Srijeda, 18 svibnja

Subota nakon Pepelnice: Pođi za mnom!


Čitanja: Iz 58, 9b-14; Ps 86, 1-6; Lk 5, 27-32


Apostol i evanđelist Matej zvao se zapravo Levi i bio je carinik. Luka izvješćuje kako je Isus jednom ugledao u carinarnici carinika imenom Levi, prišao mu i rekao: “Pođi za mnom!” I doista! Levi-Matej se ustaje i polazi za njim, a iste večeri priredi u svojoj kući gozbu za njega.

Iako su nam i događaj i osobe jasni i bliski, ipak je to čudesno. Levi je bio carinik. Čovjek koji je bio u službi Rimljana i koji je, vrlo vjerojatno, kao i ostali carinici, od ubranih taksi dosta toga stavljao i u vlastitu kesu. Stoga su svi carinici među Židovima bili posebno omraženi kao grešnici. I onda Isus pronalazi carinika Levija baš – da tako kažemo – na mjestu zločina – u carinarnici. I poziva ga. Levi-Matej prihvaća i polazi za Isusom.

Dvije su tu stvari čudesne.

Čudesan je Bog. Eto, Isus ne gleda na mnogobrojne grijehe Levijeve niti na njegov loš glas. Prepoznaje u njemu iskru dobrote, iskru obraćenja. Prepoznaje u njemu klice učenika, apostola, jednoga od dvanaestorice, prepoznaje u njemu klice evanđelista. Bog se ne plaši čovjekove grešne prošlosti, niti sklonosti na grijeh. Bog gleda da onu iskru milosti u nama. Bog gleda pozitivno, rekli bi današnji pedagozi i psiholozi. Bog tako čini jer ne može drugačije, jer je dobar, jer je ljubav.

Drugo, čudesan je i Levi-Matej. Više je povjerovao iskrenosti, snazi i dobroti Isusovoj, negoli što bi se dao zastrašiti svojom tamnom i grešnom prošlošću. Jednostavno je u sebi pomislio: ako Učitelj misli da mogu poći za njim, onda idem. To je ona nevjerojatna smionost kojom je Savao progonitelj poslušao Isusov glas i postao Pavao, apostol naroda. To je ona smionost po kojoj je i sveti Augustin (poput mnogih drugih) povjerovao veličini Božjoj koja daleko natkriljuje sve njegove grijehe, ludosti i lutanja.

I mi smo tu. Zar ne da nas Bog ove korizme poziva. Poziva nas iz naše carinarnice da se uputimo za njim. Ne dopustimo da nas obuzme lažna skromnost da kao mi to ne možemo i da kao nismo dostojni. Ne radi se tu uopće o našoj dostojnosti ni o našoj moći. Bog nas poziva na obraćenje. On nas, nedostojne, čini dostojnima. On nas, slabe, jača snagom Duha Svetoga. Stoga nemamo izlike.

Ohrabrimo se. I pođimo za njim.