Skip to content

Susret u dijalogu o Obiteljskoj sinodi

U emisiji Prvoga programa Hrvatskoga radija Susret u dijalogu u ponedjeljak 12. listopada 2015. od 9 do 10 sati, urednice Blaženke Jančić gostovao sam zajedno s Branimirom Stanićem, novinarom Glasa Koncila. Niže su pitanja koja mi je urednica bila namijenila i odgovori koje sam bio pripremio. Zbog kratkoće trajanja emisije, većina pitanja nije postavljena, pa se sva planiranja pitanja i odgovori objavljuju ovdje.


3

Snimio: Igor Brautović

Nakon Kaspera – potop


1. Kardinal Kasper prije godinu dana predložio je promjenu u crkvenom učenju i sakramentima prema kojoj bi rastavljeni i građanski ponovno vjenčani mogli pristupiti pričesti – pozivao se na ranokršćansku praksu. Zapravo u crkvenim redovima postoje različita mišljenja o tome.


I sȃm sam učio o fundamentalnoj teologiji, točnije o trojstvenom Bogu, iz knjige kardinala Waltera Kaspera Bog Isusa Krista. No, uza sve poštovanje njegovih godina, akademskih postignuća i odgovornih crkvenih službi koje je obnašao, on ipak nije stručnjak za ranokršćansku povijest ni za povijest kršćanskih dogmi. A u prilog svojoj tezi oslonio se na pisanja Giovannija Ceretija, koji je smatrao da je Sveopći sabor u Niceji 325. godine svojim Osmim kanonom kršćanima dopustio ponovnu ženidbu. Međutim, tu su njegovu tezu kao znanstveno neutemeljenu dokazala trojica znanstvenika, a njihove kritike do danas nisu opovrgnute.[1]

Konkretno, kršćanska vjera od svojega objavitelja Isusa Krista i apostola Pavla uči da ni muškarac ni žena ne mogu sklopiti novu ženidbu dok traje valjan ženidbeni vez jednoga od njih. Oduvijek je bilo onih koji su kršćansku nauku prekrajali prema vlastitom shvaćanju pa je tako i začetnik jedne kršćanske sljedbe sredinom III. stoljeća, Novacijan, smatrao da se čovjek smije oženiti samo jedan jedini put. Njegovi pristaše, novacijanci, odbijali su novu ženidbu u bilo kojim okolnostima, pa tako i udovicama i udovcima. Osmi kanon Nicejskoga sabora njih kori i traži da kao kršćansko pravovjerje ispovijedaju da vjernik koji je ostao udovac ili udovica ima pravo na izbor: ostati u tom časnom stanju ili se ponovo oženiti.[2]

Tijekom supružnikova života druga ženidba drevnim kršćanima bila je zabranjena, a onima koji su je sklapali uskraćivana je Pričest. Doduše, u postupanju prve Crkve postoje nedosljednosti pojedinih njezinih članova, pa čak i čelnika. Zabilježeno je nekoliko iznimaka od pravila, koje su prokazivane kao nesuglasne s učenjem Evanđelja. Ne znamo pa možemo jedino nagađati o razlozima tih iznimaka, ali sigurno možemo biti na čistu da je riječ o iznimkama i da ih se mora takvima smatrati. Bilo kakvo „milosrdnije” postupanje s rastavljenima-pa-ponovovjenčanima kršćani u starom vijeku smatrali su izravnim protivljenjem naputcima samoga Isusa Krista.

Pitanje se može postaviti s više strana. Jedan slijed razmišljanja glasi: Je li preljub grijeh? Ako nije, odbacili smo Šestu zapovijed i Božje riječi sa Sinaja i više nismo ni kršćani ni židovi nego pogani. Ako smo to, onda priznajmo, nemojmo se praviti kršćanima. Ako preljub jest grijeh, onda je još pitanje je li Isus Bog? Komu Isus nije Bog, valja ga suočiti s istinom da nije kršćanin. Nije li Isus nedvosmisleno objavio: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“ (Marko 10, 11–12)? Živjeti s drugom osobom kao bračni drug, dok je supružnik iz prve valjane ženidbe živ, jest stanje grijeha. Može li se tada primati Pričest? Može li rečenica: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Luka 6, 36) poništiti Isusove riječi o nerazrješivosti ženidbe? Možemo li činiti milosrđe zatvarajući oči pred pravednošću? Može li ljubav poništiti i preinačiti istinu i zakon koji je Isus objavio?


2. Što mislite o Kasperovu prijedlogu?


Svi smo mi grješnici i ovo nije izdvajanje rastavljenih-pa-ponovovjenčanih zbog njihova grijeha. Svi griješimo. Katolici koji griješe mogu ići na ispovijed i dobiti odrješenje od grijeha ako su se pokajali zbog grijeha i odlučili više ne griješiti. Međutim, prijedlog kardinala Kaspera dopustio bi jednom u crkvi vjenčanim, pa građanski rastavljenim i prevjenčanim katolicima da primaju sakramentno odrješenje bez da prestanu imati spolne odnose s osobom koja im nije kanonski muž ili žena, to jest dok su u očima Crkve još uvijek vjenčani sa svojim izvornim supružnikom. To je ono što njima, dok su u takvom stanju, sakrament pokore čini nemogućim.

No, čini se da su oni koji podupiru takav prijedlog zapravo već prekrižili sakrament pokore i ne drže do njega. Zbog toga su kao problem od početka postavili tezu: „Pričest rastavljenih-pa-ponovovjenčanih!“. A pravo i jedino pitanje je kako rastavljeni-pa-ponovovjenčani mogu dobiti odrješenje u sakramentu pokore? Jer svi koji su ispovjeđeni (i odriješeni) mogu na Pričest. Tu je napravljen preskok, logični, ili kulturološki, u svakom slučaju i dogmatski: kako ne snositi posljedice danoga obećanja: „Uzimam tebe… Ljubit ću te i poštovati u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti u sve dane života svoga“? Jer to nisu bile samo izgovorene riječi nego primanje i davanje sakramenta ženidbe. U protestantskim zajednicama ženidba nije sakrament i postoji rastava braka. Ali ni pričest tamo nije Pričest, primanje Gospodinova tijela, nego simbolično zajedništvo, Euharistija nije nekrvna žrtva na Križu nego samo obredna večera zahvaljivanja.

Dakle, pitanje je uklapa li se prijedlog kardinala Kaspera u katoličku Predaju i učenje? Je li ono prihvatljivo, katoličko? Čini se da je kardinal Kasper prišao preblizu protestantskomu načinu razmišljanja kad bi u ime milosrdnosti prekrajao ono što Crkva uči. Za provedbu njegova prijedloga valjalo bi promijeniti katoličku dogmatiku i moralku, Zakonik kanonskoga prava, Katekizam Katoličke Crkve, obred vjenčanja i odbaciti nauku i kanone Firentinskoga, Tridentskoga i Drugoga vatikanskoga sabora, kao i učenjā sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Nakon što je i papa Franjo shvatio koliko je dalekosežan taj prijedlog, od njega se ogradio i uvodničar na Sinodi te isticao da se nerazrješivost ženidbe ne dovodi u pitanje.

Evanđelje nipošto nije zakonik kaznenoga prava, ali jest zakonik božanskoga prava. Stoga treba razlikovati ljudske odredbe koje Crkva donosi i može ih promijeniti, i božanske naloge koje Crkva može samo čuvati i proglašavati, ali ne i mijenjati. Nerazrješivost ženidbe jedan je od božanskih proglašaja u Evanđelju. Kad je Isus predočio svoje učenje o ženidbi, to je izazvalo nevjericu i njegovih učenika. Istaknuo je da je Mojsije dopustio rastavu braka zbog tvrdoće srca dodajući: „A ja vam kažem… od početka nije bilo tako“ (Matej 19, 8–9). Je li zbog toga Isus krut? Koliko ozbiljno uzimamo Evanđelje? Što će ostati od Evanđelja ako počnemo ukidati sve ono što je Isus rekao jer Mu ne želimo dati korjenito, temeljito ili „fundamentalističko“ tumačenje? Jer mi ne želimo biti kruti?

Pobornici pričesti za rastavljene-pa-ponovovjenčane sada nastoje da se na Sinodi izglasa prepuštanje mjerodavnosti pojedinim biskupskim konferencijama o tom koga se može pripuštati na pričest. No, biskupske konferencije za to nisu mjerodavne; Predaja, Katekizam i kanonsko pravo u tom su posve jasni. A i kad bi se ovlastilo biskupske konferencije, one tu ne bi ništa mogle promijeniti, a da ne izdaju katolištvo[3] i katolicizam,[4] a time sebe udalje od katoličanstva[5] i katoličnosti,[6] jer prigodna („situacijska“) etika nije dopustiva, kao ni etika mjerena posljedicama, svrhom ili nijekanjem činā koji su iznutra loši. Dugoročno bi takva odluka vodila pravoslavizaciji katoličanstva zatvaranjem u nacionalne okvire, tj. odustajanju od sveopćosti Crkve kao njezina bitnoga obilježja.


3. Preveli ste knjigu teologa Dodara u kojoj se na opširan način obrazlaže zašto ovakav prijedlog nije moguće provesti.


Knjiga koju sam preveo, zove se Ostajući u Kristovoj istini. Taj naslov potječe iz misli sv. Ivana Pavla II. objavljene 1981. On kaže: „Zadaća je apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i da u nju sve dublje prodire. Zato pastiri moraju promicati osjećaj vjere u svim vjernicima, znalački odvagivati i prosuđivati pravo svojstvo načinā kojima se taj osjećaj vjere izražava i voditi vjernike k zrelijemu poimanju evanđeoske istine.“

Podnaslov je knjige Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi. U njoj autori odgovaraju na poziv kardinala Waltera Kaspera da Crkva uskladi „vjernost i milosrdnost u dušobrižnom djelovanju prema rastavljenima pa građanski ponovovjenčanim ljudima“. Knjigu su napisali pet kardinala Katoličke Crkve i četiri znanstvenika. Naslovi njihovih priloga glase:

  1. Sažetak rasprave,
  2. Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci,
  3. Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crkvi: Neka povijesna i kulturna razmišljanja,
  4. Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba: Teološki i praktični pristupi pravoslavnih Crkava,
  5. Jednost i nerazrješivost ženidbe: Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora,
  6. Svjedočanstvo moći milosti: O ženidbenoj nerazrješivosti i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima,
  7. Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost,
  8. Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore i
  9. Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine.

