Fiducia supplicans nasuprot osjećaju vjere

dr. fr. Emmanuel Perrier, rođen 1969., dominikanac je, svećenik i profesor dogmatske teologije na Dominikanskom učilištu u Toulousei i ravnatelj Zavoda sv. Tome Akvinskoga Bogoslovnoga fakulteta Katoličkoga sveučilišta u Toulousei

Izjava Fiducia supplicans od 18. prosinca 2023. potaknula je poprilično uzbuđenje. U ovom prvom članku navodimo glavne razloge.

Kao djeca Crkve utemeljene na apostolima ne možemo ne biti nego samo uznemireni nevoljom koju je u kršćanskome puku potaknuo tekst koji dolazi iz okruženja Svetoga Otca.[1] Nepodnošljivo je gledati Kristove vjernike kako gube povjerenje u riječ sveopćega pastira, gledati svećenike rascijepljene između svoje sinovske privrženosti i praktičnih posljedica s kojima će ih taj tekst natjerati da se suoče, gledati kako se biskupi dijele.

Ova dalekosežna pojava velikih razmjera kojoj svjedočimo ukazuje na reakciju osobitu za osjećaj vjere (sensus fidei).[2] Osjećajem vjere naziva se privrženost kršćanskoga puka istinama koje se tiču ​​vjere i ćudoređa.[3] Ta zajednička, „sveopća“ i „nepogrješiva“ privrženost dolazi od toga što jedan Božji Duh potiče svakoga vjerujućega da prihvati iste istine. To je razlog zašto, kada tvrdnje koje se odnose na vjeru i ćudoređe dolaze u sudar sa sensus fidei, prema njima se nagonski stvara pokret nepovjerenja koji se očituje skupno. Ipak, potrebno je ispitati njegovu opravdanost i pobude. Ovdje ćemo se ograničiti na šest razloga koji nam se čine najistaknutijima.

1. Nema blagoslova nego usmjerena na spasenje

Doista,

„blagoslivljanje je božansko djelovanje koje daje život i kojemu je izvor Otac. Njegov je blagoslov istodobno riječ i dar“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1078).

To božansko podrijetlo ukazuje i na njegovu svrhu, koju je snažno izrazio sveti Pavao:

„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, On koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u Njemu nas Sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred Njim, u ljubavi“ (Efežanima 1, 3–5).

Kad se prisjetimo podrijetla i svrhe svakoga blagoslova, tada nam postaje jasno koju milost molimo kada se blagoslivlja: ona mora donijeti božanski život da budemo „sveti i bez mane pred Njim“.[4] Stoga nema blagoslova nego u vidu posvećenja i oslobođenja od grijeha. Blagoslov tako služi na hvalu „Onoga koji sve izvodi“ (Efežanima 1, 11).

Crkvi je nemoguće odstupiti od toga božanskoga poretka blagoslivljanja radi spasenja. Stoga, ako blagoslov nije izričito usmjeren da se bude „svet i besprijekoran“, svaki naum blagoslivljanja, čak i iz inače hvalevrijednih pobuda, neposredno vrijeđa osjećaj vjere.

2. Crkva ne zna blagoslivljati drukčije nego u bogoslužju

Svatko je pozvan blagoslivljati Boga i zazivati ​​Ga da dobije Njegove blagoslove. Crkva čini isto i zauzima se za svoju djecu. Ali između pojedinoga vjernika i Crkve, onaj koji djeluje nije iste naravi, a ta razlika ima važne posljedice kada se razmatra djelovanje blagoslova. U svom korijenu crkveni blagoslovi – a pod tim mislimo na blagoslove same Crkve – proistječu iz otajstvena i nepogrješiva jedinstva koje je čini u njezinu biću.[5]

Iz toga jedinstva koje je povezuje s njezinim Zaručnikom Isusom Kristom proistječe da su zahtjevi koje iznosi uvijek ugodni Bogu, oni su poput zahtjeva samoga Krista svome Otcu. Zato Crkva od početka ne prestaje blagoslivljati sa sigurnošću da će dobiti brojne duhovne učinke posvećenja i oslobođenja od grijeha.[6] Blagoslivljanje je stoga životna djelatnost Crkve. Mogli bismo govoriti o životnom djelovanju njezina srca: to je srce napravljeno da osigura kruženje blagoslova, od Boga do čovjeka i od čovjeka do Boga (usp. Efežanima 1, 3, navedeno gore), prema preobilnoj sistoli[7] božanske dobrobiti odgovarajući na dijastolu[8] koja prikuplja ljudske molbe (supplications).[9] Iz toga slijedi da su crkveni blagoslovi sami po sebi djelo sveto, nepovrjedivo, čisto, neporočno, uzdignuto iznad zemlje. Može se čak reći da blagoslovi čine bit kršćanskoga bogoslužja, kako to svjedoče povijesni izvori.[10]

Blagosloviti slijedeći neki bogoslužni oblik za Crkvu nije nešto što je dano na izbor. Ona ne zna činiti drukčije zbog onoga što jest, zbog životnoga djelovanja crkvenoga srca. Međutim, ono što pripada u njezinu vlast jest odrediti načine i uvjete blagoslova, njihov obred, kao što čini sa sakramentima.[11]

Blagoslov stoga nije bogoslužni (liturgijski) jer je neki obred ustanovljen, kao da bi „bogoslužje“ značilo „službeni“, ili „obvezatni“, ili „institucionalni“, ili „javni“ (obred), ili „stupanj svečanosti“; ili kao da je „bogoslužje“ naljepnica („etiketa“) koja se izvana lijepi na crkvenu djelatnost. Blagoslov je bogoslužan sve dok je crkven, pa zato i bogoslužni sve dok je crkveni, jer uključuje otajstvo Crkve u njezino biće i njezino djelovanje. U tom kontekstu nastupa svećenik.[12] Kada vjernici pristupaju svećeniku da bi tražili blagoslov Crkve, a taj ih svećenik blagoslovi u ime Crkve, on djeluje u osobi Crkve. Zato taj blagoslov ne može biti nego bogoslužni jer je posredovanje Crkve ono što donosi tu potporu, a ne zauzimanje pojedinoga vjernika.

