Papa mladima u Singapuru

Govoreći u jugoistočnoj Aziji skupini mladih različitih vjeroispovijesti Sveti je Otac u Catholic Junior Collegeu u Singapuru 13. rujna 2024. istaknuo važnost miroljubive suradnje i dijaloga, ali je usred toga bacio bombu krivovjerja.

No, prije osvrta na to, vrijedi istaknuti

Katoličke misli

to jest dobre stvari koje je rekao:

Mladež je hrabra i mladi vole ići prema istini. Putovati, biti stvaralački. Ali mladost mora paziti da ne upadne u ono što si rekao „salonske kritike“, riječi, riječi… Mladi čovjek mora biti kritičan. Nije dobro ako mlado čeljade ne prosuđuje. Ali u prigovaranju mora biti konstruktivno, jer postoji destruktivna kritika, koja iznosi mnoge prosudbe, ali ne ide novim putom. Pitam sve mlade, svakoga: jesi li kritičan? Imaš li hrabrosti kritizirati kao i hrabrosti dopustiti drugima da te kritiziraju? Jer, ako ti kritiziraš, drugi će kritizirati tebe. To je iskreni dijalog među mladima.

To su dobre riječi. Internet unovčava i potiče plitko razmišljanje i nerazumno ponašanje. To je ozbiljno pitanje, kao što Duh Sveti poučava:

Tko se naputka drži, na putu je života, a zabluđuje tko se na ukor ne osvrće (Mudre izrjeke 10, 17).

Rimski je biskup nastavio pametno zboriti:

Mladi moraju imati hrabrosti graditi, ići naprijed i napuštati zone „udobnosti“. Mlado biće koje odabere provoditi život uvijek na „udoban“ način, mlado je biće koje se deblja! Ali ne deblja trbuh, nego deblja pamet! Zato mladima kažem: „Riskirajte, izađite van! Ne bojte se!“. Strah je diktatorski stav koji te ukipi, priskrbi ti uzetost, kljenut, paralizu. Istina je da mladi puno puta griješe, puno, i bilo bi lijepo da svatko od nas, da svatko od vas, mladih, pomislite: koliko puta pogriješih? Pogriješih jer krenuh hodati i pogriješih dok hodah. Ali to je normalno; važno je shvatiti da se pogriješilo… Mlado stvorenje koje ne riskira, koje se boji pogriješiti, je starac.

Na čast je tim nekatoličkim i nekršćanskim mladima što su došli čuti Svetoga Otca. Već je to preuzimanje rizika: slušati vrlo stara čovjeka tražeći mudrost od njega te priznati njegovu vjersku vlast – barem u nekom smislu – kao rimskoga prvosvećenika. Glupost je mladih u Europi i Americi što preziru svoje starije i pokušavaju se buniti protiv njih te tako napuštaju put mudrosti. Pozivajući Svetoga Otca da im govori, mladi u Aziji pokazuju da doista traže prosvjetljenje. Oni ištu navraćanje na prave staze svjetlom naravnoga razuma ili pomoću tajne djelatne milosti Duha Svetoga – unatoč svojim krivim vjerama – prema jedinoj Korablji ili Kovčegu spasenja, Katoličkoj Crkvi. Ali doći ćemo domalo i na to.

Još je mudrosti Sveti Otac ponudio ističući kako svjetska tehnokracija porobljava um:

Govorili ste o medijima. Danas postoje tolike mogućnosti, tolike mogućnosti za uporabu medija, mobitela, televizije. Pitam vas: je li dobro služiti se medijima ili nije dobro? Promislimo: mlado čeljade koje ne koristi medije, kakvo je? Zatvoreno. Mlado stvorenje koje živi posve robujući medijima, kakvo je? Izgubljeno, raspršeno, u rasulu. Svi mladi ljudi trebaju se služiti medijima, ali služiti se medijima da nam pomognu da idemo naprijed, a ne da nas porobe. Razumijete li? Slažete li se ili ne?

