Oznaka: Vazmeno bdjenje (C)

Već duže vremena se govori u našem društvu, a to je slučaj gotovo svih zemalja zapadnoga svijeta, da glasna manjina dokazuje svoju nadmoć nad šutljivom većinom podlažući je sebi, svojim uvjerenjima i utjecaju. I ne zna se kome treba više zamjeriti, toj glasnoj manjini koja na bezočan način u društvu ostvaruje svoje ciljeve ili onoj šutljivoj većini koja se ne zna izboriti za svoja prava i svoje vrijednosti. Pogotovo što mi ovu šutljivu većinu nazivamo kršćanskom i vjerničkom. Čudimo se, naime, tromosti te iste većine koja pasivno dopušta da je moćne vodeće elite na sramotan način izigravaju gurajući u zapećak ne samo vrijednosti, već ponekad i neotuđiva prava utemeljena u dostojanstvu ljudske osobe. Počesto se o tome raspravlja, pa se i ne zna gdje započeti djelovati, od čega krenu...

Ova je noć oduvijek bila noć prijelaza. Židovi su kroz vode Crvenoga mora prešli iz ropstva u slobodu, Krist Gospodin je ove noći ostvario svoj prijelaz iz smrti u život, iz sramote u slavu, a kršćani ove iste noći slave svoje suobličenje s Kristom, jer po ovome otajstvenom slavlju i mi prelazimo iz smrti i ropstva grijeha u život i u slobodu djece Božje. To je otajstvo našega spasenja – oku nevidljivo, sakriveno onima koji su ohola srca, a vjernicima radosna vijest spasenja. Dok su stajale zbunjene… Žene dolaze na Isusov grob (Lk 24, 1-12). Očekuju grob kao i svaki drugi, grob koji pečati ljudski život obilježen neizbježnim smrtnim ishodom. I nalaze prazan grob. U tome trenutku i ne pomišljaju na otajstveno Božji zahvat, na Božje djelo, na uskrsnuće. Ostaju zbunjene....

Noćašnje je bogoslužje u mnogočemu posebno. Eto, započeli smo ga u potpunom mraku, a sada ga slavimo okupani svjetlošću koja razbija tamu ove noći. Započeli smo ga u tišini i dubokoj sabranosti, a sada pjevamo radosni "Aleluja". Započeli smo ga još uvijek u spominjanju Kristovog boravka u grobu, a sada ga već slavimo uskrsla. I doista je neobično i posebno ovo slavlje: prelazimo nekako iz tame u svjetlost, iz sabranosti u klicanje, iz žalosti u radost. I sve se to događa u ovom jednom slavlju. Vidjeli smo u današnjem evanđelju (Lk 24, 1-12) kako se ni Isusovi učenici nisu snalazili onoga uskrsnog jutra. Ne nađoše tijela U današnjem evanđelju žene se pokazuju hrabrima i otvorena srca da povjeruju. Kad su došle do praznog groba i kada su vidjele da nema Isusova tijela, ...

Lk 24,1-12 Žene stižu s miomirisima na grob. Došle su dovršiti ukopne obrede. Dok drugi misle da je sada sve gotovo i da se nema više što učiniti, one čim je prošla subota trče svome Učitelju. Vjernost ima još toga za učiniti jer nisu ispunjeni svi ukopni običaji. Vjernije od apostola, one su uz svog Gospodina do kraja. Još mu trebaju dati mirisne pomasti – to je još jedino što mogu. Vjerne do kraja. To je njihova unutarnja istina, istina njihova srca. Gledano „objektivno“, tu se otkriva duboka, općeljudska istina našeg života. One postupaju kako nalaže „red“, onako kako im najbolje nalaže njihova pamet. I rezultat: grob je kraj hoda ljudske pameti; naša pamet može stići samo do groba! Smrt je gospodarica svih ljudi i čovjek ne može a ne iskazati joj počast, makar i nehotic...

Kad svetopisac u Knjizi postanka opisuje stvaranje, onda započinje opisom stvaranja svjetla kao prvog Božjeg stvoriteljskog čina. Dajući svjetlo počeo je davati život, ispunjati zemlju preduvjetima da iz nežive mase dođe do života, pri čemu je svjetlo bilo prvi veliki Božji dar. Svjetlo je bilo prvi raspoznatljivi znak između onoga što jest i onoga što nije. Bog koji u sebi nosi svjetlo, obdaruje svijet svime što posjeduje, kako bi svijet bio odraz njegove stvarateljske moći, stvoren kao projekt njegova božanskog uma, oblikovan njegovom snagom i rukom, kako slikovito možemo predočiti i izraziti našim ljudskim jezikom. Tako je svoj plan Bog vodio do vrhunca, stvorivši čovjeka na svoju sliku, to jest na sliku svoga svjetla, svoje ljubavi i života. A svjetlo darovano čovjeka bilo je...