Stoga nije čudno da je osjećaj vjere poremećen kada se uči da bi svećenik, potreban kao Kristov službenik, mogao blagoslivljati, a da taj blagoslov ne bude posvećeno djelovanje Crkve, samo zato što nijedan obred nije uspostavljen. To znači reći ili da Crkva ne postupa uvijek kao Kristova Zaručnica, ili da ne pretpostavlja da će uvijek postupati kao Kristova Zaručnica.

3. Svaki blagoslov ima ćudorednu svrhu

Blagoslov se daje osobama ili stvarima kojima Bog nezasluženo udjeljuje dobročinstvo. Dar koji se podjeljuje blagoslovom stoga ispunjava tri skupine okolnosti.

Na strani Boga dar je učinak božanske darežljivosti, uvijek ima izvor u božanskom milosrđu u vidu spasenja. Zato Bog blagoslivlja po Onomu koga je zamislio da bude put spasenja, Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi, koji je umro i uskrsnuo da nas otkupi, ali i po onomu što je korisno za spasenje.

To s jedne strane znači da dar ne može biti u suprotnosti sa stvorenim poretkom, osobito s prvorazrednom razlikom između dobra i zla, između svjetlosti i tame (usp. Prva Ivanova 1, 5), između savršenstva i odricanja od savršenstva (usp. Matej 5, 48). Božanski dar ne može biti protivan ni poretku milosti, osobito zato jer nas ona čini pravednima pred Bogom (usp. Rimljanima 5, 1–2).

S druge strane Bog daje po onome što On smatra prikladnim dati svakomu u danom trenutku. Bog vidi dalje od nas i hoće dati više nego što očekujemo. Zato osobito pripušta nevolje, kušnje i trpljenje (usp. Prva Petrova 1, 3–7.; 4, 1–5) kako bi obrezivao ono što je usahlo i učinio da ono što je živo dâ više roda (Ivan 15, 2).

Na strani obdarenika dar podijeljen blagoslovom ne pretpostavlja da je obdarenik već savršen, što bi dar učinilo nekorisnim, nego pretpostavlja da ima vjeru i poniznost priznati svoju nesavršenost pred Bogom. Štoviše, kako bi dar proizveo svoj učinak, srce mora biti raspoloženo za obraćenje i kajanje. Blagoslovi nisu za ćudoredno mrtvilo, nego za napredovanje prema vječnom životu i udaljavanje od grijeha.

Naposljetku, na strani samoga dobročinstva postoji poredak: vremenita dobročinstva su radi duhovnih dobara; bogoslovne[13] krjeposti podupiru i usmjeravaju naravne krjeposti,[14] dobra za sebe su radi ljubavi prema Bogu i bližnjemu; izbavljenja od tjelesnih zala su radi duhovnih sloboda; snage za nadvladavanje jada su radi snage za odbijanje grješaka.

Sve to pokazuje da blagoslovi uvijek imaju ćudorednu svrhu u značenju da je ćudoređe ljudski način djelovanja za dobro i odvraćanja od zla. Bog daje svoje darove kako bi čovjek činio pravednost pokoravajući se zapovijedima i napredovao na putu svetosti po uzoru na Krista. Čovjek prima te darove kao razumni marnik koji prihvaća pomoć milosti da postane dobar. Darovi su korisni za duhovni rast.

Stoga je razumljivo da je osjećaj vjere poremećen kada su blagoslovi predstavljeni tako da njihovo ćudoredno značenje postaje zbunjujuće. Doista, predosjećaj (instinkt) vjere ne veže se samo uz objavljene istine, nego se proteže i na odjelotvorenje tih istina u skladu s evanđeoskim ponašanjem i božanskim zakonom (usp. primjerice Jakovljeva 2, 14–26).

Zbog toga se osjećaju vjere gadi gledati da se ćudoredni kompas blagoslova uništava ili iskrivljava. To je u suprotnosti s osjećajem vjere i on se tomu protivi. To je tako kada se jedne okolnosti blagoslova ističu na štetu drugih. Primjerice, Božje milosrđe i Njegova bezuvjetna ljubav prema grješniku ne sprječavaju svrhovitost toga milosrđa i te bezuvjetne ljubavi. Isto tako ne poništavaju pretpostavke na strani korisnika ni poredak dobročinstava. – Također, kada se priziva ugodne učinke (utjeha, snaga, nježnost), a šuti se o neugodnim učincima iako su oni nužni putovi oslobođenja (obraćenje, odbacivanje grijeha, borba protiv poroka, duhovni boj). – Naposljetku, kada se drži općih pojmova (ljubav, život), a ni ne spominju se upravo one posljedice koje su pravi povod za određeni blagoslov.