Teško je dovoljno istaknuti važnost tih misli. Neka po iskrenim ljudskim molitvama i zagovoru anđela čuvara i svetaca Bog svakomu podari zrelo prosuđivanje da se tim tehničkim oruđima pravilno služi, nadvladavajući po Božjoj milosti zla na koja mame.

Što je još Papa dobro rekao?

Jedna stvar koja puno pomaže je poštovanje, dijalog. Reći ću vam jednu stvar. Ne znam događa li se to ovdje, u ovom gradu, ali događa se u drugim gradovima. Među mladima postoji loša stvar: nasilje, nasilničko ponašanje (bullying)… uvijek, bilo da je riječ o verbalnom ili fizičkom nasilju, to je uvijek nasrtaj, napadanje. Uvijek. A razmislite, u školama ili u skupinama mladih ili djece, nasilje uvijek čine nad slabijima. Primjerice, dječaku ili djevojčici s invalidnošću… Svatko od nas ima svoje sposobnosti i nedostatke… Čak i Papa? Da, svi, svi! I baš kao što imamo svoje nedostatke, trebamo poštovati ​​nedostatke drugih. Slažete li se? Ovo je važno; zašto ovo govorim? Jer nadvladavanje tih stvari pomaže u onome što radite, međureligijskom dijalogu. Zato što se međureligijski dijalog gradi uz poštovanje drugoga. A to je vrlo važno.

To su, naravno, dobre nakane koje dolaze nakon sukoba, radi sprječavanja ili ublažavanja zle krvi: u mnogim dijelovima svijeta, nedvojbeno, postoji nasilje ili zlostavljanje različitih stupnjeva ozbiljnosti, temeljeno na vjeroispovijesti. Tu Sveti Otac daje kršćanski odgovor: svako tlačenje, ugnjetavanje jačega nad slabijima je zlo, i kršćanin mora zaustaviti to zlo. Doista, kršćani se mogu pozivati ​​na istine koje imaju nekršćani – unatoč njihovim krivim vjerama – kako bi promicali naravni mir i sprječavali nepravedno nasilje. To je istina i ima savršena smisla u prevladavanju sukoba. Čini se da Sveti Otac na to smjera i u završnim riječima:

Ako budete razgovarali kao mladi, razgovarat ćete i kao veliki, kao odrasli, razgovarat ćete kao građani, kao političari. I želio bih vam reći jednu stvar o povijesti: prva stvar koju je svaka diktatura u povijesti napravila bila je da je prekinula dijalog.

Očito, to je istina. U Europi i Americi trenutačno se borimo protiv onoga što je godine 2005. papa Benedikt XVI. nazvao „diktaturom relativizma“ koja svakako nastoji „zbaciti s prijestolja samu Istinu“, kako je ustvrdio još Dietrich von Hildebrand (1889.–1977.).

Nekatolička misao

No, posred tih mudrih riječi, Sveti se Otac okrenuo prijepornim izjavama. Izvještajna katolička agencija (IKA) Hrvatske biskupske konferencije objavila je 13. rujna 2024. da je na međureligijskom susretu s mladima papa Franjo

„istaknuo kako su „sve religije put do Boga“. „To su poput različitih jezika, različitih idioma, kako bismo tamo došli. Ali Bog je Bog za sve“. Upravo stoga, naglasio je, „Svi smo mi djeca Božja“.“

U nevjerici toga što piše, pošao sam na službene stranice Svete Stolice i našao da novinari nisu krivo prenijeli (osim što je Dikasterij za komunikaciju u svom prijevodu na engleski znatno ublažio nekatoličke tvrdnje).[1] Dobra je vijest da je engleski prevoditelj u Vatikanu razumio kako je ta izjava već na prvi pogled u najmanju ruku prijeporna. Prevoditelji na ostale jezike preveli su što je doista rečeno. Odlomak o kojem je riječ na hrvatskom bi glasio:

Sve su religije put da se prispije k Bogu. One su – pravim usporedbu – kao različiti jezici, različiti govori, kako doći tamo. Ali Bog je Bog za sve. A budući da je Bog – Bog za sve, mi smo svi djeca Božja ‘Ali moj Bog je važniji od tvoga!’ Je li to istina? Postoji samo jedan Bog, a mi, naše religije su jezici, putovi da dođemo Bogu. Netko sikh, netko musliman, netko hinduist, netko kršćanin, ali to su različiti putevi. Jasno?

