Svršetak pontifikata obilježena „promjenom paradigme“
U dvanaest godina Franjo je Crkvi utisnuo odlučujući poticaj prema samoposvjetovljenju (autosekularizaciji), koje je nadjačalo sam papinski lik, sveden na jedan glas među mnogima u raspravi o trenutačnim temama.
Pontifikat prvoga pape isusovca u povijesti zapao je u suton: molitva cijeloga kršćanskoga puka prikazivat će se za dušu pokojnoga prvosvećenika tijekom tradicionalnih devet dana žalosti. Od predvečerja onoga 13. ožujka 2013., kada se Franjo pojavio na prepunom trgu pozdravljajući sve jednostavnim „dobra večer“, prošlo je više od dvanaest godina. Godinâ u kojima je „promjena paradigme“ počela s do kraja stisnutom papučicom gasa, ali i s povučenom ručnom kočnicom, s obzirom na nazočnost Benedikta XVI., šutljiva, ali budna.
To međudjelovanje suprotstavljenih sila jasno se vidjelo tijekom Sinode o obitelji, koja je iznjedrila poznatu poslijesinodnu pobudnicu Amoris laetitia, u kojoj su se oni koji su htjeli uvesti očite elemente raskida morali zadovoljiti njihovim spuštanjem u bilješke. Zatim su došle Dvojbe četvorice kardinala – bili su to: Caffarra, Burke, Brandmüller, Meisner – koje nikada nisu dobile odgovor, što je znak da je papa htio nastaviti svojim putom bez davanja razloga za svoje postupke, čak ni onima koji su, zbog svoga imenovanja kardinalima, tješnje sjedinjeni s Papom u upravljanju sveopćom Crkvom. Početno stajalište, međutim, bio je očajnički pokušaj da se pokaže tobožnji nastavak bez prekida između njemačkoga i argentinskoga pape, što je dovelo do neugodnosti u slučaju msgr. Darija Edoarda Viganòa, koji je bio prisiljen manipulirati odgovorom Benedikta XVI. povodom traženja da svojim tekstom ovjeri teologiju pape Franje predočenu u zbirci od jedanaest sveščića u izdanju Vatikanske nakladničke kuće (Libreria Editrice Vaticana).
Zatim je na red došla Sinoda o Amazoniji, s vrlo jasnim pokušajem da se svećeničko beženstvo učini neobveznim, a što je propalo zbog pravodobne objave knjige Iz dubine naših srca Benedikta XVI. i kardinala Roberta Saraha. Uslijedile su socijalne okružnice Laudato si’ i Fratelli tutti, breme kojega se ne će biti lako riješiti, a koje se u mnogim točkama razlikuju od učenja katoličke društvene nauke.
Nova Sinoda o sinodnosti trebala je zapečatiti „sinodno obraćenje“ Crkve stajalištima otvaranja o vrućim temama kao što su blagoslovi istospolnih parova, ženski đakonat, obnašanje vlasti u Crkvi. Vidovi su to koji su izazvali novi niz Dvojbi petorice kardinala – ti su bili: Burke, Brandmüller, Sarah, Zen, Sandoval.
2021. bila je godina Traditionis custodes koji je jednim potezom spužve izbrisao motuproprij pape Benedikta Summorum Pontificum i otkrio sljepoću punu zlobe prema živim stanicama Crkve i obredu koji je sve do prije nekoliko godina bio najrašireniji i najdugovječniji u Latinskoj Crkvi. Bio je to udarac u srce tolikim katolicima, bez obzira na to polaze li drevni obred, ali i samomu Ratzingeru, koji je tomu teškomu i nužnomu unutarnjemu pomirenju Crkve posvetio svoj život.
S Ratzingerovom smrću došlo je do sloma: smijenjen je kardinal Ladaria, a imenovanje Fernándeza u Dikasterij za učenje vjere dodatno je ubrzalo unutarnje raspadanje katolicizma, koji je dospio u neviđenu krizu objavom izjave Fiducia supplicans. Krizu su izazvali to i imenovanja ljudi potpuno lišenih bilo kakva osjećaja za Crkvu, uvelike ideologizirani i obilježeni do srži onim što je papa Benedikt nazivao „hermeneutikom raskida“. Isto tako, u mnogim slučajevima, ponašanja koja će se pokazati sve samo ne čestita i ćudoredna.