Nakon tih devet poglavlja u dodatku su dvojezično izvadci iz probranih isprava Učiteljstva o osjećaju vjere i o ženidbi i rastavi braka iz 1965., 1981., 1992., 1994., 2000. i 2007.

Autori – prema kanonskopravnom položaju šest biskupa, dva svećenika i jedan laik – združeno tvrde da Novi Zavjet predočava Krista koji, na osnovi izvornoga plana o ženidbi, kako ga je Bog utvrdio, nedvosmisleno zabranjuje rastavu ženidbe i susljedne nove brakove. Pitaju se bi li sniženje zahtjeva nerazrješivosti razriješilo poteškoće s kojima se kršćanski brakovi moraju suočavati u suvremenom svijetu. Kad bi Crkva to i mogla učiniti, bi li time pomogla očuvati dostojanstvo ženidbe ili bi samo nudila prerađeni placebo, kao u Starom Zavjetu, za tvrdoću srca?

Prinosnici zaključuju kako Sveto Pismo i Crkveni otci i naučitelji ne podupiru vrstu „snošljivosti“ prema novom građanskom braku nakon rastave, kakvu zagovara kardinal Kasper.

Knjiga prati dugu povijest katoličkoga otpora da se, i po cijenu mučeništva, ne obezvrijedi nerazrješivost ženidbe te otkriva ozbiljne teološke i pastoralne poteškoće koje otklon od toga postavlja u prošlosti i sadašnjosti.

Nekatolicima može biti teško shvatljivo, ali za katolike je riječ o važnom učenju vjere: građanski brak sklopljen nakon građanske rastave crkvene ženidbe stanje je trajnoga preljuba. Takvi žive u očito teškom grijehu. Ta okolnost čini primanje svete Pričesti ćudoredno nemogućim, osim ako se par ne suzdržava od spolnih čina. Privrženost istini o ženidbi neopoziva je osnova milosrdna i istinoljubiva odgovora Crkve rastavljenima-pa-ponovovjenčanima.

Zbornik pokazuje da se ustaljena katolička nauka temelji na učenju samoga Isusa i da suvremena pastoralna praksa nije u sukobu s vanjskim znacima ljubavi prema bližnjemu, to jest iskrenim milosrđem iz suosjećanja. Vjerodostojno „Evanđelje milosrđa“ dostupno je kad se izbliza promotri crkveno učenje.

Ni Papa ne može mijenjati što je Isus Krist uspostavio. To ne bi bila čovječnost, nego lažno milosrđe i štetno dobročinstvo. Božje nas milosrđe ne oslobađa od opsluživanja Njegovih zapovijedi.


Katolička postojanost


4. Svjetski mediji, u odnosu na ovu Biskupsku sinodu o braku i obitelji, uglavnom su usredotočeni na dvije teme – status civilno razvedenih osoba i homoseksualnih zajednica. Kako to komentirate?


Posvjetovljene medije i posebno njihove vlasnike ne zanima istina, ni cjelovitost informacije, nego su tendenciozni. O tom kakvi su prečesto mediji, dovoljno je pitati se sa Svetim Otcem Franjom: zašto je milimetarska promjena burzovnoga indeksa udarna vijest, a ljudska smrt, nesreća ili bijeda koju možemo spriječiti ili ublažiti – nisu?

Katolička Crkva ostala je jedina globalna organizacija koju moćnici ovoga svijeta nisu u potpunosti podjarmili. Posvjetovljeni mediji i njihovi vlasnici imaju jasnu agendu: učiniti sve da slaboinformirani kršćani počnu misliti kako je svejedno je li tko u braku ili nije, kako je svejedno opće li spolno s osobom različitoga ili istoga spola. U tu svrhu stalno potpiruju i lažno najavljuju da bi se tisućljetno učenje Crkve moglo promijeniti. No, Crkva to učenje nije izmislila, nije vlasnica tih informacija, nego samo njihova glasnica. Prvi kršćanski spis Didakhe, Nauk dvanaest apostola, danas je jednako aktualan kao onda kad je napisan. U njem stoji: „Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne budi oskvrnitelj dječaka! Ne griješi bludno! Ne kradi! Ne bavi se magijom i vračanjem! Ne uništi dijete pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo! Ne poželi onoga što pripada tvomu bližnjemu“ (II, 2). Slično u Pseudobarnabinoj poslanici: „Ne ćeš se odavati bludu, ne ćeš činiti preljub, niti se prepuštati pederastiji“.[7]

Tema Biskupske sinode jest ženidba i obitelj, a ne pravo na poštovanje obiteljskoga dostojanstva. Sinoda nije posvećena građanski prevjenčanim osobama ni osobama koje prakticiraju homoseksualne odnose.

Status građanski rastavljenih osoba sam po sebi nije sramotan niti ga crkvena stega osuđuje. Samim time što je netko građanski rastavljen, ne mora biti isključen od primanja sakramenata. I u kanonskom pravu postoji institut „rastave od stola i postelje“ koji supružnike ovlašćuje da više ne stanuju zajedno, to jest ne dijele zajedničku postelju i zajedničko kućanstvo. Sama rastavljenost može biti razborita i opravdana u pojedinim slučajevima, ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugoga supružnika ili djecu ili na drugi način zajednički život čini preteškim. Zato je još prije 34 godine sv. Ivan Pavao II. pozvao sve biskupe i svećenike da moraju biti vrlo oprezni, da iz ljubavi prema istini moraju dobro razlikovati različita stanja. Postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili spasiti prvi brak, a ipak su sasvim nepravedno napušteni, i onih koji su svojom teškom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu. Konačno ima i takvih koji su ušli u novu zajednicu suživota radi odgoja svoje djece, a koji su često, prema svojoj savjesti, duboko u sebi uvjereni da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nikada nije ni bila valjana.

Problem za crkvenu stegu, a onda i za ćudoređe i sadržaj kršćanskoga navještaja nastaje kad se netko preoženi ili preuda i hoće da mu kršćanska zajednica to prizna i vrjednjuje kao pravi brak. Crkva drži da ne može priznati valjanom novu zajednicu ako je prva ženidba bila valjana. Ako nije, rješenje je da se u crkvenoj parnici, kanonskopravnom postupku, utvrdi ništavost prve ženidbe, da ona nikad valjano nije ni sklopljena, ili da nije ni smjela biti sklopljena pa se zato nisu ni mogli vjenčati. Papa Franjo omogućio je da od prosinca ove godine postupci utvrđenja ništavosti ženidbe na crkvenim sudištima traju kraće, iako su i do sada oni u pravilu trajali kraće nego parnice rastave braka na građanskim sudovima. Ako je pak prva ženidba bila valjana, onda se oni koji su se građanskom rastavom braka razišli i ponovo vjenčali, sada s drugom ženom ili drugim mužem, nalaze u položaju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati svetoj Pričesti dokle god traju takve okolnosti. Iz istoga razloga ne mogu obavljati određene crkvene odgovornosti, primjerice ne mogu biti kumovi na krštenju i krizmi, ali mogu biti svjedoci, pučki rečeno kumovi na vjenčanju, mogu i trebaju dobiti i ispovijed i Pričest na smrtnom času, mogu i trebaju poštovati sve druge Božje zapovijedi, mogu prilagati u dobrotvorne svrhe, trebaju se moliti i postiti.

Što se tiče „homoseksualnih zajednica“ opet moramo utvrditi o čem govorimo. Osobe koje prakticiraju spolne odnose s osobama svojega spola uobičajeno nazivamo homoseksualcima. No, oni sami nisu htjeli da taj izraz uđe u hrvatsko pravo nego se još od 2003. govori o „istospolnim zajednicama“, a od 2014. „životno partnerstvo osoba istoga spola“. Pritom izrazi „istoga spola“ i „istospolni“ namjerno ostavljaju mogućnost različita shvaćanja jer spol i spolnost na hrvatskom imaju višestruka značenja. Jedno je da je netko muškoga ili ženskoga spola, to jest da ga je majka rodila kao sina ili kćer, a posve drugo da netko spolno opći, i to s osobom istoga spola: muško s muškim – sv. Pavao ih u ustaljenom hrvatskom prijevodu naziva muškoložnicima (arsenokoítēs) – ili žena sa ženom. I što se tiče „zajednice“, moramo utvrditi o kolikom broju govorimo. Nije isto jedinstvo ili spoj dvoje ljudi i zajednica od troje ili više. Pa čak ako se misli i na „životno partnerstvo osoba istoga spola“, kako se voljom dosadašnje koalicije u Hrvatskoj zove „unija za homoseksualce“, ni taj institut nigdje nije definiran da je za ljude koji spolno opće s pripadnicima vlastitoga spola.

Paradoks je što se spolni odnosi proglašavaju tolikom privatnošću, a traži se jednako poštovanje i čašćenje kao da je riječ o nečem javnom, časnom, uzornom, jednakovrijednom kao kršćansko sveootajstvo ženidbe, koja je, dakako, isključiva, cjeloživotna i nerazrješiva zajednica dviju osoba različitoga spola.

Od medija, ali i pojedinih sudionika Sinode mogu se očekivati pokušaji ozbiljnijih skretanja rasprave s rastavljenih i ponovno vjenčanih na homoseksualne zajednice iako to nije tema zasjedanja.


Pravoslavna popustljivost


5. Kasper se poziva na pravoslavnu praksu koju primjenjuju na rastavljene i ponovovjenčane osobe – i u tom ga mnogi teolozi opovrgavaju. Kojim argumentima?

