Subota 20. tjedna kroz godinu: Rabbi

Meditacija uz Evanđelje: Mt 23,1-12

Rabbi, učitelj, u Isusovo vrijeme bio je častan naziv za poznavatelje Zakona, koji su se uz to silno trudili po tome Zakonu i živjeti. Ti su učitelji poučavali narod, koji ih je kao takve častio i poštovao. Isus, međutim, ustaje protiv onih učitelja i narodnih prvaka koji su samodopadno i tašto uživali u počastima koje od puka dobivaju, pa o tim pismoznancima tvrdo kaže da „vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’.“ I onda Isus dodaje svojim učenicima: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.“

U čemu je problem? Je li onda po sebi krivo susjeda osloviti s „gospodin“ (što zapravo znači „gospodar“), a susjedu s „gospođo“? Je li tašto i ne-evanđeoski ako papu nazivamo Svetim Otcem? Je li stvarno problem ako svećenika zovemo „velečasni gospodin“? Ne nužno. Nije nikada stvar u riječima ili u titulama. U pitanju je samo taština koju netko ima ili nema, odnosno u pitanju je poniznost koju netko ima ili nema. Evo. Bio je jedan čovjek koji nije htio biti ni „gospodin“, ni „prečasni“, ni „uzoriti“, ni Njegova svetost. Njegova je titula bila samo „drug“. Vrlo skromno. Međutim, bila je to titula Staljina koji je milijune poslao u smrt i na robiju. Ta što je titula? Zato odustajanje od nekih titula ne mora biti nužno evanđeoska gesta.

Za nas je bitno ovo što je Isus rekao. On je jedini Učitelj, jedini Gospodin, jedini svet, jedini Svevišnji. A svi smo mi tek njegove sluge, braća i sestre. Ako u jednostavnosti i dobrohotnosti jedni druge susrećemo, pa ako iz pristojnosti starijima pristupamo s osobitim poštovanjem, koristeći uobičajene titule, to je razumljivo. Međutim, svaki je čovjek onoliko velik, koliko je u njemu velika Božja milost. Mi ljude jednostavno poštujemo na način kako je danas to uobičajeno, a samo se Bogu klanjamo. Samo to. I ništa više.