Kao da to nije bilo dosta, ove godine papinstva ostavljaju rastrganim lik samoga pape. Od prve „stidljive“ subesjede s Eugeniom Scalfarijem započeo je pontifikat koji se odvijao u medijskom prostoru, u skladu sa svojim kanonima i očekivanjima, sve do medijskoga pečata pontifikata, koji je završio s posljednja dva Franjina javna pojavljivanja, s iznimkom kratkotrajnih i „nijemih“ pojavljivanja u invalidskim kolicima posljednjih dana, odnosno u emisiji Fabija Fazija i na festivalu u Sanremu. Pametnomu dosta.
Nasljednik apostola Petra, koji postoji kako bi iskrenim i promišljenim riječima utvrđivao vjeru svoje braće, postao je sveprisutan u sredstvima priopćavanja: „službeni“ intervjui davani u zrakoplovu na povratku s apostolskih putovanja i drugi manje službeni, redovita pojavljivanja u televizijskim programima, dokumentarcima, pa čak i porukama na TikToku. Vječno spasenje, ćudoredni i sakramentni život, osoba Isusa Krista izbacivani su u javni prostor ovlaš, približnim izrazima, nepotpunim učenjima, obmanjujućim izjavama. Kao kad je papa Franjo izmislio da su „sve religije put do Boga“, bez daljnjih pojašnjenja, poništavajući s tih nekoliko riječi istinu da je spasenje samo u Isusu Kristu.
Ta medijska „sveprisutnost“ donijela je neizbježnu posljedicu svake preizloženosti: papina je riječ postala jedna među mnogima, možda malo mjerodavnija zbog njegove starosti i njegova ćudorednoga ugleda, ali ništa više. Ono što javnost čita ili čuje više se ne smatra riječima Petrova nasljednika, koji čini da i danas odjekuje snaga Gospodinove riječi, nego mišljenjem čovjeka koje se gubi u nezgrapnoj galami tolikih drugih glasova.
Ako Papa više ne govori kako bi naučavao istinu o Isusu Kristu, nego kako bi se bez pripreme izjašnjavao o najrazličitijim temama trenutka, tada u očima ljudi smisao službe koju mu je Bog povjerio u trenutku njegova prihvaćanja blijedi do točke skrivanja iza jednostavna čovjeka koji tu službu obnaša. Papa
„ne smije proglašavati vlastite zamisli, nego sebe i Crkvu stalno vezivati na posluh Riječi Božjoj, sučelice svim pokušajima prilagođavanja i razvodnjavanja, kao i sučelice svakomu oportunizmu“.
Tako zboraše Benedikt XVI. u propovijedi svoga ustoličenja na rimsku katedru. Franjo je činio upravo suprotno. Opravdano žalovanje za papinom smrću ne smije licemjerno izbrisati tu gorku stvarnost. Radi boljitka Crkve.
Doživljava li se, s tom Franjinom medijskom preizloženošću, Crkvu sada možda bližom današnjemu čovjeku? Dramatična istina je drukčija i moramo imati hrabrosti prepoznati je: ono što je dospjelo do suvremenoga čovjeka nije „Crkva Boga živoga, stup i uporište istine“ (Prva Timoteju 3, 15), nego ona slika Crkve koja ostaje nakon „zatezanja lica i vrȃta“ („fejsliftinga“) prema mjerilima masovnih medija – koja više sliči skromnoj duhovnoj i humanitarnoj organizaciji i koja je korisna pomodnomu sustavu samo dok mu krotko služi. Franjin pontifikat, koji je optuživanje svjetovnosti učinio svojim bojnim konjem, zapravo je dao neviđeni zamah samoposvjetovljenju Crkve. Molimo da jakost istine osnaži novoga prvosvećenika na odlučnu promjenu smjera.