Oikonomía na grčkom znači upravljanje kućom, rasporedba stvari u kući, a u kršćanstvu označava božanski plan za čovjekovo spasenje. U pravoslavlju ekonomija označava i svojevrsnu biskupsku primjenu propisa u životu Crkve, lijek za ozdravljenje rane koju je prouzročio zakon. Ekonomija je na kršćanskom Istoku rastezljiva, prilagodljiva ili promjenjiva primjena ili tumačenje crkvenih odredaba, popustljivost; dušobrižna razmjernost kojom se mjesnomu biskupu ostavlja da po svojoj uviđavnosti u pojedinim slučajevima raspolaže propisanom strogošću, to jest da je ublaži ili preskoči. S katoličkoga je gledišta problem što ženidbena nerazrješivost nije crkvena, nego Božja odredba, pa Crkva nema moć osloboditi od njezina opsluživanja. Pravoslavna praksa oikonomije krši načelo nerazrješivosti ženidbe jer je barem jedna osoba kojoj se po tom načelu dopušta vjenčanje već oženjena ili udana. Ne samo pred Crkvom, nego pred Kristom.

Ženidbeni vez je pravna i osobna vezanost ženidbenih drugova; ženidba po sebi. Nastaje sklapanjem ženidbe, iz slobodne i neopozive privole muškarca i žene sposobnih vezati se ženidbom i prema katoličkom shvaćanju opstoji do smrti ženidbenoga druga ili, što su vrlo rijetki slučajevi, do razrješenja ženidbenoga veza u korist vjere ili zbog neizvršenja ženidbe. Postojanje ženidbenoga veza ženidbena je zaprjeka, pa nije moguće sklopiti drugi brak dok prvi još traje. Budući da je riječ o zaprjeci božanskoga prava, Katolička Crkva od njega ne može dati oprost. Latinski vincŭlum (vez, okov, lanac) prvotno je označavao željezni ovratnik ili lanac koji se stavljao zarobljenim vojnicima kao znak ropstva, a kasnije stanja koja izlaze iz različitih pravnih odnosa; od toga vinkulacija (ograničenje raspolaganja vrijednosnim papirima). U hrvatskom vȇz označava učinak ženidbene privole. Prstenje koje zaručnici i mladenci razmjenjuju znak je toga vezivanja. Uporaba vjenčanih prstena od starine tvori javno očitovanje predanosti: trajni suodnos koji utječe na građansko i kanonsko stanje supružnikā. Vez ih ujedinjuje i mijenja im osobno stanje, uspostavlja: bračnost; oženjenost muškarca, odnosno udanost žene; stalan odnos kojim se dijeli bračno kućanstvo, dom i log; daje pravo na osnutak obitelji. Vjenčani gubi slobodu da se obvezuje u bračnim odnosima s trećim osobama; vezan je za svojega bračnoga druga. Vez ne ovisi o osjećajima, stanju duha, ni promjeni volje onoga tko je njim obvezan. Nije veza, nego obveza, trajna, neprekinuta, neprestana, postojana. Odnos ljubavi može se jednostrano prekinuti, utrnuti, upravo zato što bračna ljubav mora biti uzajamna. Nasuprot tomu, vez prestaje samo ako utrne obveza, a bračna obveza traje do smrti jednoga od supružnika.

I pisci u pravoslavnoj predaji slažu se kako je ženidbeni vez, dok god traje, kao sakrament, nerazrješiv, ali tumače da nerazrješivost nije zakonski vez, nego samo teološki ili duhovni, te da on u stvarnosti prestaje postojati nakon preljuba, ubojstva djeteta ili supružnika ili otpadništva od vjere. Tada bi, prema pravoslavnim teolozima, supružnik umro u odnosu na svoj brak. Na taj se način Božja uloga u sakramentu čini zanemarenom, a vez se može prekinuti pozivanjem na načelo oikonomije. (Usprkos očigledno jasnomu smislu Isusovih i Pavlovih riječi – Marko 10, 10–12; Matej 19, 4–9; Luka 16, 18; usp. Luka 5, 31–32; Rimljanima 7, 2–3, Prva Korinćanima 7, 8–11.) Tako se, zbog milosrdnih razloga, ili da bi se izbjegli gori grijesi, u pravoslavlju može dopustiti druga ženidba premda je prvi ženidbeni drug još živ.

„Pravni, kao i duhovni, vez sakramenta ženidbe učinio bi katolički položaj, kako bi ga promijenio kardinal Kasper, još čudnijim od pravoslavnoga. Prva je ženidba na neki način nerazrješiva, ali navodno razriješena zlim djelovanjem jednoga ili drugoga supružnika – tako da se druga, iako drugorazredna, može prihvatiti. Stoga se katoliku može činiti da su u pravoslavnoj teologiji rastavljeni-pa-ponovovjenčani nekako uključeni u dvije različite vrste istodobnih ženidaba, ili bi barem bili, da se Božja uloga u sakramentu uzima u obzir. Ako bi se sličan sustav preuzeo u Katoličkoj Crkvi, stanje bi bilo još čudnije. Naime, točno određeni pojam ženidbene nerazrješivosti i Božja uloga u svetootajstvu moraju obvezivati, a nerazrješivost traje do tjelesne smrti, a ne samo do moguće, više ‘duhovne’, smrti jednoga od supružnika“.[8]

Zato se katolik može i mora pitati: „U čem bi nam pravoslavlje trebalo biti uzor? U tom što nisu razvili sustavnu teologiju o ženidbi? Sustavnu kanonistiku o sakramentu ženidbe? U tom što se olako prilagođuju građanskim zakonima o rastavi braka i ponovnom vjenčanju? U tom što se olako primjenjuje načelo ekonomije ili popustljivosti, da se ne bi sudarali s ‘tvrdoćom ljudskoga srca’? Da se dotičniku zada neka simbolična pokora koja uopće ne odgovara ovakvu životnom neredu i egzistencijalnu grijehu? Nije Isus došao da nam kaže kako ćemo se prilagođavati ljudskim strastima, nego kako ćemo pobijediti te napasti i strasti. Isusova je nauka protiv struje. Ni Isus ni njegovi učenici nisu za to da se prilagođuju shemama ovoga svijeta, nego da se odupru takvu suobličenju. Takvo suobličenje nije na čast nego na sramotu Crkvi i vjeri“.[9]

„Današnja pravoslavna praksa oikonomije u slučajevima rastave braka i druge ženidbe uvelike potječe tek iz drugoga tisućljeća, a razvijala se temeljem političkoga pritiska bizantskih careva na Crkvu. Tijekom srednjega vijeka i poslije, Katolička Crkva na Zapadu uspješnije se odupirala takvim pokušajima, a to je činila i po cijenu mučeništva. Pravoslavna praksa oikonomije nije alternativna predaja na koju se Katolička Crkva može pozivati. Oikonomía u tom sklopu počiva na viđenju ženidbene nerazrješivosti koje nije spojivo s katoličkom teologijom, jer ona ženidbeni vez shvaća kao ontološki ukorijenjen u Kristu. Stoga je građanska ženidba sklopljena nakon rastave braka oblik preljuba i čini primanje Pričesti ćudoredno nemogućim (Prva Korinćanima 11, 28), osim ako se par ne suzdržava od spolnih čina“.[10] Isus je posve temeljit na tom skliskom području da odlučno kaže: ako muškarac samo „s požudom pogleda“ ženu (Matej 5, 28), ako poželi preljub, pristankom srca, bez obzira je li prešao u kuću ili postelju, gotovo je, počinio je grijeh protiv Šeste (a možda i protiv Devete) Božje zapovijedi. „Jednako vrijedi i za ženu u odnosu na muškarca. Isus ne daje nikakve iznimke i nema razumijevanja prema ljudskim niskim požudama“.[11]


Sinodna savjetodavnost


6. Sam papa Franjo je rekao da Sinoda nije kompromis, konsenzus ili postizanje zajedničkoga dogovora. Što je onda sinoda?


Sinoda izvorno znači sastanak, skupština, zbor, savjetovanje, sastajanje, a naziv dolazi od grčkoga glagola synodeúō, skupa ići, zajedno putovati. Izraz se rabi za predstavničko zborovanje crkvenih dužnosnika.

Tijekom Drugoga vatikanskoga sabora dozrjelo je uvjerenje Rimskoga prvosvećenika da službu vrhovnoga pastira Crkve može obnašati tako da čini očitijim i djelotvornijim svoje jedinstvo s biskupima. Zato je blaženi Pavao VI. 15. rujna 1965. utemeljio Biskupsku sinodu kao tijelo koje redovito zasjeda svake četiri godine, a između toga ima i izvanredne i posebne skupštine.[12]

Biskupska je sinoda skupština biskupa izabranih iz različitih krajeva svijeta. Oni se periodično sastaju da bi promicali usku povezanost između Rimskoga prvosvećenika i biskupa i da bi Rimskomu prvosvećeniku savjetima pružali pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju duhovne stege te da bi proučavali pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu.[13]

Zadaća je Biskupske sinode raspravljati o pitanjima koja treba proučiti. Njezina je zadaća i iznositi želje, ali ona nije sabor ni papa, sinoda nema vlasnost rješavati dvojbe niti donositi odluke o prijepornim pitanjima. U onom pak što izglasava, teži se velikoj jednodušnosti. Na Sinodi se nešto smatra prihvaćenim samo ako dobije „placet“ (odobrenje) dviju trećina svih sinodskih otaca, to jest 67 %! U prvom je planu težnja za jednodušnošću, a ne preglasavanje.

Sa stajališta biskupa, koje pojedine biskupske konferencije šalju kao svoje izaslanike na sinodu, sinoda je oblik biskupske odgovornosti ne samo za vlastitu biskupiju nego za djelatno sudjelovanje u radu Biskupskoga zbora i preuzimanje suodgovornosti za cijelu Crkvu.

