Sveta obitelj iz Betanije – prijatelji Gospodinovi i svjetlo za Crkvu

U malenome selu Betaniji, nedaleko od Jeruzalema, smjestila se kuća dviju sestara i jednog brata – Marte, Marije i Lazara – koje evanđelja prikazuju ne samo kao vjerne učenike, nego i kao Isusove prijatelje. U njihovu se domu Isus odmarao, blagovao, razgovarao i plakao. U toj jednostavnoj obiteljskoj zajednici živio je najčišći oblik gostoljubivosti, kontemplacije i vjernosti – spoj djelovanja i slušanja, suza i vjere, smrti i uskrsnuća.

Marta je žena djela, ona koja s ljubavlju poslužuje Gospodina i druge. Iako u jednom trenutku čujemo Isusovu opomenu da se „brine za mnogo“, njezino srce ostaje otvoreno i vjerno. U času smrti svoga brata Lazara, Marta postaje prva koja izgovara jedno od najvećih ispovijesti vjere: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ (Iv 11,27).

Marija, njezina sestra, duša je tišine i slušanja. Ona sjedi do Isusovih nogu i upija Njegove riječi. U trenutku pred Njegovu muku, ona izlijeva dragocjeno ulje na Njegove noge i briše ih svojom kosom – činom koji Isus tumači kao pomazanje za Njegov ukop. Marija nas uči kako je ljubav prema Kristu najdragocjenije što možemo dati. 

Lazar, njihov brat, ostaje bez riječi – ali govori svojim uskrsnućem. On je onaj koga Isus „ljubi“, i koji na poziv Gospodinov izlazi iz groba. U njemu se zrcali istina uskrsnuća, ne samo kao budućeg događaja, nego kao stvarnosti koja prožima sadašnjost onih koji vjeruju u Krista.

Brat i dvije sestre pokazuju, svatko sa svojom osobnošću, kako se različiti darovi mogu sjediniti u zajedništvu vjere. Oni su slika Crkve – zajednice koja sluša, vjeruje i služi.

Štovanje diljem svijeta

Štovanje ove svete obitelji iz Betanije razvijalo se kroz stoljeća u različitim dijelovima kršćanskog svijeta. U Zapadnoj Crkvi, njihov zajednički spomendan slavi se 29. srpnja, a osobito se u novije vrijeme naglašava njihovo zajedničko svjedočanstvo vjere i ljubavi. Naime, papa Franjo 26. siječnja 2021. službeno je odredio da se spomendan svete Marte, Marije i Lazara slavi zajedno u općem rimskom kalendaru, a do tada se 29. srpnja slavio samo spomendan svete Marte. 

Odluka je donesena dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, u kojem se naglašava da je „u domu iz Betanije Krist iskusio obiteljsku dimenziju prijateljstva” i da je zato prikladno da se troje svetaca – Marta, Marija i Lazar – zajedno spominju u liturgiji. (Ipak ovdje valja naglasiti da je, prema stoljetnoj predaji, Marija iz Betanije zapravo Marija Magdalena koja se slavi 22. srpnja, ali ih neki suvremeni egzegeti razdvajaju, što je utjecalo i na odluku pape Franje o zajedničkom slavlju.)

Prema starim predajama, nakon Duhova, zbog židovskog neprijateljstva prema Isusovim učenicima, Marta, Marija i Lazar zajedno su s drugim kršćanima prve Crkve napustili Svetu zemlju i čudesno dospjeli u južnu Galiju, gdje su naviještali Krista. Sveti Lazar osobito se štuje u Marseillesu, gdje je, prema predaji, postao biskup i ondje bio pokopan. U Autunu u Burgundiji nalazi se bazilika posvećena njemu, a njegovo je štovanje bilo vrlo razvijeno tijekom srednjega vijeka.

Sveta Marta posebno se štuje u Tarasconu, gdje je, prema legendi, ukrotila strašnu neman – Tarasqa – snagom križa i molitve. Taj je čin stoljećima bio slika borbe svetaca protiv zla, i do danas se ondje časti s velikom pobožnošću.

Sveta Marija iz Betanije, iako se, kako smo naveli, povijesno poistovjećivala s Marijom Magdalenom (što je papa Franjo odbacio), ostala je uzor kontemplacije i tihe predanosti Kristu. Njezino štovanje osobito je prisutno u kontemplativnim redovničkim zajednicama, koje je često uzimaju za duhovnu zaštitnicu.

U njima troje – u jednoj obitelji – Crkva prepoznaje snagu vjere, ljepotu molitve, dragocjenost gostoljubivosti i dubinu nade. Oni su prijatelji Gospodinovi, ali i prijatelji svih nas koji hodimo putem vjere – jer su proživjeli iskustvo boli, nade i čudesne Božje blizine.

Sveti Lazare, sveta Marto i sveta Marijo, molite za nas, da i mi u svojim obiteljima i srcima pripravimo mjesto za Gospodina – i ostanemo vjerni prijatelji Njegove prisutnosti, kako u radosti, tako i u suzama.