Je li to učenje katoličke vjere? Nije.

Zašto nije? Zato jer:

• čini besmislenim Krista, obezvrjeđuje Njegovu žrtvu, utjelovljenje, muku i uskrsnuće;
• odustaje od priznavanja Presvetoga Trojstva, od ispovijedanja da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek i da je On jedini spasitelj i otkupitelj čovjeka;
• dovodi u pitanje postoji li jedno vječno Počelo, ili ih ima više;
• izjednačuje kumire (idole) s jedinim pravim Bogom;
• čini nepotrebnim postojanje jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve;
• rastače katoličku vjeru i počinje je pretvarati u:
  • ravnodušnost (indiferentizam),
  • prepuštenost stvorena svijeta samomu sebi (deizam),
  • društvo bez ikakve Objave i trajna nadnaravna poretka za čovjeka (naturalizam),
  • posvemašnji relativizam;
• proturječi skladnomu učenju Predaje i Učiteljstva, crkvenih otaca, naučiteljā, svih prethodnih papā i saborā, uključujući i Drugi vatikanski.

Papa Lav XII. prije ravno dva stoljeća u okružnici Ubi primum od 5. svibnja 1824. kao lažnu snošljivost, bezbožnost i zabludu opisuje učenje da bi, poput dobrohotnosti u građanskim stvarima, u vjerskim pitanjima

Bog svakomu dao široku slobodu, tako da svatko prema svom privatnom sudu može pristajati uz sljedbu ili mišljenje kojemu bude naklonjeniji, prigrliti ga ili usvojiti bez ikakve opasnosti za spasenje.[2]

I ističe:

Ali stvar je tako očita da je nemoguće da bi Bog, najviše istiniti, dapače Istina sama, koji najbolje i najmudrije proviđa i nadaruje dobrima, odobravao sljedbe koje ponavljaju sva lažna načela, među sobom često nedosljedna, proturječna i nepomirljiva, i onima koji ih ispovijedaju podjeljivao vječne nagrade, tako da je suvišno više nastavljati o tim stvarima. Imamo, naime, čvršći proročki govor i pišući vam govorimo „mudrost među zrelima, a ne mudrost ovoga svijeta“ (Prva Korinćanima 2, 6), „nego Mudrost Božju u Otajstvu“ (Prva Korinćanima 2, 7), kojoj smo poučeni i božanskom vjerom držimo da je „jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje“ (Efežanima 4, 5) i da osim imena Isusa Krista iz Nazareta „nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Djela apostolska 4, 12), zbog čega ispovijedamo da izvan Crkve nema spasenja.[3]

Papa Grgur XVI. u okružnici Mirari vos od 15. kolovoza 1832. piše:

Sada dolazimo do drugoga uzroka najobilnijih zala koje, na žalost, trenutačno pogađa Crkvu, to jest do ravnodušnosti (indiferentizma), izopačena mišljenja koje se lukavstvima nepoštenih proširilo na sve strane, da se vječno spasenje duše može postići ispovijedanjem bilo koje vjere, ako se živi prema odredbama pravilna i poštena ponašanja. Ali u tako jasnoj i očitoj stvari lako ćete iskorijeniti tu vrlo pogubnu zabludu među pukom koji vam je povjeren. Naime, kao što Apostol opominje (Efežanima 4, 5), postoji „jedan Bog, jedna vjera i jedno krštenje“. Neka zadrhte oni koji uskraćuju pristup luci blaženstva kojekakvom vjerom i neka razmotre u svojim srcima, prema svjedočanstvu samoga Spasitelja (Luka 11, 23), da su protiv Krista oni koji nisu s Kristom, da nesretno rasipaju zato što s Njime ne skupljaju, te da će stoga „nedvojbeno zauvijek propasti tkogod ne bude držao katoličku vjeru i ne bude je čuvao cjelovitom i neokrnjenom“ (Atanazijev sažetak Vjerovanja). Neka poslušaju Jeronima koji o vremenu Crkve raskolom podijeljene na tri dijela pripovijeda kako je, kad bi ga tko pokušavao privući na svoju stranu, u sav glas sveudilj odgovarao: „Moj je onaj tko se drži Petrove učiteljske stolice“ (58. pismo). Jer lažno bi tko laskao svojoj savjesti da se je sâm preporodio u vodi. Takvomu bi prikladno odgovorio Augustin: „Isti oblik ima i loza odrezana s trsa, ali što će im oblik, ako ne žive od korijena“? (Psalam protiv Donatove stranke, 234–235).