U Crkvi Sabor i Sinoda imaju sličnosti i razlika. Na crkvenom saboru imaju pravo sudjelovati svi biskupi i tu imaju pravo odlučujućega glasa. Na Biskupskoj sinodi sudjeluju samo delegati biskupa i tu imaju samo savjetodavan glas.[14]

Otvarajući Sinodu o obitelji 5. listopada Sveti Otac Franjo je podsjetio da „Sinoda nije ročište ili sastanak, nije razgovornica ili govorionica, nije parlament ili vijeće starješina, gdje treba postići dogovor“. Nego, „naprotiv, Sinoda je izraz crkvenosti, to jest Crkva koja stupa zajedno da bi čitala zbilju očima vjere i Božjim srcem. Sinoda je Crkva koja se propituje o svojoj vjernosti pokladu ili pologu vjere koji po sebi ne predstavlja muzej što ga treba razgledati i samo čuvati, nego je živi izvor na kojem Crkva treba tažiti svoju žeđ da bi utažila žeđ i prosvijetlila polog ili ulog života“. „Sinoda je, osim toga, zaštićeni prostor gdje Crkva kuša djelovanje Duha Svetoga. Na Sinodi Duh govori preko jezika svih koji se puštaju voditi Bogom koji uvijek iznenađuje.“ A to se, zaključio je Papa, može dogoditi samo ako se sudionici Sinode zaodjenu „apostolskom hrabrošću, evanđeoskom poniznošću i pouzdanom molitvom“.[15]


Potvrda učenja


7. Što možemo očekivati od Sinode? Hoće li ona iznjedriti kakve zaključke? Tajnik Sinode istaknuo je da ne će doći do doktrinarnih promjena.


Sinoda nema mandat donositi promjene u onom što Crkva uči i vjeruje, nego davati nove poticaje vjerničkoj i pastirskoj zauzetosti.

Dakle, Sinoda i poslijesinodna pobudnica mogu samo potvrditi postojano katoličko učenje da je ženidba zakoniti vez jednoga muškarca i jedne žene u trajno duhovno i tjelesno zajedništvo, isključiva i doživotna veza. I da je u Crkvi k tomu ona i svetootajstvo i to usmjereno spasenju drugih, sakrament u službi zajednice. Radi boljega shvaćanja valja napomenuti da ono što se u crkvenim ispravama naziva ženidbom, u hrvatskom građanskom pravu od 1946. naziva se brakom. Na drugim jezicima nema takve dvojnosti, nego je isti naziv za sakrament i za pojam u civilnom pravu (marriage, Ehe, matrimonio, mariage, gámos, šljub, małżeństwo, manželství, manželstvo).

Sinoda može dozvati u pamet da je ženidba još od starih Rimljana određena kao „sujarmljivanje [coniūnctĭo] muškarca i žene i zajedničko ìmānje [consortĭum] čitava života, dioništvo [communicatio] božanskoga i ljudskoga prava“ (Modestin) koju „ne čini spolni čin [cŏĭtus] nego ženidbena sklonost [mărītālis affectĭo]“ (Papinijan); „ne tvori je zajedničko ležanje [concŭbĭtus] nego privola [consēnsus]“ (Digesta 50, 17).

U kršćanskoj uljudbi označava se kao:

  • „združivanje muškarca i žene koje sadržava nedjeljivo [indīvĭdŭam] životno drugovanje [consŭētūdĭnem]“ (Justinijan);
  • „supružničko slaganje zakonito sposobnih osoba muškarca i žene koje održava nerazdruživu životnu ljubav“ (Petar Lombarđanin);
  • trajno [perpĕtŭo] i nerazdjeljivo [indīvīsĭbĭle] združenje u ravnopravnu družbu [æqua sŏcĭĕtas] jednoga muškarca i jedne žene koji namjeravaju rađati i odgajati potomstvo; sjedinjenje [ădūnātĭo] tjelesnim općenjem i za zajedništvo cjelokupnoga domaćega življenja (sv. Toma Akvinski);
  • „savez među mužem i ženom, uređen po Božjoj volji za plođenje ljudskoga roda i radi uzajamna podupiranja“ (hrvatski zakon 1857.–1946.);
  • doživotna obveza i obostrana odgovornost za ženidbeno životno zajedništvo (§ 1353. njemačkoga Građanskoga zakonika iz 1896.);
  • „međusobno predavanje i primanje trajnoga i isključivoga prava na tijelo [iūs in corpus] radi čina prikladnih za rađanje djece“ (kanon 1081. § 2. iz 1917.);
  • „svetootajstvo po kojem se dvije osobe različita spola, na način propisan Crkvom, vezuju doživotnim duhovnim i tjelesnim vezom, radi potpune životne zajednice i rađanja i odgoja djece“ (Bračna pravila Srpske Pravoslavne Crkve iz 1933.);
  • „savez [fœdus] kojim muškarac i žena neopozivom osobnom privolom između sebe uspostavljaju supružništvo svega života po naravi usmjereno dobru ženidbenih drugova te rađanju i odgajanju djece“ (kanon 776. iz 1990.).

Očekujem da će Sinoda potvrditi kako je ženidba povlašteno mjesto nastanka obitelji i vrstan jamac takvoj obitelji. Naime, ženidbena nerazrješivost, cjelovitost i isključivost su dar i osiguranje budućnosti obitelji. Otvorenost rađanju i doličan odgoj rođenoga način je osobnoga ispunjenja, ostavljanja traga iza sebe, ostvarivanje društvene uloge, nastavka vrste i blagoslova kojim se prenosi Božji blagoslov dan Abrahamu.


Poduzetnost u djelovanju


8. Što vi mislite o postojećem pastoralu braka i obitelji koji provodi Katolička Crkva, tj. biskupije u našoj zemlji? Ide li se u dobrom smjeru?


Ne poznajem dovoljno sve što se čini u dušobrižništvu ženidbe i obitelji u Hrvatskoj, ali mogu reći da nas je sv. Ivan Pavao II. pozivao da činimo više.

Sedamdesetih godina XX. stoljeća u Hrvatskoj se prosječno sklapalo 36 tisuća ženidaba godišnje, osamdesetih godina po 31 tisuća, a poluratnih devedesetih po 23 tisuće. Taj je broj nastavio padati pa je u 2013. u Hrvatskoj sklopljeno samo 19 tisuća ženidaba. Od toga ukupnoga broja sklopljenih ženidaba zabrinjava i to da se stalno smanjuje broj ženidaba koje se sklapaju u vjerskom obliku. Godine 2009. bilo ih je 14.217 ili 64 % svih vjenčanja, a 2013. samo 10.867 ili 57 % svih vjenčanja. To su sve podatci državne statistike; podatci crkvene statistike nisu javno dostupni.

Hrvatska biskupska konferencija prije 13 godina (2001.) odobrila je i prije 12 godina (2002.) objelodanila programski dokument Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj. U njegovoj točki 72. stoji: „Veoma je široko apostolsko polje rada s obiteljima. Budući da je to iznimno važno područje djelovanja naše Crkve, potrebno je ustrojiti određena tijela na razini pojedinih biskupija, pastoralnih regija, dekanata i pojedinih župa.“

Direktorij je naložio da se osnuje „Nacionalni ured za brak i obitelj“. Dobili smo Ured za obitelj HBK-a, ali Nacionalni ured za brak do danas nismo dobili.

Direktorij je propisao da svaka biskupija u okviru Biskupijskoga pastoralnoga vijeća ustanovi Biskupijski odbor za pastoral braka i obitelji. U Hrvatskoj imamo 17 dijeceza. Na internetu je nemoguće pronaći odluku o osnutku ili imenovanju članova bilo kojega dijecezanskoga odbor za pastoral braka i obitelji, ni zapisnik ili zaključke bilo koje sjednice takvoga odbora. U nekim dijecezama namjesto toga postoje povjerenstva ili vijeća kao dokaz da se Direktorij ne shvaća obvezujuće.

Direktorij je naložio da prioritete i strategiju pastorala braka i obitelji provodi Biskupijski ured za pastoral braka i obitelji, i precizno odredio djelokrug rada toga ureda. No, takav ured još nije osnovan i ne djeluje u 30 % hrvatskih dijeceza.

Direktorij je odredio da se uspostavi tijelo ili povjerenstvo od jednoga klerika i jednoga bračnoga para na razini svake pastoralne regije, odnosno dekanata. Zakonik kanonskoga prava ne poznaje pastoralnu regiju, a Direktorij je nije odredio. No, zna se što je dekanat, u Hrvatskoj ih imamo 137.[16] Nisam mogao utvrditi u koliko je slučajeva odredba Direktorija dio dekanatske strukture.

Direktorij je nadalje odredio: „U okviru župnoga pastoralnoga vijeća treba dosljedno postojati odbor za brak i obitelj koji vodi jedan bračni par sa svojim suradnicima.“ U Evidenciji pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj[17] upisano je 1558 župa, a sa 45 vojnih i policijskih kapelanija,[18] riječ je o 1603 župne zajednice. Na nacionalnoj razini nema podataka u koliko je župa provedena odredba Direktorija, a bojim se da je takvih manje od deset posto.

U točki 73. Direktorija stoji: „Pobliže odredbe o osnivanju i načinu djelovanja katoličkih obiteljskih savjetovališta donese se posebnim pravilnikom koji će odobriti crkvena vlast.“ Nije mi poznato da je taj pravilnik donesen u zadnjih 13 godina. Nije mi poznato da crkvena bračno-obiteljska savjetovališta postoje u svim partikularnim Crkvama u Hrvatskoj. To je po mojem osobnom sudu šteta i jednostavno nevjerodostojno od nas kao vjernika jer bi savjetovališta trebala biti mjesta vršenja prvih četiriju duhovnih djela milosrđa: „Dvoumna svjetovati. Neuka poučiti. Grješnika pokarati. Žalosna utješiti.“ Vjernici imaju pravo znati i trebali bi znati komu se u takvim situacijama mogu obratiti.

Dakle, strukturni pomaci nisu dovoljno veliki ni dovoljno brzi da odgovore na rastuće potrebe. Nedostatak propisanih struktura nužno dovodi do neujednačenoga postupanja.

U svakom slučaju ne vidim da se čini onoliko koliko bi se priželjkivalo. Bojim se da to nije samo moj subjektivni dojam nego da je to vidljivo i iz krajnjih pokazatelja – stopa rastave braka, a ona je pokazatelj da je velik udio ljudi koji su odustali od svoje ženidbe. U 2014. pravomoćno je rastavljeno 6.570 brakova, što je gotovo dvostruko više nego 1996. (3.612). Na tisuću sklopljenih ženidaba godine 1971. bila su 144 rastavljena, 1981. 169 rastava, 1991. 226 rastava, a 2014. 337 rastava!

