Utorak 7. tjedna kroz godinu: Tko je najveći?
Meditacija uz Evanđelje: Mk 9,30-37
Koji je čovjek apsolutno najveći, neusporedivo prvi? Isus. On jest pravi Bog, ali i pravi čovjek. Bogočovjek. Nitko i ništa se s njime ne može usporediti. A koje je najveće njegovo djelo? Čudesa, naviještanje evanđelja, sućut prema patnicima? Svakako. Međutim najveće što je on učinio jest ono o čemu govori Poslanica Filipljanima: „On, trajni lik Božji (…) ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6.8). Isus je najveći u predanju volji svojega Oca, u poniznosti i poslušnosti sve do smrti na križu. I onda, slušamo u današnjem evanđelju, kako su apostoli među sobom razgovarali tko je od njih najveći. To je kao u sastavljanju nove vlade: tko će biti ministar, tko tek pomoćnim ministra, a tko predsjednik vlade…
Isus „presijeca“ tu njihovu raspravu i mirno kaže: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ Međutim, ne smijemo ovo prejednostavno shvatiti. Ne radi se ovdje o vrlinama čovjeka koji žrtvuje sama sebe u humanitarnom radu, koliko god to bilo hvalevrijedno. Ovdje se radi o sljedećem. Mi se podlažemo Božjoj volji, mi nastojimo ljubiti bližnje, kao što je Krist nas ljubio. Naša je veličina u nasljedovanju Krista, a to znači prvenstveno u prihvaćanju Božje volje i u svijesti da sve ono dobro koje stvarno činimo, nije naše, nego Božja milost u nama. Pri tome nam je posve nebitno, imamo li u Crkvi ili društvu neku posebnu vodeću ulogu. Mi jednostavno služimo jedni drugima bilo čistači ulica, bilo ministri u vladi, bili biskupi ili svećenici. Zato nas Pavao nježno opominje: „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“ (Fil 2,3). U poniznosti. To je siguran put svetosti.