»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

Ponedjeljak Velikoga tjedna: Zašto se ta pomast nije prodala


Čitanja: Iz 42, 1-7; Ps 27, 1-3.13-14; Iv 12, 1-11


Današnje nam evanđelje donosi jedinstvenu zgodu, punu dubokih ljudskih osjećaja. Isus je svoga prijatelja Lazara uskrisio od mrtvih i to četvrti dan nakon njegove smrti. Uopće ne možemo zamisliti radost njegovih sestara Marte i Marije, kao i radost Lazarovih prijatelja, jer Lazar je, očito, bio čestit i omiljen čovjek. Najmanje što su zahvalne sestre mogle učiniti bilo je da Isusu prirede svečanu večeru. Evo kako to opisuje Ivan u današnjem evanđelju:

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.

Prekrasna gesta. Ono što je Isus učinio za Lazara, u ljudskim mjerilima nema cijene. Ta, vratio ga je u život, njega, koji je četiri dana bio mrtav! Marta je posluživala, a Marija je uzela najdragocjenije što je imala u kući: libru dragocjene nardove pomasti i pomazala Isusu noge. Izvanredna gesta. Ta je pomast, naime, vrijedila kao godišnja plaća jednog nadničara. I svi su bili radosni i razdragani: Lazar što je živ, njegovi prijatelji što ga opet imaju u svome društvu, a Lazarove sestre, što su večerom i dragocjenom pomasti mogle pokazati svoju zahvalnost. Konačno, i Isus je dopustio da mu na taj način zahvale. No onda se začuo neobičan glas. Pripovijeda dalje Ivan:

Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: “Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?”

Evo čovjeka za kojeg se čini da su mu važna neka pravila i načela, a ne čovjek u svojim osjećajima i u svojoj ljubavi. Judi smeta ono što on smatra Marijinom rasipnošću, odnosno, običnim ženskim prenemaganjem. Jer, Judi je, kako veli, stalo do siromaha. Isus nije oštar u svome odgovoru. Veli jednostavno:

“Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.”

Po drugi put ustaje Isus u obranu Marije. Prvi put ju je branio od njezine sestre Marte koja joj je bila prigovorila što je slušala Isusove riječi, a nije njoj pomagala u posluživanju. Isus je tada rekao da je Marije izabrala bolji dio, baš kao što je drugom prilikom rekao da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Nije život uvijek tako jednostavan. U ovom slučaju nitko ne niječe potrebu skrbi za siromahe, ali je isto tako važna i zahvalnost. Ljubav je ta koja diktira naše postupke. Zato je smiješno, a koji put i zločesto kada se Crkvi prigovara da na primjer gradi crkve ili kupuje skupocjeno crkveno posuđe, umjesto da se brine za siromahe.

Ivan evanđelist nije tako obziran prema Judi kao što je to bio Isus. Nakon što je naveo Judin prigovor, Ivan zaključuje:

To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.

Doista, ponajčešće je to upravo tako. Upravo lopov rado viče “Drž’te lopova!” Upravo oni koji npr. ne poštuju prava nerođenih, silno se jako zalažu za ženska prava… A mi bismo htjeli nasljedovati Mariju, a ne Judu. Mi ovih dana želimo činiti ne samo ono što je očigledno naša dužnost. Želimo, poput Marije, učiniti i nešto više, nešto, recimo tako, “ludo”. Uključimo samo svoju maštu. Kakvo lijepo iznenađenje možemo učiniti za Uskrs nekome tko to ne očekuje ili na način kako to on ne očekuje? Možda možemo učiniti nešto neuobičajeno, nešto što je dar srca i prostodušne dobrote, nešto što je izraz Božje ljubavi koja je razlivena u srcima našim. A ljubav je, kao što znamo, mjerilo svih stvari.