Budući da se većina brakova sklapa u vjerskom obliku, svaki je slučaj rastave braka izvor zabrinutosti: nije li se to moglo spriječiti? Naravno, na vrijeme. Ne kad su se odlučili rastaviti, nego prije no što su počeli misliti o tom! Većim angažmanom države, cijeloga društva, a posebno vjerničke zajednice? Najprije u pripremi na ženidbu? Iskorištavamo li dovoljno institucionalne mogućnosti i prigode? Ne bi li mlade ljude trebalo poticati da podignu mjerila i očekivanja od budućega supružnika, da osim prolazne zaljubljenosti uoče više elemenata za cjeloživotnu zajednicu, naviku, drugovanje, trajno darivanje sebe i primanje životnoga izabranika/izabranice? Posvješćujemo li dovoljno roditeljima da su dužni i u tom smjeru odgajati svoju djecu? Znam da je to u mnogim sredinama sastavni dio školskoga i župnoga vjeronauka od srednje škole, a onda i studentskoga vjeronauka i zaručničkih susreta i zaručničkih seminara, ali imamo problem neujednačenosti. Negdje se tomu pridaje puno pozornosti, negdje baš i ne.

Zatim, u doba kad se tradicionalna višenaraštajska obitelj raspala, nije li suodgovornost prema bližnjemu zapravo zadaća hrabrih i prokušanih bračnih parova u svakoj župnoj zajednici, biti na raspolaganju, spreman pomoći slušanjem, razgovorom, otvorenošću… da se svaki sklopljeni brak dobro uputi, ženidbeni vez posvijesti, zajednički život ukorijeni, osmisli, podupire? I tu je sveti Pavao do danas suvremen. Galaćanima je napisao: „Ako jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete“ (5, 13-15). Doista, teško je miriti zavađene, ali ako ne pokušamo ne ćemo znati nismo li barem apeliranjem na njihovo vlastito zdravlje mogli smanjiti količinu mržnje koja zna vrcati u rastavama brakova.

Sveti nas je Pavao poučio: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom“ (Efežanima 4, 26). Kad bismo na te dvije rečenice privoljeli svakoga mladenca da se na njih zakune i ponavlja ih svaki dan, do nekih rastava ne bi došlo, jer bi ljudi znali da srdžbu, kojom počinje svaki raskol, ne smiju prenijeti na sljedeći dan nego da moraju izravnati račune prije spavanja. I kad bi supružnici svaki dan jedno drugomu izjavljivati iskrenu ljubav, teže bi se događale nevjere i izdaje čovječnosti.

Nakon što je država ukinula obiteljske centre, ne bi li se vjernička zajednica trebala samoorganizirati i osigurati da doista u svakom gradu većem od deset tisuća stanovnika imamo obiteljsko savjetovalište gdje se može dobiti pomoć, savjet, potpora u odgoju, zaštita u prevladavanju kriza, ohrabrenje u čuvanju trudnoće, pa ako treba osigurati i smještaj, sigurnu kuću, i pomoć u traženju posla… To može zvučati idealno, ali lanac puca tamo gdje je karika najslabija, pa bismo dobra iskustva iz pojedinih sredina trebali primijeniti i u drugima koje nisu učinile dovoljno. Čemu inače solidarnost?


Revnost u djelovanju


9. O pastoralu braka i obitelji već smo više puta čuli da je potrebno više se posvetiti pripremi za brak. Ta se priprema kod nas uglavnom provodi u obliku zaručničkih tečajeva – a polaznici je nerijetko doživljavaju samo kao jednu obvezu da bi se mogli vjenčati u Crkvi. Ima li Crkva kakav drugi odgovor na ovaj izazov?


Držim da to pitanje treba postavljati svima koji pružaju i primaju takvu uslugu.

Uvjeren sam da je dobra priprema za kršćansku ženidbu neodvojiva od težnje za boljim, dubljim, zrelijim, odgovornijim, odraslijim poznavanjem vlastite vjere i njezinim življenjem.

Zaručnički tečaj u Crkvi je jedini institucionalni oblik priprave za brak jer država, koja je sebi 1946. prisvojila brak kao građanski institut, desetljećima ne pruža ama baš nikakvu pripravu za to. U tom smislu zaručnički tečaj treba očuvati kao malu predbračnu školu, ali se njim ne možemo zadovoljiti.

Zaručnički tečaj ne smije postati tlaka i ne smije se obavljati reda radi. Predavačima bi trebalo biti stalo da dopru do svojih slušatelja i da dobiju i povratnu informaciju, u čem su bili dobri, a u čem mogu biti bolji. Pri tom uopće ne mislim da trebaju prilagođavati katoličko učenje svojim slušateljima razvodnjavanjem, ublažavanjem ili okolišanjem. U tom je naš prvi problem. Sveti Pavao je tu vrlo jasan: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da biste mogli razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rimljanima 12, 2). Sv. Toma Akvinski tumači taj redak ovako: „Suobličuje se ovomu svijetu i onaj tko oponaša život onih koji svjetovno žive“ (sv. Toma Akvinski, Izlaganje poslanica sv. Pavla, Rimljanima 12, 2). I to potkrjepljuje drugom Pavlovom rečenicom: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive“ (Efežanima 4, 17). Brak kakav se prečesto nudi u filmovima i sapunicama jest brak ili veza kao što pogani žive. Kršćanska ženidba je nešto bolje, duboko prožimajuće.

Mladi ljude vole izazove, samo im njih treba istinito predočiti. Ženidba nije laka, nerazrješivost i cjeloživotna vjernost jesu za hrabre i odlučne, one koji vjeruju da Božja milost može nadomjestiti što sami ne znaju. U sakramentu ženidbe Bog, tvorac ženidbe, daje mladencima tu milost, jakost da ostanu vjerni i da čine više od toga, da ženidbeno obećanje bude svakodnevna zbilja: „Ljubit ću Te i poštovati, hrabriti, tješiti i čuvati u sve dane života svoga, dok nas smrt ne rastavi.“

Ako obitelji u tom zakazuju, nije li odgovornost vjerničke zajednice, bližnjih, da upozore mlade ljude da je bolje ženidbu ne odgađati za tridesete i četrdesete godine jer to znači težu prilagodljivost, veće rizike za plodnost i rizike u trudnoći, teže roditeljstvo.

Davno prije Biskupske sinode ili državne statistike s brojem sklopljenih i rastavljenih brakova, poteškoće u prihvaćanju Kristova učenja o ženidbi priznali su sami apostoli (Matej 19, 10). Ako današnji apostoli ženidbe nisu zadovoljni učinkom, možda im trebaju dodatna znanja ili više molitve da obavljaju taj posao.

Svakako držim da svođenje priprave za ženidbu na zaručnički tečaj nije dovoljno, ali da treba graditi i obogaćivati ovo što imamo, trajanjem i sadržajem proširiti da potpora bude dugoročnija. Inače ćemo formirati tečajeve za rastavljene!


Inovativnost u djelovanju


10. Možemo li očekivati kakve promjene u pastoralu – tj. u pristupu primjerice razvedenih osoba?


To nije tema Sinode, ali promjene u dušobrižnoj skrbi uvijek se mogu očekivati. Izgledno je da će nedostatak svećenika dovoditi do preraspodjele i promjene njihove raspoloživosti.

Rastavljene osobe prolaze traumu zbog rastave. Ako je rastava doista neizbježna, kršćanska zajednica tim svojim članovima može i mora pomoći da se što prije riješe srditosti, pa čak i mržnje koja zna pratiti takva stanja. Ako rastavljene osobe, osim ženidbenoga veza, spajaju i zajednička djeca, treba ih strpljivo, ali odlučno uvjeriti da se ne iskaljuju na djeci, da ne ratuju pomoću djece i da međusobno uspostave nužnu razinu poštovanja kako bi se mogli nastaviti skrbiti o djeci.

A skrb o djeci znači i redovite susrete i druženja koje je drugomu roditelju dužan omogućiti roditelj s kojim dijete stanuje, kao i uredno plaćanje uzdržavanja kao obveza za roditelja s kojim dijete ne stanuje. Ne znam čemu služi ratovanje roditeljā do iznemoglosti komu će „pripasti“ dijete, a onda ne znaju kvalitetno provoditi vrijeme s djetetom, nego puštaju da ga „odgaja“ internet, televizija, nasilne igrice i ulica, dakle loše društvo.

Skrb o djeci nadasve znači dogovor o djetetovu odgoju i školovanju, izvanškolskim aktivnostima i skrbi o zdravlju, dakako i odgoj u vjeri, što je zadaća koja je svaki roditelj javno obećao na krštenju. Bračna rastava roditelja s djecom jest situacija u kojoj i krsni kum ne smije sjediti skrštenih ruku nego se zauzeti da pomogne svojemu kumčetu da, ako je ikako moguće, zadrži kontakte s obama roditeljima i da prebrodi muke koje zbog toga prolazi.

Broj rastavljenih koji sklapaju novi građanski brak također je u porastu. Prije dvadesetak godina godišnje je prosječno tisuću neženjenih, odnosno neudavanih osoba sklapalo ženidbu s rastavljenim osobama. No, godine 2013. brak je sklopilo 1736 rastavljenika i 1713 rastavljenica.[19] Ako su oni bili crkveno vjenčani, time su sebe i svoje nove građanske bračne drugove doveli u stanje da ne mogu ići na Pričest niti biti krsni ili krizmani kumovi.

Pričest ne mogu primati jer žive u grijehu, a za grijeh konkubinata, ili građanske preudanosti ili preoženjenosti ne mogu dobiti odrješenje jer se za njega ne kaju ako žele nastaviti živjeti s nekim s kim nisu crkveno vjenčani. Crkva ustraje da takvim osobama ne može davati Pričest dok ne srede svoje stanje. Stanje pak mogu srediti na tri načina: 1. bez ikakve papirologije, da s tom osobom nastave živjeti kao brat i sestra, to jest odustanu od spolnoga općenja, ili 2. čekanjem da bračni drug iz prvoga braka umre, pa se onda mogu zakonito ponovno vjenčati u crkvi, ili 3. da pokušaju utvrditi da im ona prva ženidba, sklopljena pred Crkvom, pod uvjetima nerazrješivosti i doživotnosti, zbog nekih razloga nije bila valjana, to jest da je od početka bila nevaljana, ništava. To se utvrđuje u crkvenom sudskom postupku radi utvrđenja ništavosti ženidbe. Kad se neka ženidba pravomoćno proglasi ništavom, onda su dotadašnji bračni drugovi vraćeni u prijašnje stanje, to jest slobodni su i mogu se (ponovo) vjenčati. U Katoličkoj Crkvi preljub nije opravdan razlog za utvrđenje ništavosti braka, a rastava braka ne postoji. Preljub je, uz fizičko i psihičko nasilje, opravdani razlog za rastavu od stola i postelje, ali ona ne ovlašćuje da se sklapa novi brak ili spolno opći s osobom s kojom se nije u sakramentnom braku. Ako ništa drugo, treba im ponuditi sve te informacije, mnogi rastavljeni-pa-ponovovjenčani nisu ih svjesni.