U Zbirci zabluda koje je bl. Pio IX. odbacio u različitim istupima, skupljenoj godine 1864. osuđuju se kao protupravovjerne sljedeće tri tvrdnje (Denzinger, br. 2916–2918):

16. Ljudi u obdržavanju bilo koje religije mogu pronaći put vječnoga spasenja i postići vječno spasenje.
17. Vječno spasenje svih onih koji nikako nisu bili u pravoj Kristovoj Crkvi treba biti barem u dobroj nadi.
18. Protestantizam nije ništa drugo nego različit oblik iste prave kršćanske religije, u kojoj je moguće svidjeti se Bogu, jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.

Papa Pio XI. u okružnici o poticanju istinskoga religijskoga jedinstva Mortalium animos od 6. siječnja 1928. piše:

Osjećaji smrtnika možda nikada prije nisu bili tako ispunjeni takvim bratskim oduševljenjem koje nas – zbog jednoga te istoga podrijetla i naravi – povezuje i ujedinjuje, radi njegova jačanja i širenja za zajedničko dobro ljudskoga društva, koliko vidimo da se događa u ovim našim vremenima. …
Neki pokušavaju postići sličnu svrhu i s onim što se odnosi na Novi zakon koji je proglasio Krist Gospodin. Naime, čini se da na uvjerenju kako se vrlo rijetko mogu naći ljudi bez ikakva vjerskoga osjećaja, temelje nadu da će razni narodi – premda se međusobno razlikuju u određenim vjerskim pitanjima – bez većih poteškoća bratski pristati priznavati određene vjerske istine koje čine nešto nalik zajedničkomu temelja duhovnoga života. Radi toga često priređuju susrete, sastanke i skupštine uz sudjelovanje velikoga broja slušatelja, gdje se sve bez razlike poziva pridružiti se raspravi – kako nekršćane svake vrste, tako i Kristove vjernike, pa i one koji su se nesretno odmetnuli od Krista ili koji tvrdokorno i uporno odbijaju Njegovu božansku narav i poslanje.
Takvi se pokušaji na zdrav način ne mogu dokazati nikakvim dogovorom s katolicima, jer se temelje na pogrješnom mišljenju onih koji drže kako su sve vjere bez razlike više ili manje dobre i hvalevrijedne te da, premda ne na isti način, ipak jednako otvaraju i označavaju onaj naravni i urođeni osjećaj u nama koji nas vodi k Bogu i poslušnu priznavanju njegova gospodstva.
Oni koji zastupaju takvo mišljenje ne samo da su u zabludi i prevareni, nego također, kada odbace pravu vjeru iskrivljujući njezino poimanje, tada se postupno okreću u takozvani naturalizam i bezboštvo. Otuda očito slijedi da tko god pristaje uz takve osjećaje i nastojanja potpuno odstupa od vjere koju je Bog objavio.

