Vazmeno bdjenje – nacrt za homiliju

Noćašnje je bogoslužje u mnogočemu posebno. Eto, započeli smo ga u potpunom mraku, a sada ga slavimo okupani svjetlošću koja razbija tamu ove noći. Započeli smo ga u tišini i dubokoj sabranosti, a sada pjevamo radosni “Aleluja”. Započeli smo ga još uvijek u spominjanju Kristovog boravka u grobu, a sada ga već slavimo uskrsla. I doista je neobično i posebno ovo slavlje: prelazimo nekako iz tame u svjetlost, iz sabranosti u klicanje, iz žalosti u radost. I sve se to događa u ovom jednom slavlju. Vidjeli smo u današnjem evanđelju (Lk 24, 1-12) kako se ni Isusovi učenici nisu snalazili onoga uskrsnog jutra.

Ne nađoše tijela

U današnjem evanđelju žene se pokazuju hrabrima i otvorena srca da povjeruju. Kad su došle do praznog groba i kada su vidjele da nema Isusova tijela, ostale su zbunjene. Nisu razumjele što bi se to moglo dogoditi. No, kada su čule glas da je uskrsnuo, prisjetile su se Isusove najave o uskrsnuću i povjerovale. I onda pune radosti i vjere pojuriše da to kažu ostalim učenicima. Za njih je bilo posve jasno, vidjeli su prazan grob, čule su glas, sjetile su se Isusove najave o uskrsnuću. Znale su i bile sigurne: Isus je uskrsnuo.

Njima se te riječi pričiniše kao tlapnja

Prema Lukinu izviješću apostoli jednostavno nisu vjerovali, nisu mogli povjerovati, nisu htjeli vjerovati. Veli luka o ženama koje su govorile apostolima o Kristovu uskrsnuću: “Govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu.” Zatim je i Petar otrčao do groba, vidio da je prazan, ali još nije mogao vjerovati. Samo se čudio.

“Što tražite Živoga među mrtvima?”

Mi, naravno, vjerujemo da je Krist uskrsnuo, štoviše, to njegovo uskrsnuće slavimo u večerašnjem bdjenju. Međutim, prisjetimo se: Krist je u svome uskrsnuće podigao sve ono što je palo, pobijedio je zlo, smrt i grijeh, pokazao da je Božje Kraljevstvo jače od sila zla. Krist je pobijedio smrt i uskrsnuo da bi u svakom od nas mogla biti pobijeđena smrt, a uskrsnuti novi život. Smrt u nama, naravno, to su i naši grijesi i naša zla nagnuća. To je naša sklonost da vjerujemo kako je zlo jače i kako se ne isplati boriti za dobro u nama i oko nas.

I sada, dakle, dolazi za nas ono važno pitanje. Vjerujem li ja da je Krist uskrsnuo u meni, u Crkvi, da je sila Krista uskrsloga u svijetu i u svakom čovjeku, pogotovo u onome koji se otvara njegovoj snazi? Vjerujem li ja da Isus može preobraziti moj život i da to i u ovom trenutku čini? Vjerujem li ja da Isus može uništiti svaki moj grijeh, svaku moju zlu sklonost, da može u meni obnoviti sve što je lijepo i plemenito? Vjerujem li ja da snagom Kristova uskrsnuća npr. mogu govoriti riječi blagoslova, a ne proklinjanja ili psovke, da mogu govoriti istinu, a ne izvlačiti se smiješnim lažima. Vjerujem li ja da npr. mogu biti marljiv u svojim dužnostima, da mogu poštivati svakoga čovjeka, da mogu praštati, da mogu sve što je lijepo i plemenito staviti iznad svojih kratkoročnih i nečasnih interesa. I sve to snagom Kristova uskrsnuća. Doista ne bismo htjeli da se i nama te riječi “čine kao tlapnja”.

Krist je preokrenuo nebo i zemlju. Krist je pobijedio najvećeg i najokrutnijeg neprijatelja: smrt. Krist je zemljom, nebom i svemirom prosuo život. Neka i nas prelije sreća, radost, polet i život Krista uskrsloga. Sada i u vječnosti.