Pratiti i poučavati


11. Kakvi su izgledi da se Crkva sustavno organizira u pastoralu homoseksualnih osoba i na koji način?


Moramo se najprije sporazumjeti što su to homoseksualne osobe.

Jesu li to i oni muškarci i žene koji imaju sklonost osobama istoga spola, ali se suzdržavaju od sodomije i nastoje kršćanski čestito živjeti? „Samo zato što trpe od te neurednosti, ne nalaze se u osobnom grijehu“.[20] Oni se mogu snažiti svim sakramentima na koje imaju pravo i mogu sami biti širitelji kršćanske poruke. Oni su vrijedni kršćani kojima ne možemo predbacivati zato što ne odabiru ženidbeni život. Oni su živi svjedoci Pavlova naputka: „Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama“ (Rimljanima 12, 13–14).

Sveto Pismo izričito osuđuje homoseksualne čine, od mjesta gdje je pojava dobila ime sodomstvo (sodomia) po gradu Sodomi (Postanak 19, 1–11), i drugdje u Starom Zavjetu (Levitski zakonik 18, 22; 20, 13; Sudci 19, 22–24; Ezekiel 16, 50) i u Novom Zavjetu (Rimljanima 1, 24–27; Prva Korinćanima 6, 9; Prva Timoteju 1, 10; Judina 1, 7), jer su oni protunaravni i suprotni vjernosti Bogu. Crkva oduvijek uči da je prakticiranje homoseksualnih odnosa grijeh.

Među osobama pak koje prakticiraju homoseksualne čine prepoznaju se tri skupine.

Ima onih koji su odbacili katoličku vjeru, dapače žele i što više drugih ljudi otuđiti od Crkve. Među njima su glasni pristaše takozvanoga homoseksualnoga braka, jednakovrijednosti te veze i ravnopravnosti takve zajednice sa ženidbom. To je otvoreno prkošenje Bogu koji je stvorio brak. To je gore od poganske izopačenosti jer oni koji nisu priznavali jednoga Boga, možda su dopuštali homoseksualno ponašanje, ali se nikada nisu usudili reći da je to bio brak. Isus nas je poučio da za obraćenje takvih osoba kršćaninu treba oštar post, ustrajna molitva i puno žrtava. Mrziti grijeh kao zlo, a poštovati grješnika kao osobu.

Druga je skupina onih koji, bez obzira jesu li kršteni ili nekršteni, nisu dobro razumjeli što katolička vjera o tom uči, pa ih treba poučiti ako to žele doznati. Suvremeni katolički pristup homoseksualnosti artikulirao je Zbor za učenje vjere pod vodstvom kardinala Ratzingera s odobrenjem sv. Ivana Pavla II., u Katekizmu (br. 2357–2359) i iscrpno u dvjema ispravama: Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe (1986.) i Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama (2003.). Sve je dostupno na hrvatskom i na internetu. U njima ima niz detalja koje bi, prema mojem mišljenju, homoseksualci koje žele ostati ili postati katolicima trebali uzeti u obzir i u odanosti prema Crkvi, svojoj majci i učiteljici, tražiti prikladnu pastoralnu skrb. Ne vidim razloga zašto bi im se takva skrb uskratila.

Kao treću skupinu prepoznajem one koji znaju ćudoredno vrjednovati što čine, ali ipak s jedne strane ustraju u tom, a s druge žele ostati katolicima ili barem ne prekinuti sve veze s Crkvom. Koliko mi je poznato takvima se izlazi u susret duhovnim razgovorima, susretima pri blagoslovu domova, pohodom bolesnicima. Iako su homoseksualni čini grješni i protivni Božjemu naumu o čovjeku, takvi ljudi nastavljaju pripadati Crkvi koja ih prati posebnom skrbi u želji da, koliko god je to u svem ostalom moguće, njeguju kršćanski način života. I takve se poziva da sudjeluju na svetoj Misi, naravno bez primanja Pričesti, da slušaju Božju Riječ i sami čitaju Sveto Pismo i crkvene otce, da navraćaju u crkvu na euharistijsko klanjanje, da ne zapuste dnevnu molitvu, da sudjeluju u životu zajednice, da se posvete djelatnoj kršćanskoj ljubavi, to jest djelima milosrđa, da čine pokoru i da ne čine veće zlo, primjerice da ne budu promiskuitetni.


Obiteljski zakon protiv obitelji


12. Na sinodi se govorilo i o ulozi države u odgovornoj brizi za obitelji. Važno je da države prepoznaju i štite vrijednosti obitelji. Što mislite – štiti li naša država na adekvatan način te vrijednosti?


Nažalost i uopće – ne! Ne štiti.

Hrvatska država samo deklarativno i posve općenito visoko cijeni vrijednost obitelji. Među temeljnim ljudskim pravima i slobodama hrvatskim Ustavom „svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova obiteljskoga života“ (čl. 35.), i da „svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“ (čl. 55. st. 1.). Proglašava se „pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje“ (čl. 56. st. 1.). Konačno, određuje se: „Obitelj je pod osobitom zaštitom države“ (čl. 61. st. 1.).

Međutim, već na razini zakona te zaštite, a napose „osobite zaštite“ – nestaje. Najnoviji Obiteljski zakon (NN 103/15) uopće ne štiti obitelj nego štiti sudove i centre za socijalnu skrb od obitelji da im se što manje obraćaju za pomoć! On je izravno u službi destrukcije braka, nigdje ne određuje kako je održivost braka važna i zbog dobrobiti djece i zbog samih bračnih drugova i cijeloga društva. Uopće ne uređuje očuvanje braka, ni da se bračne drugove pripremi za stupanje u nj, ni da ih društvo hrabri da u braku ostanu, ni da im se pomogne da prebrode bračne poteškoće.

Nadalje, taj zakon obezvrjeđuje brak jer u cijelosti s njim izjednačuje izvanbračnu zajednicu, što će biti izvor mnogim manipulacijama.

Taj novi zakon, zapravo u dvije trećine doslovce prepisan onaj suspendirani iz 2014., nuka roditelje da prije sudske rastave braka pred centrom za socijalnu skrb sklope tzv. plan o roditeljskoj skrbi. Ako to učine, on će biti poslan na sud da ih sudac, bez bilo kakva propitivanja njegovog sadržaja jednostrano i jednostavno ovjeri. Nešto kao platni nalog. Gdje je tu zajamčena „osobita zaštita obitelji od strane države“?

Drugi primjer oko rastave braka: pravo djeteta na uzdržavanje je zajamčeno, ne može ga se odreći, niti se to pravo ne smije prebijati s nekim drugim imovinskim tražbinama. Ako se na opisani način sklopi sporazum (koji u sebi sastoji dogovor o uzdržavanju), nitko od sustava ne će biti u prilici propitivati motiviranost roditelja za sklapanje takva sporazuma, istinske potrebe djeteta, istinske mogućnosti roditelja, te kriju li se iza takva „sporazuma“ neki drugi motivi koji ne moraju biti uvijek u djetetovom interesu?

Ozbiljna osobita zaštita države u obiteljskim odnosima, nalaže da sud i druga tijela postupanja, istinski a ne samo formalno, vrjednuju i propituju svaku roditeljsku odluku, tek tada se može govoriti o osobitom stupnju, dakle o većem stupnju zaštite.

Konačno, upućivanjem na Obiteljski zakon u Zakonu o životnom partnerstvu osoba istoga spola, izigrava se ustavna definicija da je brak zajednica muškarca i žene te se i životna partnerstva de facto u svemu, osim u nazivu, izjednačuju s brakom. Sve je to za društvo i budućnost naroda dugoročno katastrofalno.

Taj je Obiteljski zakon, po drugi put, u inat Ustavnomu sudu, donesen pozivom na Strategiju razvoja sustava socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj. U tom je već vidljiva tragičnost toga zakona. Ni jedna hrvatska Vlada od samostalnosti do danas nije razumjela ni razdvojila socijalnu sigurnost od socijalne skrbi. Zato se obitelj kao resor stalno miješa sa socijalnim slučajevima i ministarstvima koja služe tješenju i palijativi, a ne razvoju. Političari ne razumiju ili ne žele razumjeti da je obitelj razvojna poluga, temeljna stanica društva, jamstvo budućnosti. Logična posljedica toga je da je dosadašnja vlast ukinula i obiteljske centre kao suvišne.

Hrvatska već više godina uopće nema Ministarstvo obitelji, niti je kad imala valjano Ministarstvo obitelji. A bez njega država ne može pružati osobitu zaštitu obitelji!

Hrvatska nema ni jedan jedini, državni, sveučilišni ili crkveni, institut za brak, ili obitelj, ni obiteljski institut.

Hrvatska nema ni strategiju obiteljske politike. Od osamostaljenja donesena su samo tri dokumenta koja su imala elemente strategije obiteljske politike: Nacionalni program demografskoga razvitka 1996., Nacionalna obiteljska politika 2003. i Nacionalna populacijska politika (NN 132/06). Sva su tri spisa ostala mrtvo slovo na papiru, ne provode se. Zadnjih devet godina Sabor nije amenovao ni popis želja. Hrvatsko društvo o tom nema potrebnu svijest i tu je problem. Sustavna obiteljska politika nije tema u predizbornim sučeljavanjima programa. Za koga ste čuli da želi biti ministar obitelji i samo obitelji?


U vjeri je spas


13. Slažete li se da je kriza obitelji povezana s krizom vjere?


Slažem se.

Kriza je vjere ako se ne živi za jedno i jedno-za-drugo.