Veliki katekizam sv. Pija X. iz 1905. uči:

168. Izvan katoličke, apostolske i rimske Crkve nitko se ne može spasiti, isto kao što se nitko nije mogao spasiti od općega potopa ako nije bio u Noinoj korablji, koja je bila slika te Crkve.
169. Pravednike Staroga zavjeta spasila je njihova vjera koju su imali u Kristov dolazak. Po toj vjeri oni su već pripadali toj Crkvi.
170. Ako se tkogod bez svoje krivnje nalazi izvan Crkve, a u dobroj je vjeri, pa je primio krštenje, ili je barem tu želju na neki način u sebi imao, ako je iskreno tražio istinu i vršio Božju volju kako je najbolje znao i umio iako je odvojen od tijela Crkve, bio bi sjedinjen s njezinom dušom i prema tome na putu spasenja.
171. Ako je tko član Katoličke Crkve, a ne živi po njezinu nauku, on je njezin mrtvi član i prema tome se ne će spasiti, jer se za spasenje odrasla čovjeka ne traži samo krštenje i vjera, nego i djela, koja se slažu s vjerom.“

Naputak Svetoga oficija mjesnim ordinarijima o ekumenskom pokretu od 20. prosinca 1949. ističe:[4]

II. … treba iznositi i objašnjavati cijelu i cjelovitu katoličku nauku: nipošto nije dopušteno prešućivati ili dvoznačnim izrazima zastirati katoličku istinu o naravi i načinu opravdanja, o ustroju Crkve, o prvenstvu mjerodavnosti rimskoga prvosvećenika i o jedinom istinskom jedinstvu po povratku odijeljenih u jednu pravu Crkvu Kristovu. Neka se pouče da povratkom u Crkvu ne će izgubiti ništa od onoga dobra koje je do sada Božja milost u njima iznjedrila, nego će se to njihovim povratkom nadopuniti i upotpuniti. No, o tome se ne smije govoriti tako da oni pomisle kako vraćajući se Crkvi donose nešto bitno što joj je do sada nedostajalo. Bit će potrebno jasno i otvoreno reći ove stvari, prvo zato što je to istina koju oni sami traže, a zatim zato što se izvan istine nikada ne može postići pravo jedinstvo.

Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium iz 1964. svečano proglašava:

Sveti Sabor… uči, oslanjajući se na Sveto Pismo i Predaju, da je putujuća Crkva nužna za spasenje. Jedino je, naime, Krist Posrednik i put spasenja, a On nam biva prisutan u svome tijelu, koje je Crkva. Izričito ističući potrebu vjere i krštenja (usp. Marko 16, 16; Ivan 3, 5), On je ujedno potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im je znano da je Bog po Isusu Kristu ustanovio Katoličku Crkvu kao nužnu, ipak ne bi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati (br. 14).

I dodaje kako se ta tvrdnja ne odnosi na one koji bez svoje krivnje ne poznaju Isusa i Kristovu Crkvu:

Vječno spasenje mogu postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i Njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti Njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti. (Lumen gentium, br. 16)

Dekret o vjerovjesničkoj djelatnosti Crkve Ad gentes iz 1965. zaključuje:

Premda bi Bog, putovima koje On zna, mogao ljude koji bez svoje krivnje ne znaju za Evanđelje privesti k vjeri, bez koje nije moguće ugoditi Mu (Hebrejima 11, 6), ipak na Crkvu pada obveza (usp. Prva Korinćanima 9, 16), a ujedno i sveto pravo naviještati Evanđelje. Stoga vjerovjesničko djelovanje danas kao i uvijek potpuno zadržava svoju snagu i potrebu. (br. 7)

Dakako, treba biti razuman i reći da ako papa ili bilo koji biskup razgovara s hrpom nekršćana, može biti nerazborito govoriti istine koje će druge uvrijediti i otvrdnuti im srca protiv Evanđelja. Sv. Franjo Asiški u XVI. poglavlju Pravila iz 1221. piše kako je takav „oprezan“ put opravdan među Saracenima:

A braća koja pođu mogu među njima na dva načina duhovno nastupiti. Jedan je način da se ne svađaju i ne prepiru, nego da se pokoravaju svakoj ljudskoj ustanovi (usp. Prva Petrova 2, 13) i priznaju da su kršćani. Drugi je način da, kad upoznaju da se Bogu sviđa: naviještaju riječ Božju da vjeruju u svemogućega Boga Otca i Sina i Duha Svetoga, stvoritelja svega, i Sina otkupitelja i spasitelja, i da se krste i postanu kršćani, jer ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje (usp. Ivan 3, 5).