4. Za razliku od čovjeka, Bog ne blagoslivlja zlo

Ima li potrebe podsjećati kako od prvih do posljednjih riječi Svetoga Pisma Objava potvrđuje dobrotu Boga i Njegovih djela? Bog nije samo živ, On jest Život (Ivan 14, 6). Bog nije samo dobar, On je sȃmā dobrota, Dobri (usp. Luka 18, 19). To je razlog zašto „ne postoji ni jedna točka kršćanske poruke koja nekim dijelom nije odgovor na pitanje zla” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 309). Ne samo zato što čovjek postavlja to pitanje, nego prije svega zato što je Bog – Bog. Doista, za razliku od Boga, čovjek je pred zlom podijeljen. Od prvotnoga pada okrenuo se od božanskoga dobra da bi davao prednost drugim ciljevima. Taj način prevrtanja, unošenja nereda, gubljenja iz vida istinskoga dobra da bi se smjeralo na prividno dobro, poput strijele koja promašuje metu, Sveto Pismo naziva grijehom. Grijeh se može pripisati čovjeku zbog njegove krivnje. A u svojoj krivnji čovjek se osramotio zlom.

Razlika je između Boga i čovjeka što Bog nikada ne blagoslivlja zlo, nego uvijek blagoslivlja da oslobodi od zla (jedna od prošnji Očenaša, usp. Matej 6, 13), da čovjeku bude oproštena njegova krivnja i da se prestane sramotiti sa zlom, tako da ne bude slomljen svojim grijesima nego otkupljen od njih. Sa svoje strane grješni je čovjek svakako sklon odbijati blagoslivljati zlo, ali samo do određene točke, to jest do trenutka kada prevlada njegova nagodba sa zlom. Kad se to dosegne, radije „dovodi u pitanje ili krivotvori mjeru dobra i zla kako kako bi je prilagodio okolnostima stanja“, „svoju slabost pretvara u pravilo i mjerilo istine o dobru, tako da sȃm sebi može oprostiti kako bi se mogao osjećati opravdanim“.[15] Drukčije rečeno, značajka ljudskih blagoslova jest da oni redovito dotiču ćudoredni toplomjer kako bi prilagodili poremećaj u odnosu na istinsko dobro.

Ivan Pavao II. tako je prikazao prispodobu o farizeju i cariniku (usp. Luka 18, 9-14) kao uvijek prisutnu sliku te napasti. Farizej blagoslivlja Boga, ali nema što tražiti od Njega osim da ga uzdrži takva kakav jest. Carinik priznaje svoj grijeh i moli Boga za blagoslov opravdanja. Prvi je petljao s toplomjerom, a drugi se izliječio uzdajući se u toplomjer.

Dojam da se petlja s ćudorednim toplomjerom kako bi se blagoslivljalo neuredne čine ne može nego učiniti da osjećaj vjere bude sumnjičav. Svakako, tu sumnju treba pročistiti od svakoga prebacivanja u besprijekornu ćudorednost ili ćudorednu krutost koja vrijedi samo za druge. Ali ostaje činjenica da osjećaj vjere pogađa u srž kada se boji da bi se Bogu moglo pripisati kako blagoslivlja zlo. Koji se grješnik ne bi uzrujao kada bi mu ovlašteni glas poučio da, u konačnici, božansko milosrđe blagoslivlja bez izbavljanja i da će od sada biti praćen u svome jadu, ali i prepušten svomu jadu?

5. Učiteljstvo: uvođenje novosti podrazumijeva odgovornost

„Bogu objavitelju duguje se iskazivati poslušnost vjere“.[16] Konkretno, budući da pamet raspoznaje pomoću tvrdnji, poslušnost vjere dragovoljni je pristanak na istinite tvrdnje. Primjerice, vjerom držimo istinitom tvrdnju: „Svemogući Bog Otac stvoritelj je neba i zemlje.” Ukupnost istina koje vjera drži nalazi se u „jednom svetom pokladu Božje riječi“, koji zajedno čine Sveta Predaja i Sveto Pismo. Taj sveti poklad ima jednoga jedinoga vjerodostojna tumača: Učiteljstvo. Učiteljstvo „nije iznad Božje riječi, pisane ili predane“. Ono ima odgovornost uz pomoć Duha Svetoga „pobožno slušati, kao svetinju čuvati i vjerno izlagati“ Božju riječ kada naučava istine sadržane u njoj.[17]

To učenje Učiteljstva dijeli se u dvije vrste.[18] Učiteljstvo zvano „svečano“ jest učenje bez mogućnosti zablude. Istine koje se naučavaju na svečan način traže poslušnost vjere u „potpunoj pokornosti uma i volje“:[19] to je slučaj svega što je upravo rečeno o svetom pokladu Božje riječi, ulozi i odgovornosti Učiteljstva. S druge strane, Učiteljstvo zvano „redovito“ jest učenje potpomognuto Duhom Svetim, koje se kao takvo mora primiti s „religioznim posluhom uma i volje“,[20] iako nije neprjevarljivo osim nije i sveopće.

Te su pripomene važne kada tekst koji ima sve vanjske oblike takozvanoga „redovitoga“ teksta Učiteljstva kani naučavati tvrdnju određenu kao „osobit i inovativan prinos“ koji „podrazumijeva stvarni razvoj“.[21] U ovom slučaju tvrdnja je sljedeća:

„Moguće je blagosloviti parove u nesređenom stanju i parove istoga spola u obliku koji crkvene vlasti ne smiju obredno odrediti kako ne bi došlo do brkanja s blagoslovom koji je vlastit sakramentu ženidbe“ (Fiducia supplicans, br. 31).

Što se tiče zaključka, on je u suprotnosti s odgovorom istoga dikasterija, izdanim tri godine ranije, čija je glavna tvrdnja sljedeća:

„Nije dopušteno podjeljivati blagoslov odnosima ili partnerstvima, pa ni stabilnima, koji uključuju spolno općenje izvan braka. Prisutnost pozitivnih elemenata u tim odnosima… [nije dovoljna…] jer se ti elementi nalaze u službi zajednice koja nije po Stvoriteljevom naumu“.[22]

Tako smo suočeni s dvije tvrdnje, jedna i druga pripisuju sebi da su istinite jer potječu od „jedinoga vjerodostojna tumača“ objavljenoga poklada, a međusobno su proturječne. Da bi se izašlo iz toga protuslovlja, treba se okrenuti razlozima koji se iznose u svakom od tekstova.

