Trajanje i milost
Filozof će zapisati kako je trajanje posebno iskustvo moje samosvijesti. Misao o tome kako sam od prvih bljeskova samospoznaje bio ono što sam i danas. Pisat će kako je trajanje samosvijest o neobično čvrstoj jezgri u meni koju promjene ideja, misli i fizionomije ne mogu izbrisati i uništiti. Trajanje kao neprekinuto sjećanje na samog sebe, ne vraćanje u fragmente međusobno nepovezanih prošlih događaja. Trajanje je neprekinuto sjećanje na samog sebe uslijed svih mijena i promjena koje su me zahvaćale. Trajanje je sjećanje na samog sebe na ono stalno i nepromjenjivo u meni, na ono što u meni odolijeva drugačijoj viziji, naravi i definiciji. Nekakav stalni i neprekinuti ja koji podsjeća na rijeku kojoj se ne vidi niti kraj niti početak.
Filozofovo pisanje o trajanju podsjetilo me na možebitno shvaćanje tvoje milosti i što je ona. Bi li ona mogla biti neprekinuto sjećanje na tvoje djelovanje u meni, na ona razdoblja bez grijeha, mraka i očaja, na ona razdoblja kad se čvrsto trajanje moga ja susretalo s tvojom neopozivom odlukom pomoći mi i spasiti me?
Kad filozof piše o trajanju on piše i onome što umanjuje trajanje, o onomu zbog čega trajanje blijedi ili pada u zaborav pri čemu se gubi i čvrstoća moga neprekinutog osjećaja da sam jedna te ista osoba. Nije li grijeh nešto slično? Neka vrsta teškog i neprozirnog vela koji pada preko mojih dobrih djela i razdoblja kad nisam činio zlo i kad sam bio u tvojoj milosti? Je li to temeljna moć zla i grijeha nada mnom? Zaborav milosti kao neprekinutog trajanja jednog osobnog spasenja, jednog pojedinačnog božanskog zahvata u moj život u moju intimu u dubine mojih skrivenih zala.
Jer kao što trajanje koje je stalno sjećanje na samog sebe u opasnosti da bude zaboravljeno tako je i život s tobom u opasnosti biti zaboravljen kroz zlo i grijeh. Milost ne mora prestati djelovati, ali milost se može zaboraviti, grijeh može razviti potpuno novi i krivi oblik samosvijesti u meni. Oblik u kojem vlada zaborav da je milost djelovala na mene i u meni. Grijeh je zaborav samosvijesti o trajanju milosti u vlastitom životu, svođenje nutarnjih duhovnih borbi na fragmente i neuspjehe što u meni stvara frustraciju, rezignaciju i razočaranje u samog sebe.
U onome opet sam pao, dakle nihil novum sub sole primjetna je prisutnost zaborava trajanja milosti jer bilo je dugih razdoblja kad sam upravljan i vođen milošću svladavao taj isti grijeh i to isto zlo nad kojim sad stojim rezigniran i ljut jer kao da se nisam maknuo s mrtve točke.
I tako dani, tjedni i mjeseci kad sam živio milosnim životom i kad sam bio s tobom i ti sa mnom lagano i nečujno nestaju u vremenima zaborava, u vremenima u kojima grijeh preuzima potpunu kontrolu nad mojom samosviješću o milosti i njezinoj trajnosti.
Grijeh je iskustvo naglog i radikalnog kidanja jednog tijeka moje samosvijesti koja je svjesna kako se neke prepreke mogu svladati tek nadnaravnim uplitanjem u moje ljudske moći. Jer s prekidom te samosvijesti o trajanju milosti prvo nastupa ono stanje učini sam bez milosti koje kasnije prelazi u stanje ja to ne mogu i najbolje je odustati.
Time sam već dospio u stanje kad veo grijeha opasno prijeti potpunim zaboravom dokinuti samosvijest o trajanju milosti. Sasvim slučajno dok sam čitao što je filozof pisao o trajanju i kako ono izvire iz nečega nematerijalnog u čovjeku, nečega što sam čovjek ne uspijeva do kraja odgonetnuti palo mi je na pamet tu sliku trajanja kao stalne i neprekinute samosvijesti o samom sebi prenijeti na ona pitanja što je milost i što je grijeh?
I ako je milost nadnaravno trajanje samosvijesti o Božjoj prisutnosti u meni jer se ta samosvijest ne može održati sama u sebi ljudskim moćima, onda i grijeh u sebi mora imati nešto izvan prirode, neprirodno s obzirom da uspijeva tu samosvijest barem na neko vrijeme prekinuti, a negdje i do kraja ugasiti i ugušiti.
U djelovanju milosti Božji je glas uvijek se sjećaj mene i nećeš propasti i odustati, dok je u djelovanju grijeha uvijek prisutno ono nemaš se koga sjećati jer nikoga nema da te spasi i da te pridigne. Tako milost biva neprekinuta i stalna nadnaravna samosvijest o samom sebi ulivena odozgor, a grijeh biva stalni pokušaj prekida te samosvijesti.
I u trenutcima kajanja kad se trajanje milosti javlja kao jasno i razgovjetno iskustvo samosvijesti o samom sebi i Božjoj prisutnosti jasnije vidim što grijeh i zlo pokušavaju uraditi. Oni žele ugasiti trajanje milosti, uništiti samosvijest koja u savjesti pronalazi razloge za ustati i poći naprijed.
Savjest je ono mjesto u kojem se trajanje milosti kao neprekinutog sjećanja na Boga događa i odvija i sve dok ima savjesti bit će i samosvijesti i trajanja milosti, kad nema više savjesti onda je izgubljena i svijest o milosti kao neprekinutom trajanju spasenja čovjeka.
Tad je trajanje palo u zaborav, a grijeh je otvorio put prema razočaranju i rezignaciji i na kraju put prema očaju. Jer što je drugo očaj nego grijeh zaborava u kojem više nije moguće dozvati u vlastitu samosvijest ona razdoblja života u kojem je trajanje milosti bilo prisutno u čovjeku?