No, taj je put dopušten sve dok se ne zanemari i onaj drugi – otvoreno naviještanje Evanđelja s očekivanjem skoroga mučeništva. Inače, koja je svrha sv. Ivana Krstitelja ili sv. Nikole Tavilića?

Obraćenik na katoličanstvo Timothy S. Flanders primjećuje kako se čini da u Singapuru 13. rujna 2024. Sveti Otac, po svim razumnim izgledima, svoju blagost nije temeljio na kršćanskoj ljubavi, nego na lažima novomodernističkoga otrova. Ne navodi li izvorni grijeh sve nekršćane da nastoje opravdati svoju grižnju savjesti zašto ne primaju Evanđelje Isusa Krista? Je li stoga ljubav govoriti im bilo što što bi izgledalo kao opravdanje njihova položaja izvan Korablje spasenja? Trebamo s njima surađivati kao susjedi, sugrađani, saveznici i istomišljenici u nizu etičkih, pravnih, naravnozakonskih i gospodarskih tema kao što su obitelj, odgoj, vrjednote, vrline, zaštita života od začeća do prirodne smrti. Trebamo im pokazivati poštovanje, uključujući poštovanje njihovih duboko ukorijenjenih vjerskih uvjerenja (što je poštovanje njihovih srca, a ne njihovih krivih religija). To su istine koje nekršćani posjeduju, ali one ne dolaze iz njihovih krivih vjera, kao religija. U Kuranu se nađe puno istinitih tvrdnji, pa i određenja Boga; On je:

Blagi, Dobri, Dobročinitelj, Dobrostivi, Istiniti, Jedan, Milosrdni, Milostivi, Mir, Moćni, Mudri, Najčišći, Neizmjerni, Oblikovatelj, Plemeniti, Posljednji, Pouzdani, Pravedni, Pravedni, Prvi, Strpljivi, Stvoritelj, Sudac, Svečujni, Svemoćni, Sveti, Svevideći, Sveznajući, Svjetlost, Uputitelj na pravi put, Uzvišeni, Uzvišeni, Veličanstveni, Vječni, Vladar, Zaštitnik, Zaštitnik, Živi, Onaj čije je praštanje neizmjerno, Onaj čije postojanje nema početka, Onaj čije postojanje nema svršetka, Onaj daje korist i dobro, Onaj koji daje mjeru svakoj stvari, Onaj koji daje život, Onaj koji nakon smrti daje novo postojanje, Onaj koji ne ostaje dužan, Onaj koji obilno dariva, Onaj koji pazi i uzdržava, Onaj koji podiže iz mrtvih, Onaj koji prima pokajanje, Onaj koji sve motri, Onaj koji sve nadvladava, Onaj koji sve održava i čuva, Onaj koji sve rješava i otvara, Onaj koji uslišava molbe, Onaj koji uzvisuje, daje čast i slavu.

Ali ne zato što je Kuran nadahnut Božjom Objavom. Kuran je, kao nenadahnuti tekstovi ili svete knjige drugih religija, kobna mješavina istine i obmana. Sve što je istinito u drugim religijama doista može biti sjeme Utjelovljenoga Logosa, ali držati takve duše u mraku ili opravdavati njihovu tamu, kako bi im tamo bilo ugodnije – nije ljubav. Takvi su postupci djela ravnodušnosti prema dušama.

Je li Sveti Otac odgovoran za takav nemar prema dušama? Neka Bog vidi i sudi. Ne znamo sve o njegovu srcu ili njegovim nakanama i zasigurno mu nismo sudci. Neka Bog to riješi. Nemojmo otvrdnuti srca protiv njega i drugih postavljenih službenika u Crkvi Božjoj. Radije ih volimo koliko možemo, pa i kada su u krivu, razgovarajmo s njima sa sažaljenjem i poštovanjem. Kao što je pisano:

Na starca se ne otresaj, nego ga nagovaraj kao otca (Prva Timoteju 5, 1).