Izjava Fiducia supplicans ima povlasticu da je novija.[23] U svojim razlozima tvrdi da ne proturječi prethodnomu Odgovoru. Dvije bi tvrdnje bile istinite, svaka u različitom odnosu, tako da bi bile nadopunjujuće. Blagoslov parova istoga spola

a) zapravo bi bio nedopustiv ako bi se obavljao na bogoslužni način u obredno utvrđenom obliku (rješenje iz Odgovora), ali

b) postao bi moguć ako bi se obavljao bez bogoslužnoga obreda i „izbjegavajući da postanu bogoslužni ili polubogoslužni čin, nalik sakramentu“ (Fiducia supplicans, br. 36).

Čitajući Odgovor sada opaža se da unatoč pruženim pojašnjenjima – ostaje nesklad. Dakako, Odgovor podsjeća na opasnost od brkanja sa ženidbenim blagoslovom na koji odgovara Fiducia supplicans. Ali to nije njegov glavni dokaz. Kao što spomenuti tekst objašnjava, blagoslov para je blagoslov odnosâ koji čine taj par, a sami ti odnosi nastaju i održavaju se ljudskim djelima. Posljedično, ako su ljudska djela neuredna (to jest, kao što je rečeno, gube iz vida istinsko dobro kako bi se vezali uz prividno dobro), to jest ako su grijesi, blagoslivljanje para automatski bi bilo blagoslivljanje zla, bez obzira na ćudoredno dobra djela koja članovi para inače čine (kao što je, primjerice, uzajamno pomaganje). Objašnjenje Odgovora stoga vrijedi koji god se blagoslov daje, obredni ili neobredni, povezan sa sakramentom ili ne, javan ili privatan, pripremljen ili spontan. Blagoslivljanje takva para je nemoguće upravo zbog onoga što taj par čini parom.

Ono što upada u oči iz ove usporedbe jest krajnja lakoća kojom Fiducia supplicans preuzima odgovornost Učiteljstva, iako je predmet bio prijeporan. K tomu je sadržavao „inovativnu“ tvrdnju, pa se tražila veća pozornost sukladno zahtjevima koje je postavio Drugi vatikanski sabor. Zapravo, tekst umnaža razloge u prilog veće pastirske skrbi u blagoslivljanju, ali ta se skrb može savršeno ispuniti blagoslivljanjem pojedinaca, a ni jedan od navedenih razloga ne opravdava da se ti blagoslovi obavljaju nad parovima. Još je žalosnije što dokument izbjegava i zaobilazi središnju primjedbu Odgovora i razvodnjava probleme koji nastaju iz njegova vlastita prijedloga umjesto da izgradi čvrst oslonac i da utječući se na Sveto Pismo i Predaju pokaže:

a) pod kojim bi uvjetima bilo moguće blagosloviti neku zbilju bez blagoslivljanja grijeha koji je s njom povezan,

b) kako bi se to rješenje uskladilo s prijašnjim Učiteljstvom.

Nedosljednost i nedostatak odgovornosti Učiteljstva nedvojbeno su uzrok velike zabrinutosti osjećaja vjere. Ponajprije zato što unose nesigurnost u pogledu istina koje redovito Učiteljstvo stvarno naučava. Još teže, zato što potkopavaju pouzdanje u božansku pomoć Učiteljstvu i ugled Petrova nasljednika, koji pripadaju svetomu pokladu Božje riječi.

6. Dušobrižništvo u času hijerarhijske neodgovornosti[24]

Bog je izvor svakoga blagoslova, a čovjek može blagoslivljati u Božje Ime samo na način služitelja. Vlast blagoslivljanja dana Aronu i njegovim sinovima (Brojevi 6, 22–27), zatim apostolima (Matej 10, 12–13; Luka 10, 5–6) i zaređenim službenicima stoga je ustupak popraćen zahtjevom da se u Ime Božje blagoslivlja samo ono što Bog može blagosloviti. Povijest Crkve tu je da nas podsjeti kako je, kad svećenici prisvoje vlast blagoslivljanja, posljedica trajno unakaženje Božjega lica među ljudima. Ta ozbiljnost stoga obvezuje da se u dušobrižništvu blagoslova pokazuje razboritost.

S te točke gledišta, izjava Fiducia supplicans stavila je i Učiteljstvo i pastire u neodrživo stanje po tri osnove.

Prvo, tvrdeći da su blagoslovi nesređenih i istospolnih parova mogući pod uvjetom da nemaju obred ni da su dio bogoslužja, dokument promiče dušobrižnički pristup, a odbija pastirima dati naznake o riječima i gestama koji su prikladni za označavanje milosti koje Crkva dijeli.[25] Dikasterij je isto tako sebi izričito zabranio urediti prekoračenja, ispade ili zablude koje na ovom vrlo osjetljivom području ne mogu ne nastati, osobito na najveću veliku štetu vjernika za koje se smatra da bi im ti blagoslovi pomogli.[26] To odricanje crkvene vlasti dosljedno je s rješenjem koje se promiče. Ali sama činjenica da to u ovom konkretnom slučaju dovodi do toga da rimski prvosvećenik, a s njim i svi biskupi, skidaju sa sebe odgovornost za posvećivanje vjernika (munus sanctificandi), na koje ih pak obvezuje božansko ustanovljenje Crkve, ne prestaje postavlja pitanja.[27] Ovdje nije slučaj da se pastirima prepušta manevarski prostor, nego da se uspostavlja „institucionalizirana tajnost“ za čitavo područje crkvenoga djelovanja.

