Svetkovina Uzašašća Gospodnjega

U crkvenoj godini slavimo sve nedjelje kao prvotne i izvorne kršćanske blagdane Krista Isusa sa spomenom na Njegovo slavno Uskrsnuće. Povrh toga slavimo s najvećim bogoslužnim stupnjem svetkovine još osam Kristovih spasonosnih događaja: Utjelovljenje, Rođenje ili Božić, Bogojavljenje, Tijelovo, Srce Isusovo, Uskrsnuće kao vrhunac svetoga Trodnevlja, Uzašašće i Krist Kralj. Neke od tih svetkovina uvijek padaju u nedjelju, neke u četvrtak. Neke su zapovijedane, a neke nisu, ali sve su svetkovine. Uzašašće je nezapovijedana svetkovina, osim ako je naslovnik župne crkve.  

Što je to Uzašašće ili Spasovo? – Isusovo Uzašašće jest njegov uzlazak na nebo 40. dan nakon njegova Uskrsnuća. Isus je na zemlji završio svoje djelo otkupljenja ljudskoga roda. U puku se za Uzašašće čuje i izraz Spasovo ili Spasovdan. Na grčkom: Episozómene = Spasenje, sigurno odatle naziv Spasovo i u katolika i u pravoslavnih, tj. Kristovo dovršenje djela otkupljenja za njegova predsmrtna djelovanja i pouskrsna ukazanja svojim apostolima.

„Napokon se ukaza Jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrvih“ (Mk 16,14).

Nakon Isusova Uzlaska na nebo i Silaska Duha Svetoga dovršeno je i očitovano Božje djelo spasenja, na koje su ljudi pozvani da odgovorno i subjektivno surađuju vjerom i djelom za svoj vječni život. 

O kakvim je ukazanjima riječ? – U vrijeme pouskrsna boravka na zemlji Isus se ukazivao, uglavnom onima koji u njega vjerovahu i koji ga istinski poštovahu: Magdaleni u vrtu, Petru na dan Uskrsa, Dvojici na putu u Emaus, Desetorici bez Tome i Jedanaestorici s Tomom u Jeruzalemu, Sedmorici na Genezaretu, Skupini od 500 vjernika, Jedanaestorici na današnji dan na Maslinskoj gori.[1] Osam izričito navedenih ukazanja i općenito rečeno: „četrdeset im se dana ukazivao“, ne označujući ni gdje, ni koliko puta, ni koliko je to trajalo. A nije se tada ukazivao svojim neprijateljima. Međutim, ukazao se i svomu neprijatelju, progonitelju Savlu, ali nakon Uzašašća na nebo, možda i dvije godine poslije. Ukazao se i prvomučeniku Stjepanu prije njegove smrti. I Ivanu apostolu na Patmosu. Ta su ukazanja za života apostola i zato su javna i obvezatna objava.

Što je to Uzašašće, a što Uznesenje? – Za Isusov uzlazak na nebo kažemo Uzašašće. Zašto? Zato jer je Gospodin sam svojom odlukom i snagom, svojom vlašću nad životom, iz groba ustao i nakon 40 dana ukazivanja na nebo uzašao. Samostalan izlazak iz groba, samostalan uzlazak na nebo. A za Njegovu Majku Mariju kažemo da je uznesena, uzeta u nebesku slavu odlukom i snagom njezina Sina Isusa. To je učinio On, Sin Božji i sin njezin, a nije to ona ostvarila sama svojom snagom. Zašto? Zato što mu je Majka i što je nju svima nama dao za Majku u redu milosti. Zato bitno drukčija riječ: Marijino uznesenje na nebo. Razumije se sve po planu Oca nebeskoga, izvora sve ljubavi i svemoći. Može se također reći da je Isus bio „uzet“, tj. uzeo ga je Otac nebeski i postavio sebi s desne strane, kao što čitamo u Markovu Evanđelju u ovoj godini B:

„I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu“ (Mk 16,19).