U međuvremenu djecu i braću valja učiti istini: ravnodušnost je krivovjerje, kratko i jasno.

---

[1] Talijanski izvornik: “Tutte le religioni sono un cammino per arrivare a Dio. Sono – faccio un paragone – come diverse lingue, diversi idiomi, per arrivare lì. Ma Dio è Dio per tutti. E poiché Dio è Dio per tutti, noi siamo tutti figli di Dio. “Ma il mio Dio è più importante del tuo!”. È vero questo? C’è un solo Dio, e noi, le nostre religioni sono lingue, cammini per arrivare a Dio. Qualcuno sikh, qualcuno musulmano, qualcuno indù, qualcuno cristiano, ma sono diversi cammini. Understood?” (isto donose i Dnevni bilten Svete Stolice od 13. rujna 2024. na talijanskom i engleskom kao i video-zapis na YouTubeu).

Neposredan engleski (simultani) prijevod službenoga prevoditelja, Papina prelata msgr. Christophera Washingtona (1980.): “Every religion is a way to arrive at God. Sort of comparison and example would be they are sort of the different languages in order to arrive at God, but God is God for all. An if God is God for all, then we are all sons and daughters of God. ‘But my God is more important than your god!’ Is that true? There is only one God and each of has a language sort to speak in order to arrive at God. Sikh, Muslim, Hindu, Christian, they are different paths. Understood?” (izvor, od 43’20” do 43’39”)

Engleski prijevod Catholic Seta: “All religions are paths to reach God. They are – to make a comparison –like different languages, different dialects, to get there. But God is God for everyone. If you start to fight saying ‘my religion is more important than yours, mine is true and yours isn’t’, where will this lead us? There is only one God, and each of us has a language to arrive at God. Some are Sheik, Muslim, Hindu, Christians; they are different ways to God.”

Engleski znatno „izmasirani“ prijevod na mrežju Svete Stolice: “Religions are seen as paths trying to reach God. I will use an analogy, they are like different languages that express the divine. But God is for everyone, and therefore, we are all God’s children. “But my God is more important than yours!”. Is this true? There is only one God, and religions are like languages that try to express ways to approach God. Some Sikh, some Muslim, some Hindu, some Christian. Understood?”

Francuski prijevod: « Toutes les religions sont un chemin vers Dieu. Elles sont – je fais une comparaison – comme des langues différentes, des idiomes différents, pour y parvenir. Mais Dieu est Dieu pour tous. Et parce que Dieu est Dieu pour tous, nous sommes tous fils de Dieu. “Mais mon Dieu est plus important que le vôtre !” Est-ce vrai ? Il n’y a qu’un seul Dieu, et nous, nos religions sont des langues, des chemins vers Dieu. Certains sont sikhs, d’autres musulmans, d’autres hindous, d’autres chrétiens, mais ce sont des chemins différents. Understood ? »

Kastilski prijevod: “Todas las religiones son un camino para llegar a Dios. Y, hago una comparación, son como diferentes lenguas, como distintos idiomas, para llegar allí. Porque Dios es Dios para todos. Y por eso, porque es Dios para todos, todos somos hijos de Dios. “¡Pero mi Dios es más importante que el tuyo!” ¿Eso es cierto? Sólo hay un Dios, y nosotros, nuestras religiones son lenguas, caminos para llegar a Dios. Uno es sijs, otro, musulmán, hindú, cristiano; aunque son caminos diferentes. Understood?” (i u Dnevnom biltenu Svete Stolice od 13. rujna 2024. na kastilskom)

Njemački prijevod: „Alle Religionen sind ein Weg, um zu Gott zu gelangen. Sie sind ̶ ich mache einen Vergleich ̶ wie verschiedene Sprachen, verschiedene Idiome, um dorthin zu gelangen. Aber Gott ist Gott für alle. Und weil Gott der Gott für alle ist, sind wir alle Kinder Gottes. „Aber mein Gott ist wichtiger als deiner!“ Ist das wahr? Es gibt nur einen Gott, und wir, unsere Religionen sind Sprachen, Wege zu Gott. Einige sind Sikhs, einige Muslime, einige Hindus, einige Christen, aber es sind verschiedene Wege. Understood?“