Drugo, načelo koje je uvela Fiducia supplicans samo po sebi ne poznaje nikakve granice. Dakako, izjava smjera posebno na „parove u nesređenom stanju i na parove istoga spola“. Prepustit ćemo svakomu da zamisli šarolikost stanja koja ulaze u taj okvir, od onih najškakljivijih do objektivno najsablažnjivijih, a koja se ipak može blagosloviti, kao i parove dobre volje i ranjenika života koji iskreno traže božansku pomoć. Doista, odričući se obreda blagoslova, odričemo se i priprave za nj tijekom koje pastiri prosuđuju prikladnost, razlučuju nakane i pomažu ispravno ih usmjeravati. Isto tako, čineći podjeljivanje tih blagoslova nenadziranim, unaprijed se prihvaća sva zastranjenja koja će se dogoditi. Osim toga, naslov izjave („o pastirskom značenju blagoslovâ“) i njezin sadržaj otvaraju put puno široj primjeni jer nema ni jednoga razloga pridržavati je za slučaj parova. Naime, slijedeći načelo u osnovi dokumenta postalo bi moguće blagosloviti bilo koje objektivno stanje grijeha kao takvo ili bilo koje stanje objektivno uspostavljeno grijehom kao takvim, čak i ono koja je najsuprotnije Evanđelju i najodvratnije u Božjim očima. Sve se može blagosloviti… samo da nema obreda i bogoslužja.

Treće, kada nadređeni prebacuju odgovornost na podređene, podređenima ostaje da sami nose sav teret. U ovom slučaju Fiducia supplicans poziva pastire na veću pastirsku skrb, a naznake koje tekst pruža su im dragocjene. S toga gledišta Učiteljstvo pomaže zaređenim službenicima da obavljaju svoju dužnost. S druge strane, institucionalizacija tajnosti u najtrnovitijim slučajevima potaknut će nove zahtjeve za blagoslivljanjem ostavljajući te iste službenike potpuno neobranjivima. Svećenici od kojih će se od sada tražiti da blagoslivlju više ne će moći računati na potporu bogoslužnih i biskupskih odredaba pri odlučivanju što moraju činiti ili što mogu činiti. Suočeni s pritiscima ili ucjenama više se ne će moći skloniti ​​iza ugleda Crkve odgovorom: „To nije moguće, Crkva to ne dopušta“. Više se ne će moći osloniti na pomno promišljena mjerila prosudbe u vezi s prilikama ili smjernicama koje treba slijediti. Morat će u svakom teškom slučaju na svojoj savjesti nositi težinu odluke koju će morati donijeti sami, pitajući se jesu li bili vjerni sluge ili kvaritelji Božjega lica pred ljudima.

Osjećaj vjere među pastirima i među vjernicima ne može nego bolno osjećati tu trostruku napuštenost, kao dojam da je stado prepušteno samo sebi, bez vodiča. Protuteža takvu nedostatku zasigurno je poticaj na više ljubavi, pozornosti prema najslabijima i prihvaćanja onih kojima je Božja pomoć najpotrebnija. Ali je li bilo potrebno suprotstaviti ih i žrtvovati jedno drugomu? Nisu li mjesto toga namijenjeni da se oslanjaju jedno o drugo?

Fiducia supplicans se dogodila. Tomu dokumenta nema ravna čak i ako se vratimo više stoljeća unatrag. Nevolja je došla među Božji narod i nema natrag. Sada treba raditi na popravljanju štete i da se njezini uzroci, među kojima i oni koje smo pribilježili, razriješe prije nego što se sagorijavanje proširi. To ćemo moći samo ostajući ujedinjeni oko Svetoga Otca i moleći za jedinstvo Crkve.


fr. Emmanuel Perrier, OP


francuski izvornik (Revue thomiste, 24. I. 2024.)
engleski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod, 2
portugaski prijevod
slovački prijevod
talijanski prijevod


[1] Izjava Fiducia supplicans o pastirskom značenju blagoslovâ Dikasterija za učenje vjere, odobrena 18. prosinca 2023.

[2] Prevoditeljska napomena: Latinski sensus fidei, hrvatski osjećaj vjere, bjeloruski пачуццё веры / pačuccjo very, češki smysl pro víru, poljski zmysł wiary, ruski чувство веры / čuvstvo very, slovački zmysl pre vieru, slovenski občutek vere, ukrajinski чуття віри / čuttja vіri, engleski appreciation of faith i discernment in matters of faith, francuski le sens de la foi, kastilski el sentido de la fe, njemački der Glaubenssinn, portugalski o sentido da fé, talijanski il senso della fede.

[3] Usp. Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 12 [„Sveukupnost vjernikā, koji imaju pomazanje od Svetoga, u vjerovanju se ne može prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad od biskupa pa do zadnjih vjernih svjetovnjaka pokazuje sveopće suglasje u stvarima vjere i ćudoređa. Naime, tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podupire Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetoga Učiteljstva, kojemu se vjerno pokorava, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ, nepokolebljivo prianja uz vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u životu je punije primjenjuje“].