Mi katolici vjerujemo i naučavamo da su samo dvije osobe s preobraženim tijelom u nebu: Gospodin Isus, pravi Bog i pravi čovjek, koji je na dan Uzašašća osobno i svojim proslavljenim tijelom uzašao u nebesku slavu, i Blažena Djevica Marija koja je, po posebnoj povlastici Božjoj, dušom i tijelom uznesena u nebesku diku – a liturgijska joj je svetkovina na Veliku Gospu. Ni za koga drugoga Crkva ne drži da je tijelom u nebu: ni Ilija prorok, ni sv. Josip, ni sv. Ivan Krstitelj i nijedan od Apostola.

Kada je Isus uzišao na nebo i pozdravio Oca svoga nebeskoga, što mu je prvo rekao? Možda – pošaljimo Duha Svetoga, Parakletos-a, Branitelja, Tješitelja, apostolima koji su isprepadani, sumnjičavi, prestrašeni, pod stalnim stresom. Neka ih Duh brani i tješi, jača, osnažuje i uvodi u svu istinu. Tako je i bilo. Do deset dana – u drugu nedjelju slavimo Silazak Duha Svetoga ili Pedesetnicu. Židovi su svečano slavili Pashu – Prijelaz, sjećanje na prolaz iz Egipta u Obećanu zemlju. Mi slavimo Uskrs, Isusov prijelaz iz smrti u život. Židovi su slavili Pedesetnicu ili svetkovinu sedam sedmica nakon Pashe – sjećanje na Božje uručenje Deset zapovijedi Mojsiju na Sinaju, a mi 50. dan nakon Uskrsa svetkujemo Silazak Duha Svetoga na Gospu i Apostole i na cijelu Crkvu.

Duh je naš odvjetnik, branitelj. Mi imamo božanskog odvjetnika, poštena zagovornika koji je kadar nas nepoštene obraniti pred vječnim sudom i vječnom pravdom. On pozna i naše okolnosti, i naše zemaljske i ljudske nagone, i svoje nebeske i božanske zakone. “A Onaj koji proniče srca, zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete” (Rim, 8,27). Zauzima, zalaže, zagovora, odvjetuje, brani i obrani!  

Uzašašće znači završetak vremenita Kristova života na zemlji u tijelu smrtnome. – Nema više ni pozitivnih zemaljskih trenutaka, ni ugodnih razgovora, ni prijateljstava, koja su se doživljavala s mnogim osobama. Nema ni negativnih doživljaja patnje i agonije, ni sinedrijske klevete ni rimske sudske kaljuže. Nema više križnoga puta, ni raspeća, ni smrti, ni pokopa, ni suze, ni boli.

Uzašašće znači početak novoga trajanja, apsolutna novost. Isus kao Bogočovjek počinje novo vječno vjekovanje u slavi kod Oca, s desne Očeve, u božanskoj vječnosti koju ne možeš staviti u riječi. – Za Crkvu, za apostole i za sve nas ostaje proživljavati sve ono što je Isus prošao prije smrti i uskrsnuća: da ne zaboravimo ono što je Isus činio i učio, da se snalazimo razumom i vjerom, da vršimo sve ono što nam je On zapovjedio činiti, Njemu na spomen. Ne ćemo biti bez patnje i mučeništva, bez Križnoga puta…

Uzašašće znači da imamo zagovornika na nebu, koji nas čeka raširenih ruku kada završi naš ovozemni boj i tijek. – Nebo je određeno da bude naša trajna i vječna domovina. Ali nije samo dar, nego smo pozvani da se za nju i osobno založimo i da je po svojoj mogućnosti zaslužimo: po savjesnu djelovanju, po odnosu prema bližnjemu svomu; kako položimo životne ispite i svladamo napasti u ovoj vremenitosti, takva nam se nada otvara u vječnosti. Ako Bog nagrađuje onoga tko putniku dadne čašu hladne vode, koliko li će više počastiti onoga tko je drugomu zdravlje vratio, kuću podigao, posao našao, dijete mu poučio, za vječnost mu život spasio. Što si god nesebično drugomu dao, sve će ti se stotinu puta vratiti u krilo, i tebi i potomstvu tvomu tjelesnomu i duhovnomu.