Kriza je vjere ako se ženidbeno obećanje brzo zaboravi i pogazi.

Kriza je vjere ako bračni par nije otvoren da ugosti Boga – sjetimo se primjera kako Židovi moraju za stolom uvijek imati spreman stolac za Iliju ako dođe.

Kriza je vjere ako bračni par nije otvoren potomstvu.

Kriza je vjere ako se u obitelji zajedno ne pjeva, ne plače i ne smije.

Kriza je vjere ako obitelj zanemari zajedničku molitvu, ako nema zajedničkih dana posta i zajedničkih slavlja i u kući i u crkvi.

Kriza je vjere ako se obitelj uzda u tehniku, dječji vrtić i školu da će oni odgojiti dijete namjesto roditelja. Kriza je vjere ako se obitelj uzda da će svećenik u crkvi ili vjeroučitelj u školi namjesto članova obitelji odgojiti dijete u vjeri. Oni ga mogu odgajati više o vjeri, a manje u vjeri.


14. Vezano uz jednakopravnost i jednake mogućnosti za muškarce i žene, sa Sinode su se čuli i prijedlozi da se otvori đakonat za žene te da ih se imenuje na odgovorne položaje u Rimskoj kuriji i biskupijama. Što vi mislite o tom prijedlogu?


To nije jedan prijedlog nego su dva prijedloga, jedan dogmatski, a drugi administrativni.

Ređenje žena je stvar dogmatske naravi i to je pitanje za Katoličku Crkvu zaključena dvojba. To nije stvar crkvene stege koju Crkva može dopustiti ili nešto o tom određivati. Učenje da je sveti red u svoja tri stupnja đakonstva, prezbiterstva i biskupstva pridržan isključivo za muškarce očuvano je u stalnoj i sveopćoj predaji Crkve. Sv. Ivan Pavao II. o tom je 1994. godine napisao: „da se ukloni svaka sumnja o pitanju od velike važnosti, koje se odnosi na sami božanski ustroj Crkve, snagom Našega služenja da utvrdimo braću (usp. Luka 22, 32), izjavljujemo da Crkva nikako nema ovlasti podjeljivati ženama svećenički red i da to stajalište svi vjernici Crkve trebaju držati konačnim“ (Ordinatio sacerdotalis, 4).[21]

Na dvojbu pripada li to utvrđenje u poklad vjere, ono što katolici trebaju vjerovati, sv. Ivan Pavao II. u listopadu 1995. odgovorio je potvrdno. Obrazloženje je sljedeće: „To učenje zahtijeva konačni pristanak, budući da je utemeljeno na pisanoj Božjoj riječi, da je od početka trajno čuvano i primjenjivano u Predaji Crkve, da ga je neprevarljivo izreklo redovito i opće Učiteljstvo (usp. Lumen gentium 25, 2). Stoga je, u današnjim okolnostima, Rimski Prvosvećenik, obavljajući svoju službu utvrđivanja braće (usp. Luka 22, 23), predao to učenje u obliku formalne izjave, izričito proglašavajući ono što treba držati uvijek, svuda i od svih, kao nešto što pripada pokladu vjere“.[22] Svatko tko bi pokušao podijeliti sveti red ženi i žena koja bi ga pokušala primiti, upadaju u kaznu unaprijed izrečena izopćenja.[23]

Nekima sve to nije dosta pa ili posve zabacuju Učiteljstvo sv. Ivana Pavla II. ili tvrde da je da sv. Ivan Pavao II. tim nije obuhvatio i đakonsko ređenje. Svećeničko ređenje (ordinatio sacerdotalis) doslovce se odnosi na sacerdotium (svećeništvo) koje obuhvaća prezbitere i biskupe, ali sveti je red (sacer ordo) u svoja tri stupnja ipak jedno, jedinstveno svetootajstvo i đakonstvo je njegov prvi stupanj. Međunarodno teološko povjerenstvo, koje je pet godina proučavalo pitanje đakonskoga ređenja žena, došlo je 2002. godine do zaključka da žene ne mogu biti ređene za đakone. Isprava je dostupna na engleskom, francuskom, kastilskom, mađarskom, njemačkom, portugalskom, ruskom i talijanskom. Hrvatsko izdanje još čekamo. Kardinal Kasper je nakon toga bio predložio da se žene postavlja za đakonice ne obredom ređenja (kao sakrament) nego blagoslovom (kao sakramental), kako bi, kao i zaređeni đakoni, valjda, ipak mogle naviještati Evanđelje, držati homilije, krstiti, predsjedati vjenčanjima, voditi sprovode i blagoslivljati domove. Kanadski nadbiskup Paul-André Durocher (1954.) otišao je korak dalje i na Sinodi je 6. listopada 2015. rekao: „Moramo doista ozbiljno ozbiljno razmatrati mogućnost da se žene rede za đakonice“. Prije nego je postao biskup, msgr. Durocher je specijalizirao pedagogiju u Ottawi i građansko pravo u Strasbourgu. U svakom slučaju teološki se netočno izrazio ako je htio otvoriti vrata širem služenju žena u Crkvi.

Drugo je administrativno pitanje odgovornosti ženā u Rimskoj kuriji, biskupijama i drugim crkvenim strukturama. Načelno, Papa bi mogao svojim izaslanicima imenovati i žene, tj. one bi mogle obavljati i službu nuncija – naravno u položaju laikinje ili redovnice. Stvar je discipline ili uprave hoće li, kad i koja žena obavljati koju službu u Crkvi koja nije vezana uz sveti red. Tim je Crkva vlasna raspolagati, za razliku od svetoga reda kojim nije. Žene su se pokazale izvrsnim katehisticama, voditeljicama Caritasa, ravnateljicama katoličkih škola, nastavnicama, voditeljicama različnih ureda i savjetovališta u biskupijama. U Hrvatskoj ima žena koje su sutkinje na crkvenim ženidbenim sudovima.


15. Zaključno – što mislite kako će se rad i zaključci sinode odraziti na pastoral braka i obitelji Katoličke Crkve u Hrvatskoj?


Ako se ne zna kakvi će biti zaključci, kako znati kako će se oni odraziti? A i kad se doznaju zaključci Sinode, bit će teško predvidjeti kako će oni utjecati na dušobrižništvo ženidbe i obitelji u Hrvatskoj. No, neovisno o Sinodi, usuđujem se reći da će se elementi mnogih dosadašnjih dušobrižnih obrazaca mijenjati.

Učenje Crkve mora ostati jasno i nedvosmisleno, ali će se sami modeli njegova prenošenja vjerojatno preinačiti. Priježenidbeni i slični tečajevi ne će biti dovoljni, kao ni dosadašnji drugi oblici katehiziranja i pastoralnoga djelovanja. Veliku vrijednost, uz druge oblike, valja vidjeti u otvaranju kvalitetnih i profesionalnih obiteljskih centara u stotinjak gradova. Bez toga naše opredjeljenje za svetost ženidbe i za obitelj ne će biti vjerodostojno. Valja uočiti i iznimnu snagu internetskoga pastorala, gdje se kvalitetnim mrežnim stranicama može puno toga dobroga učiniti za ženidbu i obitelj. I od medija se očekuje da budu ne samo informativni, nego formativni.

Benedikt XVI. uočio je kao najveću opasnost za Crkvu stalna trvenja i unutarnje podjele na tabore, a oni su vidljivi među vjernicima koji prate zbivanja na Sinodi. Jedni opravdano izražavaju veliki strah od napuštanja crkvene nauke, dok drugi slijede Kasperovu struju i previše ističu milosrđe, a time i slobodouman pristup koji podrazumijeva bitan otklon ne samo od dosadašnje prakse nego i zabacivanje Predaje, Učiteljstva, crkvenih otaca i sabora, pa čak i svih ostalih Isusovih zahtjeva koje ne idu „niz dlaku“. Žele raskid s tradicijom, a ne promjenu ili obnovu prakse u stalnosti katoličkoga učenja. Liberalan pristup vodi izlasku iz Crkve, a konzervativan getoizaciji. Crkvenost nalaže vjernost Predaji i učenju, a otvorenost tomu kako to provesti u praksi.

Dušobrižna skrb često se, pogrješno, iz neznanja, stavlja u oprjeku s naukom, ćudorednom i dogmatskom, jer „nauka bi bila neprimjenjiva, puka teorija, slabo bi doticala stvarni život ili duhovnost i vjernicima bi predlagala nedostižan uzor kršćanskoga života; ili jednostavno u suprotnosti s pravom, jer zakon, kako jest uopćen, uređivao bi život općenito i stoga ga treba prilagoditi pojedinačnim slučajevima, ili ne primijeniti, jer se svi stvarni slučajevi ne mogu predvidjeti zakonom. Pastoral je umijeće, vještina kojom Crkva u svakodnevnom životu sebe izgrađuje u Božji narod. To je umijeće koje se temelji na dogmatici, ćudoređu, duhovnosti i pravu da bi se u pojedinačnim slučajevima djelovalo razborito. Ne može postojati dušobrižništvo koje nije u skladu s istinama vjere i ćudoređa, koje je suprotno zakonima Crkve i koje nije usmjereno na dostizanje uzora kršćanskoga života. Dušobrižništvo suprotno istini koju Crkva vjeruje i živi, koji ne pokazuje kršćansko savršenstvo i ne poštuje crkvene zakone, lako se pretvara u samovoljnost koja šteti kršćanskomu životu“.[24]

Pri tom se kršćanski navještaj ne može svesti na suosjećanje ili sućutnost, jer je to samo osjećaj, a ne krjepost. Milosrđe se uzdiže u krjepost kad razum upravlja osjećajem negodovanja i priklanja volju da iz samilosti priskoči tuđoj nesreći. Ta je vrlina učinak ljubavi pa milosrđe zapravo nije samostalna krjepost nego čin ljubavi koji uobličuje opravdana pobuda da se pomogne tuđoj bijedi. Jedina je razlika što ljubav djeluje iz dobrohotnosti (ex benevolentia), a milosrđe iz samilosti (ex compassione).