[4] Prevoditeljska napomena: Svrha blagoslova iz Efežanima 1, 4 u inačicama hrvatskih prijevoda glasi:
„da budemo sveti i neockvrnjeni prid licem Njegovim u ljubavi“ (Zadarski lekcionar),
„da bismo bili sveti i neockvarnjeni prid licem Njegovim u ljubavi“ (Bartol Kašić),
„da bi sveti bili i neotrunjeni na pogledu Njegovom u ljubavi“ (Petar Katančić),
„da budemo sveti i neoskvarnjeni prid Njime u ljubavi“ (Ivan Matij Skarić),
„da budemo sveti i pravedni pred Njim u ljubavi“ (Bogoslav Šulek),
„da budemo sveti i čisti pred licem Njegovim u ljubavi“ (Petar Vlašić),
„da budemo sveti i neokaljani pred Njim“ (Franjo Zagoda i Ivan Evanđelist Šarić),
„da budemo sveti i ispravni pred Njim“ (Lujo Bakotić),
„da budemo sveti i bez mane pred Njim“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak),
„da budemo sveti i bez mane pred Bogom“ (Ljudevit Rupčić),
„da budemo sveti i neporočni u Njegovim očima“ (Gracijan Raspudić),
„da budemo sveti i bez krivnje pred Njim u ljubavi“ (Biblija kralja Jakova).

[5] Usp. Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, br. 8: Crkva je zajednica koju je Krist ustanovio i koju On uzdržava, „jedna složena stvarnost koja spaja ljudsku i božansku sastojinu“ radi donošenja spasenja.

[6] Usp. Drugi vatikanski sabor, Sacrosanctum concilium (4. prosinca 1963.), br. 7 [„Krist je u svojoj Crkvi uvijek nazočan, a osobito u bogoslužnim činima… Krist sebi pridružuje Crkvu, predragu svoju Zaručnicu, koja Ga zaziva kao svoga Gospodina i po njemu iskazuje štovanje vječnomu Otcu. S pravom se dakle bogoslužje smatra obavljanjem Kristove svećeničke službe…“], br. 60 [„Uz to je sveta Majka Crkva ustanovila blagoslovine. To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i na molbu Crkve postižu učinci, naročito duhovni. Njima se ljudi pripremaju primiti glavni učinak sakramenata i posvećuju se razne zgode života.“] i br. 61 [„Stoga bogoslužje sakramenata i blagoslovina pravo raspoloženim vjernicima pruža mogućnost da im se gotovo svaka zgoda života posvećuje božanskom milošću koja proistječe iz vazmenoga otajstva muke, smrti i uskrsnuća Krista, od koga svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć; i kao da nema ni jedne čestite uporabe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti čovjeku na posvećenje i Bogu na hvalu.“].

[7] Prevoditeljska napomena: Sistola je mijena srčanoga ciklusa u kojem se, nakon što se klijetke ponovo napune krvlju, srednji srčani sloj (miokard) steže i izbacuje krv u aortu. Riječ je složenica od grčkih riječi: σύν / sýn zajedno + στέλλειν / stéllein slati.

[8] Prevoditeljska napomena: Dijastola je opuštena mijena srcačnoga ciklusa u kojem srce skuplja krv širenjem srčanih klijetki i arterija. Riječ je složenica od grčkih riječi: διά / diá odvojeno + στέλλειν / stéllein slati.

[9] Prevoditeljske napomene: Izjava Fiducia supplicans nosi ime na latinskom, u prijevodu na francuski jezik broji 5982 riječi, na kastilskom 5812, na njemačkom 5536, na engleskom 5615, na talijanskom 5468, na hrvatsom 4643 riječi. No, od njezina sadržaja na latinskom znaju se samo dvije riječi, kojima počinje: Fiducia supplicans, i ništa više, jer latinski tekst nije objavljen. Zadnji broj služenoga glasila Svete Stolice koji je javno dostupan nosi nadnevak 4. ožujka 2022. Dakle, iako izlazi kao mjesečnik, kasni gotovo dvije godine. Pridjevak supplĭcāns u naslovu te izjave dolazi od glagola supplĭco: klečati, moliti se komu, Bogu se moliti, molitvom zahvaljivati. Istomu grozdu pripadaju riječi: supplĭcātĭo: dan pokore da se odvrati kakva nesreća, molitva zahvalnosti zbog kakva sretna događaja; supplĭcĭter: smjerno, ponizno; supplĭcĭum: ponizna molitva, javno štovanje, smjerno moljenje, molba.

[10] Didakhḗ je izvanredan svjedok tomu. U širem smislu, proučavajući najstarije euharistijske molitve, Louis Bouyer je pokazao da su sve one imale oblik blagoslova, nadahnut uzorkom naslijeđenim iz židovstva (usp. L. Bouyer, Eucharistie, Pariz, 1990.). Isto tako, prve obrane crkvenih blagoslova predstavljaju ih kao bogoslužne. Usp. sv. Ambrozije, De patriarchis, II, 7 (Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 32.2, str. 128): „benedictio [est] sancificationis et gratiarum votiva conlatio“ [blagoslov je zavjetni prinos posvećenja i zahvaljivanja]; sv. Augustin, Epistula 179, 4; sinodali saborâ u Kartagi i Milevu iz 416. (usp. Augustin, Epistulae 175 i 176).

[11] Ovdje postoji usporednica između sakramenata i blagoslova: Crkva ima vlast urediti samo stegu sakramenata koje je Krist ustanovio; isto tako, Crkva, budući da ju je uspostavio Krist, nema nikakvu vlast osim urediti stegu blagoslova koje podjeljuje kao produžetak toga ustroja. Blagoslovi se danas uobičajeno svrstavaju u kategoriju „blagoslovina“ („sakramentala“ [ukrajinski благословення / blagoslovennja, slovački sväteniny, češki svátostiny, ruski священнодейственные обряды / svjaščennodejstvennye obrjady, bjeloruski сакрамэнталіі / sakramèntalіі, slovenski zakramentali, poljski sakramentalia, latinski sacramentalia, engleski sacramentals, francuski sacramentaux, kastilski sacramentales, njemački Sakramentalien, portugalski sacramentais, talijanski sacramentali]), što jasno pokazuje njihovu bliskost sakramentima.

