Bila su vremena, ne tako davno, kada se znalo što je muškarac, a što žena. To nije neka osobita filozofska izjava, ni mistični uvid, nego jednostavna činjenica – činjenica koju bi razumio i svaki učenik ili zidar bez ikakve škole. Muškarac je muškarac, žena je žena, a ako je bilo zabune, to je bila stvar optičara ili obiteljskoga liječnika.
Ali danas imamo moderno mišljenje, i kao što je često slučaj sa svim modernim mišljenjima, to uglavnom znači napeto razmišljanje sve dok se više ništa ne zna. Čovjek koji sebe smatra modernim i prosvijećenim jest netko tko već toliko duboko razmišlja o tome što je čep da zaboravlja otvoriti bocu. Tako smo sada došli do točke u kojoj ne samo da više ne znamo što je muškarac ili žena, nego se čak usuđujemo sumnjati postoje li oni uopće.
Jednom davno postojala je jednostavna istina: spol je biološki. Ali u naše vrijeme stara se navika čovječanstva pretvorila u prisilnu bolest: navika da se osjećamo slobodnima niječući činjenice. Stari slobodoumnici borili su se protiv praznovjerja i držali se naravi; novi slobodoumnici bore se protiv naravi i drže se praznovjerja. A što je praznovjerje našega vremena? Da je rod „društveni konstrukt“, da narav i priroda nemaju zakone, a da su riječi „muškarac“ i „žena“ samo drevne legende preostale iz vremena kada su ljudi još vjerovali u objektivnu stvarnost.
Ali ako je rod samo društveni dogovor (društveno razumijevanje), zašto su svi naši „dogovori“ („razumijevanja“) s naravi i prirodom raskinuti? Zašto, ako smo doista tako slobodni, pokušavamo nanovo napisati zakone biologije i posezati za kirurškim zahvatima i kemijskim pripravcima kako bismo promijenili svoja tijela u nešto što nisu? Muškarci nepopravljivo osakate svoja tijela tako da naprave lažnu rodnicu koja nikamo ne izlazi, a zatim pretuku ženu u boksačkom ringu i gledaju pobjedonosno. Sloboda ne znači da se krava može promijeniti u bika, niti da bik može odlučiti biti poni. Sloboda znači da je krava – krava, i da je bik – bik.
Suvremeni je svijet dosegnuo ironiju da muškarac sebe naziva ženom, a žena sebe naziva muškarcem. Ipak, oboje i dalje trebaju iste liječnike, uzimaju iste kemijske pripravke i podvrgavaju se istoj biološkoj stvarnosti protiv koje se bune. Muškarac koji se identificira kao žena uzima ženske hormone jer ih njegovo tijelo prirodno ne proizvodi, što samo dokazuje da on nije žena. Inače, nitko do sada nije uspio odgovoriti na pitanje: „Što je žena?“. Ako ne znate što je žena, kako se možete osjećati kao žena?
Divna stvar u ovom vremenu nije to što su ljudi zbunjeni. Ljudi su uvijek bili zbunjeni. Ono što je uistinu zapanjujuće jest da smo institucionalizirali svoju zbunjenost. Svoju smo zbunjenost ugradili u sveučilišne nastavne planove i programe, a svoje sumnje u zakone. I kao uvijek, nije učenik i zidar, nego saborski zastupnik i sveučilišni profesor koji, okružen svojim knjigama, više ne zna što učenik i zidar mogu reći bez pogrješke. Profesor i saborski zastupnik ne pate od premalo rasuđivanja, nego od previše rasuđivanja bez temelja. Grade kulu od razloga, ali zaboravljaju tlo na kojemu grade. Isto tako i rodni ideolozi: grade dvorac u zraku u kojem je spol izbor, identitet igra bez pravila, a istina iluzija.
Jednoga će se dana dvorac u zraku razotkriti kao lažan i ljudi će se sjetiti onoga što su učenik u školi i zidar oduvijek znali: da narav i priroda nisu ispregovarani dogovor, da se o istini ne može pregovarati i da je muškarac – muškarac, a žena – žena.