U liturgiji Riječi Bog nam govori, a mi Ga slušamo

Bog govori nama po odabranim tekstovima Svetoga Pisma

Nakon Isusova utjelovljenja ljudi imaju slobodan pristup k Ocu po Onomu koji je postao naš brat i koji nas zagovara u nebu. Zbog toga se usuđujemo ući u dom Gospodnji, gdje upravljamo svoje molitve, vapaje i želje Bogu Ocu po onomu koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“. U tom prvom, uvodnom dijelu, liturgijskoga slavlja mi se obraćamo Bogu, molimo za dopuštenje slaviti sveta otajstava, jer smo slabi i grješni. Mi zapravo govorimo i molimo, a Bog nas pozorno sluša. Nakon zborne molitve dolazi služba čitanja kad Bog nama govori po odabranim tekstovima Svetoga Pisma, a mi slušamo njegove, davno rečene i zapisane. Liturgija Riječi ima više dijelova, od biblijskih čitanja, pripjevnoga psalma i evanđelja, do propovijedi, vjerovanja i molitve vjernika.

Čini mi se u kontekstu biblijskih čitanja spomenuti jednu neobičnu oporuku koju je napisao kandidat za Nobelovu nagradu, ruski književnik Dmitar Sergejevič Mereškovski. Umro je 9. prosinca 1941. u Parizu, a u jednoj knjizi zapisao je nešto vrlo osobno:

„Ja svaki dan čitam Sveto Pismo. I čitat ću ga dokle god budem imao oči kojima gledam. Čitat ću ga pri danjem svjetlu ili uz svjetlo ognjišta. Čitat ću ga zdrav i bolestan. Kad sam pun vjere i kad sam pun očaja. Kad sam pun zanosa i kad sam klonuo. Što ćete mi spremiti u grob? Spremite mi Sv. Pismo kako bih kad uskrsnem pojavio se pred Bogom sa svojim Sv. Pismom. A ako vas ljudi budu pitali, što je taj Mereškovski u životu veliko učinio, recite im samo ovo: Čitao je Sv. Pismo“.

Tako je napisao i govorio jedan od velikih umova ruske književnosti.

Dva su pisca svetih tekstova: Bog i čovjek koga je Duh Sveti potaknuo

U Misi ima Služba riječi kad se čitaju dijelovi Svetoga Pisma. U uvodnom obredu okupljena zajednica upravlja Bogu svoje molitve, vapaje i želje, a on sluša. Tijekom Službe riječi došao je trenutak kad on govori po tekstovima Svetoga Pisma, a zajednica ga sluša. Stoga je potrebno reći dvije riječi o Svetom Pismu koje obuhvaća 73 književna djela koja su napisali razni ljudi u raznim vremenima i na različitim mjestima. Dijeli se Stari i Novi zavjet. Stari zavjet sadržava onu Božju objavu koju je Bog učinio prije rođenja Isusa Krista, a Novi zavjet sadržava život i nauku Isusa Krista te opis prvih godina Crkve. Događaji objave prenosili su se u židovskom narodu nekoliko stoljeća usmeno. No, najstariji dijelovi Staroga zavjeta zapisani su u X. stoljeću prije Krista, u vrijeme kralja Salomona, a posljednje knjige Novoga zavjeta pisane su oko 100. godine poslije Krista.

Zašto se Biblija zove Svetim Pismom i zašto se kaže da je to Božja riječ koju Bog govori? Evo zašto: kad je Bog htio objaviti ljudima svoj nauk i misao, izabrao je pogodnu osobu, npr. Mojsija ili apostola Pavla. To su bile sveti, čestiti i pošteni pojedinci u koje se slikovito rečeno Duh Božji uselio i ušao u njegov um kojega je rasvijetlio svojom naukom koju je Bog htio očitovati. I dok je pisac pisao, Bog je bdio uz njega da napiše točno ono što Bog traži. Zato i velimo da je Bog pravi autor Svetoga Pisma. On je, dakle, pisac Svetoga Pisma pa stoga i velimo da je to Božja riječ koju je Crkva stoljećima poštivala.

No, i zemaljski pisac, čovjek, imao je svoju ulogu. Bio je slobodan upotrijebiti kojom će se književnom vrstom poslužiti. Ako je po naravi pjesnik, on će taj nauk iznijeti u pjesmi, poput pisca biblijskih psalama. Ako je povjesničar, učinit će to u obliku povijesnoga prikaza, kao primjerice Mojsije. Zato se i veli da bila dva pisca svetih tekstova: Bog i čovjek koga je Duh Božji pozvao i potakao na to.

Zajednica postaje Betlehem kako bi čula veliku radost

Kad čitač stane pred ambon čitati tekstove Svetoga Pisma, pozvani smo pozorno pratiti i slušati. Jer, to Bog govori nama, a kad završi prvo i drugo čitanje, valja kliknuti „Bogu hvala“. Jer, Božja riječ je svjetlo u životu, duhovna hrana u nevoljama i snaga u borbama. Nakon čitanja dolazi psalam s pripjevom koji narod ponavlja. Psalam je krasna molitvena pjesma o pravdi i svetosti koju će Krist donijeti, o ljubavi kada će se „pravda i mir zagrliti“ (Ps 85, 11). Među misnim čitanjima najodličnije mjesto zauzima evanđelje. Crkva je stoga odredila neka se prije evanđelja moli ili pjeva usklik aleluja, što znači „hvalite Gospodina“. Okupljena zajednica u Crkvi postaje Betlehem kako bi poput pastira čuli vijest o „velikoj radosti da se rodio Spasitelj svijeta“.

Svećenik, koji ide čitati evanđelje, duboko sagnut prema oltaru sklopljenih ruku moli:

„Svemogući Bože, očisti mi srce i usne, da mogu dostojno navijestiti tvoju blagu vijest“.

Već kod poklika aleluja narod ustaje na noge kako bi se čuli samoga Krist koji se obraća riječima evanđelja. Kad svećenik počinje čitati evanđelje, nazočni čine tri križa na čelu, usnama i prsima. Tim znakom križa mi molimo i želimo neka Krist i njegova riječ bude trajno u našoj pameti, na našim usnama i u našem srcu. Ona neka zagospodari cijelim našim bićem. Kad svećenik završi čitanje evanđelja, s poštovanjem poljubi knjigu i tiho veli, „evanđeoskom riječju uništili se naši grijesi“, a narod usklikne „Slava tebi, Kriste!“

Kako su samo liturgijske geste i riječi znakovite i prikladne, posebice kad se obred dostojanstveno i s pobožnošću obavlja.