[12] Usp. Drugi vatikanski sabor, Presbyterorum ordinis (7. prosinca 1965.), br. 2 [„Zato se svećeništvo prezbitera… podjeljuje posebnim sakramentom… da mogu djelovati u ime Krista koji je Glava Crkve“; br. 4: „Bilo dakle da pogane svojim primjernim životom među njima navode da slave Boga, bilo da onima koji ne vjeruju otvorenim propovijedanjem naviještaju Kristovo otajstvo, bilo da predaju kršćansku katehezu ili tumače nauku Crkve, bilo da nastoje probleme svoga vremena tumačiti u Kristovu svjetlu, prezbiteri uvijek moraju nauĉavati ne svoju mudrost nego riječ Boţju i sve uporno pozivati na obraćenje i svetost.“, br. 15: „Svećenička služba je služba same Crkve“.]

[13] Prevoditeljska napomena: Nadnavne, božanske ili bogoslovne krjeposti jesu: vjera, ufanje (nada) i ljubav. Sv. Toma Akvinski obradio ih je u Sumi teologije, II.–II., 1.–46. pitanje. Pratilice krjeposti vjere su darovi umnosti i znanja. Pratilica krjeposti ufanja jest dar bogobojaznosti. Nutarnja djela ljubavi su: radost, mir i milosrđe. Vanjski učinci ljubavi su: dobročinstva, milostinje i bratska opomena. Pratilica krjeposti ljubavi je dar mudrosti.

[14] Prevoditeljska napomena: Naravne, ćudoredne ili stožerne krjeposti su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Sv. Toma Akvinski obradio ih je u Sumi teologije, II.–II., 47.–170 pitanje. Pratilice razboritosti su krjeposti: skrb, savjet, pronicavost, osjećaj za izuzimanje, budnost i revnost. Pratilice pravednosti su krjeposti: religioznost, pobožnost, čovjekoljublje, bratoljublje, obiteljoljublje, domoljublje, rodoljublje; poštovanje, radost, veselost, istinoljubljivost, iskrenost, obzirnost, dobrostivost, poslušnost, zahvalnost, ljubežljivost, sramežljivost, darežljivost, milosrdnost, ljubaznost, uslužnost, gostoljubivost, pravičnost, solidarnost, miroljubivost i pomirljivost. Pratilice jakosti su krjeposti: hrabrost, muževnost, pouzdanost, odolijevanje strahu, smionost, mučeništvo, velikodušnost, veledušnost, strpljivost, dugotrpnost i ustrajnost. Pratilice umjerenosti su: otpor nasrtajima požude, umiljatost, nježnost, blagost, skromnost, poniznost (krotkost), marljivost, znatiželjnost, čednost, ćudoredna neporočnost, djevičanstvo, stidljivost i poštenje (čestitost).

[15] Ivan Pavao II., Veritatis splendor (6. kolovoza 1993.), br. 104 [„razumijevanje/blagost nikada ne znači dovesti u pitanje ili krivotvoriti mjeru dobra i zla kako bi se prilagodila okolnostima stanja. Dok je ljudski da čovjek, pošto je zgriješio, spozna svoju slabost i zatraži milosrđe zbog krivnje koju je počinio, svakako treba odbaciti kao neprihvatljivo stajalište onoga tko svoju slabost pretvara u pravilo i mjerilo istine o dobru, tako da sȃm sebi može oprostiti kako bi se mogao osjećati opravdanim, čak i bez potrebe da se utekne Bogu ili zazove Njegovo milosrđe. Takav način ponašanja kvari ćudorednost cijeloga društva jer dovodi u pitanje istinitost (objektivnost) ćudorednoga zakona uopće, odbacuje apsolutnu narav ćudorednih zabrana u pogledu određenih ljudskih čina, te na kraju zbunjuje prosudbe mišljenja, brka sve vrijednosne sudove. Moramo naprotiv primiti poruku koja dolazi od evanđeoske prispodobe o farizeju i o cariniku (usp. Luka 18, 9–14). Carinik je možda nekako mogao opravdati počinjene grijehe te umanjiti svoju odgovornost. Međutim, njegova se molitva ne zaustavlja na tim opravdanjima, nego na vlastitoj nedostojnosti pred beskonačnom Božjom svetošću: „Bože, milostiv budi meni grješniku“ (Luka 18, 13). Farizej se pak opravdao sȃm, pronašavši ispriku za sve svoje nedostatke. Tako se suočavam s dvjema različitim stajalištima savjesti čovjeka svih vremena. Carinik predstavlja „pokajničku“ savjest, koja je potpuno svjesna krhkosti svoje naravi i koja u svojim nedostatcima, makar kakva za njih postojala subjektivna opravdanja, vidi potvrdu svoje potrebe za otkupljenjem. Farizej predstavlja ‘samozadovoljnu’ savjest, koja se obmanjuje da može poštovati zakon bez pomoći milosti te je uvjerena da joj ne treba milosrđe.“].

[16] Drugi vatikanski sabor, Dei verbum (18. studenoga 1965.), br. 5 [„Bogu objavitelju duguje se iskazivati poslušnost vjere kojom čovjek čitava sebe slobodno povjerava Bogu stavljajući na raspolaganje Bogu objavitelju potpunu pokornost uma i volje i dragovoljno pristajući uz objavu koju je On dao. A da bi se ta vjera pružila potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže i pomoć Duha Svetoga iznutra da pokrene srce i obrati ga k Bogu, da otvori oči pameti i da svima daje ugodu u pristajanju uz istinu i vjerovanju istini. A da se objava neprestano sve dublje proniče, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima“].

