Sveti Ignacije Loyola
31. srpnja Crkva slavi spomen sv. Ignacija Loyole, utemeljitelja Družbe Isusove.
Na prijelazu iz 15. u 16. st. često se događalo da svjetovni vladari različitim metodama zauzimaju crkvene službe, što je, između ostaloga, rezultiralo općim nemoralom. Budući da u sebi nisu imali nikakve vjerske snage, ne čudi što su sami prednjačili u pijančevanju, seksualnim perverzijama, kupovanju crkvenih službi, rasipništvu, pa čak i u ubojstvima… Crkva je na takav način bila svojevrsni zarobljenik svjetovnih vladara, ali povijest nam pokazuje da Bog i takve loše situacije okreće na dobro, što se uskoro i pokazalo.
Tada se, naime, javlja augustinski redovnik Martin Luther koji “protestira” protiv postojećeg stanja, no pri tome odlazi u drugu krajnost, odnosno odbacuje Katoličku Crkvu i utemeljuje protestantizam.
Kao reakcija na njegovu reformaciju, javljaju se neki novi katolički redovi koji predvode tzv. protureformaciju, odnosno obnovu u Crkvi, ali takvu koja je ujedno protuteža Lutherovoj. Tako se npr. javljaju 1524. teatinci, a 1530. barnabiti. No, oni nisu ostavili nekog većeg odjeka u Crkvi.
Posebnu je snagu u provođenju katoličke obnove imao osnivač isusovačkog reda sv. Ignacije Loyola i njegova redovnička zajednica – isusovci.
Ignacije, pravim imenom Inigo Lopez, rođen je 1491. godine na sjeveru Španjolske kao plemić u dvorcu Loyola. Najprije je bio vitez i vojnik, željan slave i uspjeha, provodeći svjetovan život kao većina njegovih suvremenika. No, 1521. godine je bio ranjen u bitci kod Pamplone, te se morao oporavljati odmarajući u svom dvorcu. Tada je počeo čitati život Isusa Krista i nekih svetaca, a to je u njemu izazvalo duboku unutrašnju promjenu.
Zato je napustio vojničku službu i započeo život pun duhovnosti. Odlazi na studij u Pariz gdje s prijateljima (jedan od njih je bio i sv. Franjo Ksaverski) osniva 1534. god Družbu Isusovu, odnosno isusovce ili jezuite (od lat. Jesus – Isus). Šest godina kasnije Družbu je odobrio tadašnji papa Pavao III. Ignacije je umro u Rimu 31. srpnja 1556. godine, a proglašen svetim 1622. Zaštitnik je Družbe Isusove, odgojitelja, vojnika, samotnjaka, a njemu su i posvećene mnoge crkve i kapele diljem svijeta.
Isusovci su se tada posebno počeli baviti odgojem i poučavanjem mladih, te napose misionarenjem u novootkrivenim zemljama. Brzo su se širili po cijeloj Europi. Osim što su se bavili odgojem mladeži, nastojali su izgrađivati zdravi teološki nauk, pa su tako postali vodeća inteligencija u Crkvi. Uz to su se obvezali na vječnu poslušnost papi, naročito ako ih pošalje u bilo koji kraj u misionarenje. Glavno isusovačko geslo glasi: Omnia ad majorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju (skraćenica: OAMDG).
Isusovci su u Hrvatsku došli već 1560. godine. Provodili su obnovu u Crkvi koja je svoj temelj imala u Tridentinskom saboru. Naime, kada su se protestanti sve više udaljavali od katoličkog nauka, Crkva je osjetila potrebu sazvati sabor. On se održavao u Trentu od 1545. do 1563. god., te po mjestu održavanja dobio naziv Tridentski (ili Tridentinski). Isusovci su, dakle, bili oni koji su prednjačili u provođenju saborskih odluka.
Njihovi su samostani (rezidencije) nastajali u Dubrovniku, Varaždinu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku i u drugim mjestima, te su postala rasadišta vjerskog i intelektualnog života. Mnogi su ugledni hrvatski intelektualci i znanstvenici bili pripadnici isusovačke zajednice, kao npr. Bartol Kašić, pisac prve hrvatske gramatike, izdane 1604. godine, Aleksandar Kumulović, pisac prvog katekizma (1582.), ili Ruđer Bošković, veliki filozof, matematičar i fizičar.
Družba Isusova je danas najbrojnija redovnička zajednica, s preko 20.000 članova koji djeluju na svim kontinentima, a posebno su značajni po prosvjetnom i intelektualnom radu, tako da upravljaju velikim brojem sveučilišta i škola.
U Hrvatskoj djeluje oko 160 redovnika, u okviru Hrvatske provincije Družbe Isusove, a uz ostalo su prepoznatljivi po svom fakultetu, koji nosi naziv Filozofski fakultet Družbe Isusove (FFDI) i nalazi se u Zagrebu.