Milosrđe je u kršćanstvu neodvojivo od krjeposti ljubavi i od krjeposti pravednosti: „Pravda bez milosrđa jest okrutnost, a milosrđe bez pravde jest majka raspadanja (rasapa, lakoumnosti)“.[25]

Ne postoji ljubav bez pravde, bez istine i da djeluje protiv zakona, i ljudskoga i božanskoga. „Isus je lice Božje ljubavi: On je ljubav kad oprašta, iscjeljuje, njeguje prijateljstvo, ali i kada opominje, poziva na red i kori. Čak je i osuda dio ljubavi. Milosrdnost je oblik ljubavi, posebno praštajuće ljubavi… Nismo pozvani osuđivati ​​ljude; sud doista pripada Bogu. Ali jedno je osuđivati, a drugo ćudoredno vrjednovati neko stanje da bi se razlikovalo što je dobro, a što zlo; ispitati odgovara li ono Božjemu naumu o čovjeku. To je vrjednovanje dolično i nužno. Suočeni s različitim životnim stanjima, možemo i moramo reći da nam nije osuđivati, nego pomagati; no, ne možemo se ograničiti samo na to da ih ne osuđujemo“.[26]


[1] Cereti je 1977. o tom na talijanskom objavio knjigu Divorzio, nuove nozze e penitenza nella Chiesa primitiva (Rastava ženidbe, novi brak i pokora u prvotnoj Crkvi), koju je pretisnuo 1998. i 2013. No, njezinu su znanstvenu neutemeljenost dokazali Henri Crouzel 1977. (La Civiltà Cattolica, br. 3046, str. 304–305) i Gilles Pelland 1998. (u: Sulla pastorale dei divorziati, Documenti e Studi, svezak 17, Città del Vaticano, str. 99–131), a 2014. i Ceretija i Kaspera u tom je dijelu raščlanio engleski klasičar John Michael Rist (u: Remaining in the Truth of Christ: Marriage and Communion in the Catholic Church, edited by Robert Dodaro, San Francisco: Ignatius Press, 2014., str. 83–92; hrvatski prijevod ovdje).

[2] „Osmi kanon. O onima koji sebe nazivaju čisti (katharous) /novacijanci/, zaključio je veliki i sveti sabor da moraju napismeno ispovjediti da prihvaćaju i da će slijediti učenje katoličke i apostolske Crkve: naime da će njegovati zajedništvo, kako s onima koji su se po drugi put oženili, tako i s onima koju su u progonu posrnuli“ (Denzinger–Hünermann, br. 127).

[3] Katolištvo je stanje onoga tko je katolik.

[4] Katolicizam je sustav učenja Katoličke Crkve o vjeri i ćudoređu, vjeroispovijest vjernika katolika, vjeroispovjesni (konfesionalni) sustav onih koji su u zajedništvu s Rimskom Crkvom.

[5] Katoličanstvo je ukupnost svih članova Katoličke Crkve na zemlji; ukupnosti očitovanja katolikā svih jezika i naroda, laika i klerika, kršćanā koji Papu priznaju Kristovim namjesnikom na Zemlji.

[6] Katoličnost ili katolicitet je sveopćost, svojstvo i oznaka jedine istinite Isusove Crkve; njezina otvorenost svim ljudima i narodima do svršetka povijesti; jedno od obilježja Kristove Crkve („jedna, sveta, katolička i apostolska“).

[7] Barnabina poslanica, 19, 4, prir. Marijan Mandac, Split, 2008., str. 172.

[8] John M. Rist, Divorce and Remarriage in the Early Church [Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crkvi] u: Remaining in the Truth of Christ: Marriage and Communion in the Catholic Church, prir. Robert Dodaro, San Francisco: Ignatius Press, 2014., str. 80–81.

[9] Ratko Perić, Ženidba u pravoslavnim Crkvama, Crkva na kamenu (Mostar), 26 (2015.) 3, str. 6.

[10] Robert Dodaro, The Argument in Brief [Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi: Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini], u: Remaining in the Truth of Christ: Marriage and Communion in the Catholic Church, prir. Robert Dodaro, San Francisco: Ignatius Press, 2014., str. 34–35.

[11] Ratko Perić, Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja!, Crkva na kamenu (Mostar), 26 (2015.) 10, str. 6.

[12] U Vatikanu se od 4. do 25. listopada 2015. održava XIV. opća redovita skupština Biskupske sinode. „Opća redovita“ znači da se bavi općim izazovima cijele Crkve. Godine 2014. odvijala se III. opća izvanredna sinoda. „Opća izvanredna“ znači da odgovara na neke žurne probleme cijele Crkve. „Posebna“ sinoda je za Crkve pojedinih zemljopisnih područja, zadnja je bila 2010. o Bliskom Istoku. Sadašnji Sinodni poslovnik (Ordo Synodi Episcoporum) ima 50 članaka, a odobrio ga je Benedikt XVI. 2006. godine. O sinodnosti tijekom povijesti i o ustanovi same Sinode postoji pregledan i temeljit članak dr. Nikole Eterovića: Biskupska sinoda – razvitak sinodalnosti u Crkvi, u časopisu Crkva u svijetu, 41 (2006.) 4, str. 411–442.

[13] Papa nije glava Crkve – to je Krist, ali papa nije samo rimski biskup nego je i vidljiva glava Biskupskoga zbora, Kristov namjesnik i pastir sveopće Crkve na ovoj zemlji. Kanonsko ga pravo naziva Pontifex – graditelj mostova. Rimskomu prvosvećeniku u obavljanju njegove službe pomažu biskupi koji mu mogu pružati suradnju na različite načine, a jedan od njih je Biskupska sinoda. Ako je Papa – graditelj mostova, onda je biskupska sinoda skela oko novih mostova koje gradi.

[14] Na razini forme propisano je da svaka sinoda treba imati:

  1. pripremni spis (lineamenta, znači nacrt, oris, osnova); to je spis koji tajništvo Sinode pripremi godinu dana unaprijed i koji se predaje predsjednicima biskupskih konferencija,
  2. radni materijal (instrumentum laboris), koji se objavi nekoliko mjeseci prije sinode kao sažetak prispjelih prijedloga ili odgovora ako je nacrt sadržavao upitnik,
  3. izvješće prije rasprave (relatio ante disceptationem). To je uvodno izlaganje glavnoga izvjestitelja, za Sinodu 2015. to je kardinal Péter Erdő, ostrogonsko-budimpeštanski nadbiskup,
  4. izvješće nakon rasprave (relatio post disceptationem). I njega podnosi glavni izvjestitelj,
  5. poruka opće skupštine Biskupske sinodu Božjemu narodu,
  6. završni popis prijedloga (elenchus finalis propositionum) ili skraćeno prijedlozi (propositiones) koje je Sinoda iznjedrila i o kojima sinodski otci glasuju: placet ili non placet,
  7. rezultat toga glasovanja jest sinodno izvješće (Relatio synodi). Zadnjih godina zaključci sinode obuhvaćaju pedesetak točaka (Završni spis sinode iz 2014. imao je 62 točke, 2012. 58 točaka, 2010. 44 točke, 2009. 57 točaka, 2008. 55 točaka).

Od tih sedam isprava, samo je jedan jedini službeni dokument, ono što je izglasano na kraju, kao i Papini govori, na početku i na završetku zasjedanja. Od sinodnoga izvješća Papa napravi apostolsku poslijesinodnu pobudnicu koju upućuje Crkvi.

[15] Papa Franjo, Govor na otvaranju Sinode o obitelji (5. listopada 2015.).

[16] Godišnjak Crkve u Hrvata za godinu 1998., Zagreb, 1998., str. 21–72.

[17] Stanje na dan 28. rujna 2015. https://uprava.gov.hr/UserDocsImages// Pristup_otv_pod//prOsobeKCrkve.csv.

[18] http://www.vojni-ordinarijat.hr/index.php/site/kapelanije; vrijeme zadnje izmjene 6. listopada 2015.

[19] Državni zavod za statistiku, Prirodno kretanje stanovništva u 2013., Statistička izvješća br. 1518/2014., str. 198.

[20] Zbor za učenje vjere, Izjava Persona humana o nekim pitanjima spolne etike (29. prosinca 1975.), br. 8: Denzinger–Hünermann, br. 4583.

[21] Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis o svećeničkom ređenju koje je pridržano samo muškarcima (22. svibnja 1994.), br. 4: Acta Apostolicae Sedis, 86 (1994.), str. 548; IKA, br. 22/94 od 8. VI. 1994., str. 17-18.

[22] Zbor za učenje vjere, Odgovor na dvojbu o nauci iz Ordinatio sacerdotalis (28. listopada 1995.): Acta Apostolicae Sedis, 87 (1995.), str. 1114; http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=59079.

[23] Zbor za učenje vjere, Opća odluka o prijestupu pokušaja svetoga ređenja žene (19. prosinca 2007.), Acta Apostolicae Sedis, 100 (2008.), str. 403.

[24] Velasio De Paolis, I divorziati risposati e i sacramenti dell’Eucaristia e della penitenza [Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore], u: Permanere nella verità di Cristo. Matrimonio e comunione nella Chiesa cattolica, a cura di Robert Dodaro, Siena: Cantagalli, 2014., str. 188–189.

[25] Sv. Toma Akvinski, Super Evangelium Matthei, caput 5, lectio 2: „iustitia sine misericordia crudelitas est, misericordia sine iustitia mater est dissolutionis“.

[26] Velasio De Paolis, I divorziati risposati e i sacramenti dell’Eucaristia e della penitenza [Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore], u: Permanere nella verità di Cristo. Matrimonio e comunione nella Chiesa cattolica, prir. Robert Dodaro, Siena: Cantagalli, 2014., str. 190 i 191.

mr. Petar Marija Radelj

mr. Petar Marija Radelj

Teolog, arhivist, prevoditelj i urednik knjiga.
mr. Petar Marija Radelj

Latest posts by mr. Petar Marija Radelj (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini „Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i ...
Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euha... Uvodna napomena Govorimo o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima, ali rasprava u bitnom vrijedi za sve koji žive u neurednim obiteljskim stanjima. Od...
Svjedočanstvo moći milosti  O ženidbenoj nerazrješivosti i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima Razmatranje problematike vjernikā koji su nakon r...
Jednost i nerazrješivost ženidbe Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora Kad se u četvrtom i petom stoljeću Zapadna Crkva sa sredozemnoga područja proširila...