Isus je naš zagovornik kod Oca. Pokazao je to na primjeru s desnim razbojnikom na Kalvariji. Onaj s lijeve Isusove govoraše Isusu: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ A desni prekoravaše ovoga: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom. Ali mi po pravdi, jer primamo što smo djelima zaslužili, a On – On ništa opako ne učini.“ Ovaj desni razbojnik svoga kolegu prekori, Isusa Pravednikom proglasi, sam se ispovjedi da prima što je djelima zaslužio, pa se raskajano obrati Gospodinu: Isuse, sjeti me se kada u raj dođeš!

Isus će njemu: Još večeras sa mnom si u raju.
Raskajani razbojnik: O, Gospodine, nisam dostojan, ja sam kleo, klao, krao, svako zlo činio.
Isus: Ja te opravdavam zbog tvoje raskajane ispovijedi i traženja spomena u raju.
Raskajani: Isuse, stidim se ući u raj. Ja sam žario, palio, ubijao, kako ću ja tamo?
Isus: Ja te opravdavam krvlju svojom. Ja molim za tebe Očevo milosrđe jer želiš da te se spomenem u raju!   

Ja sam s vama. Isus u Evanđelju reče svoju posljednju riječ na zemlji: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Nevidljivo nazočan i vidljivo djelatan. Očekuje našu molitvu i suradnju. Svaka će ti se molitva uslišati, ne kako ti hoćeš, nego kudikamo bolje – kako Bog rasporedi.

Ako ga molimo po Božjoj volji da nam bude na zemlji onako kako je na nebu, a ne da želimo da se Bog ravna prema našim krivim željama, tj. da bude naopako i kod Boga na nebu onako kako je na ovoj zemlji;
Da mu ne ištemo, umjesto dobre ribe, otrovnu zmiju – a ja mislila da je to riba, slična joj je!
Da mu ne pokazujemo rukom na škorpiona, a željeli bismo jaje – a ti mislio da je to kokošje jaje, sliči mu;
Da ne tražimo tvrdi kamen, a on mislio da moli ražov kruh koji mu je nalik;
Da ga molimo da nas odvrati od napasti, ali mi kažemo: ne odmah;
Da nas čuva od tjelesnih zala, a sve poduzimate da se u moralno zlo sunovratite. I tako redom.

Isus nam pomaže ako molimo kako Bog Otac hoće: da dođe Njegovo Kraljevstvo i da se ispuni Njegova sveta Volja.

Gdje si griješio, ondje ćeš i ispaštati. Za nas ljude vrijedi zakon: u čemu je tko griješio, u tome će biti i kažnjen. Ne plaća Bog svake subote, ali isplaćuje kada on odredi plaću. Nama je rečeno da nije naše znati vremena i zgode, nego da se Bogu obraćamo svim bićem svojim.

Rečeno nam je da se držimo pravila koja nam razum i vjera kazuju:
– Ne možeš zlo raditi, a dobru se nadati.
– Ne možeš Boga psovati ili ga se odreći i misliti da je to normalno i moralno.
– Ne možeš prezirati svoje roditelje, očekivati blagoslov u radu i misliti da ćeš ti biti sretan kao otac ili kao mati.
– Ne možeš pobacivati djecu, Božja stvorenja, i očekivati od Boga da te sreća prati.
– Ne možeš ljenčariti i nadati se da ćeš proći u školi, na poslu i u životu.
– Ne možeš svoje osobne interese pretpostaviti općima i čekati da te općinstvo nagradi ponovnim izborom.

Evo što Isus od nas očekuje i evo što nam je znano da činimo kako bismo se spasili i drugima pomogli. Pa će izostati njegova kazna, a izliti se na nas njegov obilan blagoslov. Blagoslov kao na dan Uzašašća (Lk 24,50).

[1] Magdaleni: Mt 28,1; Petru: Lk 24,34; Emausljanima: Lk 24,14-21; Desetorici: Lk 24,36-41; Jedanaestorici s Tomom: Iv 20,24-29; Sedmorici: Iv 21,2;  Skupini od 500: 1 Kor 15,6; Apostolima na Uzašašće: Dj 1,4-8;