bih učinio s ovim vremenom došašća, ove godine, od danas kad bih znao da poslije ovog došašća više neće biti vremena za mene?

 U Pismima kažeš bdijte i čekajte, bdijte i pazite, bdijte i nadajte. Onaj koji bdije on ne bdije izvan vremena. On blagoslivlja vrijeme koje ima na raspolaganju. Vrijeme koje mu je preostalo. Onaj koji bdije osjetljiv je na vrijeme. Bolje od drugih primjećuje i naslućuje. Vrijeme je dar. Ne pripada mu. I to što misli da ga može uređivati, planirati, iskorištavati ne znači da je on vlasnik vremena. Onaj koji bdije sluga je vremena. Pred njim stoji kao pred darom, a ne kao pred svojim vlasništvom.

Kad tako doživljava vrijeme počinje shvaćati kako su i drugi ljudi u njegovom životu ništa drugo nego darovani. Ako i misli da na njih ima pravo dovoljna je jedna iznenadna smrt, tragedija u obitelji, teška dijagnoza da na teži i bolniji način otkrije krhkost vremena. Krhkost svojih odnosa. Samog sebe i ljudi s kojima je blizak.

Uronjen u prezasićeni svijet došašća koji se pretvorio u brzinu, organizaciju, planiranje, prekidanje štednje kako bi se moglo kupiti čovjek je pomalo izgubio osjećaj za dar. On će kupiti dar, ali neće dati sebe kao dar. Neće pokloniti svoje vrijeme kao dar. To je njegovo. Dragocjeno  je. I jako skupo. Ili ne želi.

Zašto pokušati izgladiti godinama nesređene obiteljske odnose, ako se to može sve elegantno preskočiti kupljenim darom? To bi zahtijevalo vrijeme. Njegovo vrijeme. Ili zašto posjećivati starijeg člana obitelji? I to traži vrijeme. Njegovo vrijeme. Lakše je ne gubiti vrijeme tako, nego izgubiti tek koji sat kako bi se nešto kupilo i poklonilo.

Vrijeme došašća razotkriva gladne među nama. Gladni su nas. Gladni su našeg vremena. Gladni su međuljudskog odnosa. Gladni su dara kojega sve manje dajem. I želim dati.

I kupiti nekomu dar ovih dana nije samo znak pažnje. To je i zgodna isprika. Evo ti kupljeni dar, ja i moje vrijeme nisu na raspolaganju. Njih ne mogu pokloniti. Trebaju mi. Iako ponekad ne znam zašto mi trebaju, svejedno ih ne mogu pokloniti.

Kažeš u Pismima bdijte i čekajte, bdijte jer ne znate kad, bdijte i nadajte se. Kao da mi kažeš bdij nad svojim vremenom. Bdij nad svojim došašćem. Ovih nekoliko tjedana pred tobom ti je darovano. Nezasluženo. Nemaš na njih pravo koliko god sebe uvjeravao da imaš. Nemaš. Ovo može biti tvoje posljednje došašće ovdje na zemlji. Među tvojima. Među ljudima.

Zamisli da je tako. Što ćeš učiniti sa svojim vremenom došašća? Hoćeš li ga do kraja potrošiti u brzini, planiranju, organizaciji i reorganizaciji? Potrošiti ga misleći ovo je samo jedno od došašća, bilo ih je i bit će ih još. Možda neće. Ali ti ne znaš.

Zna samo onaj koji te napominje u Pismima: bdij jer u čas i kad ne misliš Sin Čovječji dolazi. On zna. U njegovom bdijte počiva nešto od onoga što si možda izgubio. Za što više nemaš osjećaj. Što si odavno zaboravio.

Jer bdijte je dar. I ne može se bdjeti, čekati, iščekivati, očekivati bez vremena. I ne može se biti zahvalan bez vjere u dar. Vrijeme je njegov dar. Neponovljivo. Nepovratno.

Pitaš se po čemu bi to vrijeme došašća trebalo biti posebno? Nije li i ono samo neko vrijeme koje čekam, i onda dođe i prođe. Možda je za tebe tako. Možda je oduvijek za tebe tako. Ono je samo vrijeme. Ništa više. I ništa drugo.

Ipak, za onoga tko danas, sada, ovdje u ovom trenutku zastane nad onim bdijte iz Pisma vrijeme promijeni svoj izgled. Svoj oblik. Svoje značenje i svoj sadržaj. Iz mog vremena koje je moje i pripada samo meni i nitko mi ga nema pravo oduzeti i uzeti pretvori se u njegovo vrijeme, vrijeme Sina Čovječjega. Vrijeme koje mi je darovano.

Valjda mi zato i ponavlja stalno, gotovo do iznemoglosti: bdij nad svojim vremenom. Ali, čemu da bdijem, zašto i zbog čega? Možda zato kad ozbiljno shvatim ono njegovo bdijte i vrijeme počinjem otkrivati ono što mi je inače skriveno. Zamagljeno. Zaboravljeno.

Vrijeme je doista Božji dar. I vrijeme došašća tek hoće povratiti u pamćenje zaboravljeno. Izgubljeno. Bdij kaže Sin Čovječji, jer ne znaš ni sata ni časa, bdij kaže Sin Čovječji jer kad bi znao kako je ovo tvoje posljednje došašće na zemlji što bi uradio s vremenom koje je pred tobom? Što bi uradio s tih nekoliko tjedana?

I kad tako pomislim na bdijte i sebi prevedem makar pomalo neprecizno, nespretno i šlampavo pomislim koliko je zapravo vrijeme veliki dar. Neprocjenjiv. Neponovljiv. Došašće nije tek vrijeme. Ono je darovano vrijeme.

Posebno onda kad čovjek zastane, povuče se negdje gdje ne vidi i ne čuje buku svijeta i ljudi i kad u njegovom umu i nutrini glasno odjeknu riječi Sina Čovječjega: bdij nad svojim vremenom došašća, ono ti je darovano.