Petak 17. tjedna kroz godinu: Drvodjeljin sin

Meditacija uz Evanđelje: Mt 13,54-58

Do Isusovog grada Nazareta došli su glasovi o silnim djelima koja je Isus učinio i o mnoštvu koje je „visjelo o njegovoj riječi“. Silan prorok! I što na to Isusovi sugrađani? Sablažnjavali su se. Nisu mogli prihvatiti da je to od Boga. Govorili su: „Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin?“ I onda su nabrajali svu njegovu rodbinu, koju poznaju kao posve obične ljude, koji nisu nekog velikaškog roda. Nikako nisu mogli prihvatiti da bi neki veliki prorok, ili čak Mesija mogao biti iz običnog Nazarete i to sin običnog tesara…

Isusovi su sugrađani posvema gledali na vanjštinu. Nisu se obazirali na njegov nauk i na njegova djela. O da, i mi smo tako često u zboru tih Nazarećana. Često i prečesto nije nam bitno što netko govori ili čini, nego tko nešto govori ili čini. Ako se netko ne uklapa u neke naše okvire, mi mu nećemo vjerovati, pa da „iz njega sunce sja“… I mi vjernici često upravo tako prosuđujemo svoje bližnje. Ljude smo „stavili u ladice“ i samo ih na taj način gledamo.

Pogledajmo dalje. Imali su ti Nazarećani prigodu stvarno se obogatiti naukom i djelima Isusa, svoga dragog sugrađanina. Ali, ne… Kaže Ivan apostol: „K svojim dođe, i njegovi ga ne primiše.“ To je tragedija ljudske ograničenosti i isključivosti. Sin Božji im je na dohvat ruke i oni ga ne žele prihvatiti, zato što je običan drvodjeljin sin! Međutim, kaže u nastavku Ivan: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,11-12). To je otvoreno svima. I Nazarećanima i ne-Nazarećanima. To je do čovjeka i njegove poniznosti: da prihvati poniznog Mesiju, Mesiju malenoga u ljudskim očima, Mesiju patnika, Mesiju koji nas spašava po svojoj smrti na križu i po svome uskrsnuću. Mi želimo biti među onima koji primaju Isusa. Prihvaćamo njegovo spasenje i njegov nauk po kojem želimo živjeti. Isus je jedini Spasitelj. Od njega i po njemu želimo živjeti i sada i u vječnosti.