[17] Drugi vatikanski sabor, Dei verbum, br. 10 [„Sveta Predaja i Sveto Pismo čine jedan sveti poklad Božje riječi povjerene Crkvi: prianjajući uza nj, sav je sveti puk sveudilj postojan u nauci apostolskoj… A zadaća vjerodostojno tumačiti riječ Božju, pisanu ili predanu, povjerena je samo živomu crkvenomu učiteljstvu… To učiteljstvo, dakako, nije iznad Božje riječi, nego njoj služi ne učeći ništa drugo nego ono što je predano, dokle to po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga pobožno sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz toga jednoga poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže da treba vjerovati. Jasno je, dakle, da su po premudrom Božjem naumu Sveta Predaja, Sveto Pismo i crkveno učiteljstvo međusobno tako povezani i združeni te jedno bez drugih ne može ustrajati, a svi zajedno, svako na svoj način, pod djelovanjem jedinoga Duha Svetoga uspješno pridonose spasenju duša.“]

[18] Treću kategoriju dodao je Ivan Pavao II., Ad tuendam fidem (1998.), ali ona ovdje nije uzeta u obzir.

[19] Usp. Prvi vatikanski sabor, De fide catholica, 3. poglavlje, preuzima Drugi vatikanski sabor, Dei verbum, br. 5.

[20] Usp. Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, br. 25, prvi odlomak [„Biskupi su glasnici vjere koji… povjerenom im narodu propovijedaju vjeru koju valja vjerovati i u životu primjenjivati… i budno odbijaju od svoga stada zablude koje mu prijete. Biskupe, kad uče u zajednici s rimskim prvosvećenikom svi trebaju poštovati kao svjedoke božanske i katoličke istine; a sud svoga biskupa što ga on u Kristovo ime daje o vjeri i ćudoređu vjernici moraju primati i uza nj pristajati religioznim pristankom duha. Taj pak religiozni posluh volje i uma treba osobito treba iskazivati vjerodostojnomu učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori ex cathedra; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo s poštovanjem priznaje i iskreno pristaje uz shvaćanja koja je iznio prema očitovanoj svijesti i htijenju, što se osobito vidi ili iz naravi isprave ili iz česta predlaganja iste nauke ili iz razloga izražavanja“].

[21]Predstavljanje“ Fiducije supplicans. Moglo bi se smatrati da, time što „nudi“ samo „prinos“ u području koje određuje kao „pastirsko“ („pastoralno“), taj tekst ni ne teži baviti se istinama vjere. Ili da, unatoč prividu, nisu ispunjene pretpostavke da bi to bila isprava redovitoga Učiteljstva (usp. Zakonik kanonskoga prava, kanon 750. [Redovito Učiteljstvo izlaže kao od Boga objavljeno ono što je sadržano u pisanoj i predanoj riječi Božjoj, to jest u jednom pokladu vjere povjerenom Crkvi. Kristovi vjernici to trebaju vjerovati božanskom i katoličkom vjerom te su se dužni kloniti bilo koje nauke koja je tomu protivna. Trebaju čvrsto prihvaćati i držati i sve i pojedine stvari koje crkveno Učiteljstvo definitivno izlaže o vjeri i ćudoređu, to jest one koje su potrebne da se zdravo čuva i vjerno izlaže sâm poklad vjere.]). Kad bi to bio slučaj, tekst ne bi pripadao Učiteljstvu i mogao bi se zanemariti. Ostalo bi, međutim, da reakcija osjećaja vjere (sensus fidei) pokazuje kako se Izjava, barem posredno, dotiče istina o vjeri i ćudoređu.

[22] Odgovor Zbora za učenje vjere od 22. veljače 2021.

[23] Ona ima i viši stupanj ugleda, ali to nema nikakvih posljedica jer kani nadopuniti, a ne zamijeniti Odgovor.

[24] Prevoditeljska napomena: U izvorniku déresponsabilisation, što znači oduzimanje odgovornosti koju je netko imao u nekom području, činjenje neodgovornim.

[25] Fiducia supplicans, br. 38–40, daje neke referentne točke, samo radi naznake i vrlo općenito.

[26] Fiducia supplicans, br. 41: „Ono što je u ovoj Izjavi rečeno o blagoslivljanju istospolnih parova dovoljno je da u tom pogledu usmjeri razborito i očinsko razlučivanje zaređenih službenika. Uz gore navedene naznake, ne treba očekivati druge odgovore o mogućim odredbama koje bi uređivale pojedinosti ili praktične vidove u vezi s blagoslovima ove vrste.“

[27] Usp. Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, br. 26 [„Biskup, obilježen puninom sakramenta Reda, rasporeditelj je milosti vrhovnoga svećeništva… Biskupi… primjerom svoga prijateljevanja moraju pomagati one kojima upravljaju, čuvajući svoje ponašanje od svakoga zla i koliko mogu s Božjom pomoći mijenjajući ga na bolje…“]; Christus dominus (28. listopada 1965.), br. 15 [„U obavljanju svoje zadaće posvećivanja biskupi neka imaju na pameti da su… postavljeni… da prinose darove i žrtve za grijehe… Biskupi su glavni djelitelji Božjih otajstava, a isto tako i upravitelji, promicatelji i čuvari svega liturgijskoga života u Crkvi koja im je povjerena… Kao učitelji savršenosti neka nastoje promicati svetost svojih prezbitera, redovnika i laika, i to prema posebnom zvanju svakoga od njih…“].