Poljski prijevod: „Wszystkie religie są drogami dojścia do Boga. Są – dokonuję porównania – jak różne języki, różne wyrażenia, aby tam dotrzeć. Ale Bóg jest Bogiem dla wszystkich. A ponieważ Bóg jest Bogiem dla wszystkich, wszyscy jesteśmy dziećmi Bożymi. „Ale mój Bóg jest ważniejszy niż twój!”. Czy to prawda? Jest tylko jeden Bóg, a my, nasze religie, są językami, ścieżkami prowadzącymi do Boga. Ktoś jest sikhem, ktoś muzułmaninem, ktoś hinduistą, ktoś chrześcijaninem, ale są to różne ścieżki. Understood? [Zrozumieliście?]”

Portugalski prijevod: “Todas as religiões são um caminho para nos aproximarmos de Deus. E faço esta comparação: são como línguas diferentes, diversos idiomas, para chegarmos lá. Mas Deus é Deus para todos. E porque Deus é Deus para todos, todos nós somos filhos de Deus. “Mas o meu Deus é mais importante do que o vosso!” Será que isto é verdade? Só há um Deus, e nós, as nossas religiões são linguagens, caminhos para chegar a Deus. Uns sikh, outros muçulmanos, outros hindus, outros cristãos, são caminhos diferentes. Entendido?”

[2] Lav XII., okružnica Ubi primum (5. V. 1824.), 14. odlomak: „amplam unicuique libertatem a Deo factam esse, ut quae cuique secta iuxta, suum privatum iudicium, vel opinio arriserit, eam quisque sine salutis periculo amplecti, vel adoptare valeat“ (Bullarii Romani continuatio, svezak XVI., Romae, 1854., str. 47, stupac a).

[3] Lav XII., okružnica Ubi primum (5. V. 1824.), 16. odlomak: „Sed res est adeo per se evidens, impossibile esse Deum summe veracem, ipsam immo summam veritatem, optimum, ac sapientissimum provisorem, bonorumque remuneratorem sectas omnes falsa dogmata, et saepe inter se pugnantia, ac contradictoria dictantes approbare, easque profitentibus aeterna praemia largiri, ut supervacaneum sit de his plura contexere. Habemus enim firmiorem propheticum sermonem vobisque scribentes sapientiam loquimur inter perfectos; sapientiam, vero non huius saeculi, sed Dei sapientiam in mysterio, qua nempe edocemur, ac divina fide tenemus unum Dominum, unam fidem, unum baptisma, nec aliud nomen sub coelo datum esse hominibus, praeter nomen Iesu Christi Nazareni, in quo oporteat nos salvos fieri, quare profitemur, extra Ecclesiam, non esse salutem“ (Bullarii Romani continuatio, svezak XVI., Romae, 1854., str. 47, stupac b).

[4] Acta Apostolicae Sedis, 42 (1950.), str. 144: „Tota igitur et integra doctrina catholica est proponenda atque exponenda: minime est silentio praetereundum vel ambiguis verbis obtegendum, quod veritas catholica complectitur de vera iustificationis natura et via, de Ecclesiae constitutione, de primatu iurisdictionis Romani Pontificis, deque unica vera unione per reditum dissidentium ad unam veram Christi Ecclesiam. Hii quidem edoceantur se ad Ecclesiam redeuntes nihil esse perdituros eius boni, quod gratia Dei in ipsis hucusque est natum, sed per reditum id potius completum atque absolutum iri. Attamen non ita de hoc est loquendum, ut ipsi sibi videantur redeuntes aliquid substantiale afferre ad Ecclesiam, quod in Ipsa hactenus defuerit. Haec revera clare et aperte dici oportebit, tum quia veritatem ipsi quaerunt, tum quia extra veritatem unio vera obtineri nunquam poterit.“