Četvrtak 1. tjedna kroz godinu: Kad se čini da odgovora nema…
Čitanja: 1Sam 4, 1-11; Ps 44, 10-11.14-15.24-25; Mk 1, 40-45
Priznajem, ponekad mi prilično zasmeta kad netko samouvjereno i s visoka tumači Božju riječ, kao što liječnici nisu sretni kad vide kako neki nadriliječnici olako govore o liječenju i lijekovima. Najčešća zloraba Božje riječi se sastoji u tome da neki samozvani tumači vjeruju i naučavaju kako samo treba s vjerom moliti i – Bog će nam dati ono što s vjerom tražimo. Pa onda nalaze primjere iz evanđelja, možda baš iz odlomka koji danas možemo čuti na misi. Dođe k Isusu gubavac i moli ga za zdravlje. Isus, ganut, uputi ga da se, prema židovskim propisima, ide pokazati svećenicima. I čovjek na putu ozdravi. Kako to samo jednostavno izgleda!
Međutim danas u prvom čitanju imamo drugačiji primjer. U Prvoj knjizi o Samuelu opisuje se kako su Izraelci zapodjenuli bitku s Filistejcima i kako su bili poraženi. Pomislili su da bi im drugi put Bog pomogao ako bi u svojim redovima imali svoju najveću svetinju – zavjetni Kovčeg. I doista. Dali su donijeti zavjetni Kovčeg i među izraelskim vojnicima razlijegao se poklik oduševljenja. Sada su bili sigurni u pobjedu. Međutim, sutradan je poraz bio još veći. K tomu su Filistejci oteli Kovčeg, a tom su prigodom poginula oba sina svećenika Elija.
Što reći? Da im se to dogodilo jer su bili grešni i nedostojni? No, možemo se, s druge strane, upitati, tko je uopće dostojan? Tko se to može pohvaliti da nije grešan? Isus odbija pojednostavljeno tumačenje prema kojemu bi sreća u životu bila nagrada za čestitost, a zlo i bolest kazna za grijeh. Sjećamo se one zgode kad su Isusu bili pripovijedali kako je Pilat dao pobiti neke pobožne Židove dok su prinosili žrtvu u hramu i jedan drugi slučaj kako se srušila kula u Siloamu i pobila osamnaestoricu ljudi. Židovi su bili spremni povjerovati da su to sigurno bili grešni ljudi, pa da bi ih Bog na takav način kaznio. Isus, naprotiv veli: Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!
Ovdje stojimo pred tajnom, pred misterijem koji nikad ne možemo do kraja razumjeti. Zašto Bog dopušta da nevini trpe? Zašto Bog dopušta da upravo čestiti, dobri, pobožni stradavaju. Zašto Bog dopušta, kako se nama čini, da se silnik šepiri i napreduje na zemlji? Tko to može znati? Tko na to pitanje može odgovoriti roditeljima djeteta koje je umrlo od neizlječive bolesti, koje je umrlo jer je pretučeno na ulici, koje je stradalo u prometnoj nesreći jer je vozač bio pijan? Koliko puta kao svećenik sam ostao bez riječi. Što kazati?
Ostaje nam samo primjer Isusa Krista. On, veli poslanica Filipljanima, pravi lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni postavši ljudima sličan, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu… On je onaj nevini Jaganjac, koji šutke polaže svoj život. Bog je dopustio da njegov Sin nevin trpi. Oni koji nisu imali to svjetlo, ni te vjere govorili su: Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: ‘Sin sam Božji’ (Mt 27,42-43).
A Isus nije sišao s križa, nije spasio svoj ovozemni život… Možemo samo sa svetim Pavlom uskliknuti: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom (Rim 11,33-34)? To možemo reći i duboko se Bogu pokloniti. On zna, on vidi, on vodi, a iznad svega on nas ljubi. To želimo vjerovati, tome se nadati da bismo mogli Boga ljubiti sada i kroza cijelu vječnost.
