Srijeda, 16 lipnja

Vazmeno bdjenje


Lk 24,1-12


Žene stižu s miomirisima na grob. Došle su dovršiti ukopne obrede. Dok drugi misle da je sada sve gotovo i da se nema više što učiniti, one čim je prošla subota trče svome Učitelju. Vjernost ima još toga za učiniti jer nisu ispunjeni svi ukopni običaji. Vjernije od apostola, one su uz svog Gospodina do kraja. Još mu trebaju dati mirisne pomasti – to je još jedino što mogu. Vjerne do kraja. To je njihova unutarnja istina, istina njihova srca.

Gledano „objektivno“, tu se otkriva duboka, općeljudska istina našeg života. One postupaju kako nalaže „red“, onako kako im najbolje nalaže njihova pamet. I rezultat: grob je kraj hoda ljudske pameti; naša pamet može stići samo do groba! Smrt je gospodarica svih ljudi i čovjek ne može a ne iskazati joj počast, makar i nehotice. Svaka ljudska aktivnost ako ne može računati s onim iza groba, u konačnici, ne teži ničemu drugom doli aromatizirati smrad raspadanja i smrti; pokušaj egzorcizma kojim se ublažava prisjećanje na smrt koje neugodno pritišće. (U „naprednim“ zemljama, koje „znanstveno znaju“ da iza groba nema ničega, čak šminkaju mrtvace da izgledaju ljepši a smrt manje ružna!)

Iako je grob ždrijelo smrti koje proždire sve, za jednim se nije uspjelo zatvoriti. Isusov prazan grob uništava, ubija najsigurniju čovjekovu sigurnost da na kraju slijedi zadnja stanica – smrt! Nameće se pitanje: što je to još neumoljivije i sigurnije od smrti da joj oduzima silu i lomi kandže i zube?

Čovjek ne izlazi na kraj ni sa samom smrću, ni nju još nije odmjerio, premjerio joj koordinate a kamoli da bi mogao ići na ono još jače. Zato mu se ona čini strašnom, jezovitom nemani. S Božje strane stvar izgleda suprotno. Dvojica u blistavoj odjeći,anđeli (usp. 24,23), otkrivaju tajnu: što će Živi među mrtvima? Nije ovdje, uskrsnu! Što Onaj u kome nema ni promil smrti, koji je punina Života, u kome život – ta nama tako deficitarna roba – naprosto ključa i vrca, što On ima zajedničko sa smrti? Što ga s njom veže? Ništa! Sv. Augustin kaže: kao što mi u sebi nemamo razlog da živimo, tako On nije imao razloga da umre!

Na početku Evanđelja, dok se Djevica čudila kako u njoj može početi novi život ni iz čega, anđeo joj je objasnio da neće biti ni iz čega: sila će te Svevišnjega osjeniti! Božja snaga, kao što mu i ime govori – Gabrijel! Smrt, koja se nama čini kao neman koja guta sve redom jer života u sebi nemamo dovoljno i brzo kopni u nama, za Boga je samo obična praznina u kojoj On bez otpora sadi i podiže život prema svojoj želji i volji. Kao što i šibica sa najmanjim plamičkom bez napora razbija tamu. Utroba majke-zemlje se ispraznila i rodila novi život koji je u nju položio Svevišnji! S Mladim Suncem sa visine, poče novi dan!

Žene su pošle na grob sa jasnom željom vidjeti Učiteljevo tijelo i dovršiti ukop. Međutim dvojica u blistavoj odjeći neće im pokazati tijelo i pomoći oko ukopa–ispraćaja u smrt. Oni im pomažu pronaći riječ, staru dobro poznati riječ Obećanja. Kad su čule riječi treba da Sin Čovječji bude raspet… i treći dan da ustane… I sjetiše se Njegove riječi… Sjetiti se Isusovih riječi je temelj svakog susreta s Njim. Ono što ne može dokučiti naša pamet koja zastaje na grobu, pruža nam Njegova riječ. Sjetiti se može samo onaj tko je rijeć prethodno pohranio u srce, kao Marija (2,19.51). I stoga, čovjek je ono čega se sjeća: živi onu riječ koja mu je u srce, koju je tamo pohranio i njome se hrani!

I upravo kad su u tome uspjele, kad su počele živjeti Njegovu riječ koju su pohranile u srcu, onda postaju neshvatljive drugim učenicima-apostolima: njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu. Dakle, one su prešle prag! Prazan grob mogao je vidjeti svatko, pa i apostol Petar, međutim nije bitno ono što se vidi. Žene su svoju granicu spoznaje nadišle, pomakle naprijed tek kad su se sjetile Isusovih riječi. Tako i same postaju dio uskršnjeg misterija – one sada imaju nešto što ostali učenici još nemaju! Prihvativši Njegovu riječ, pronalaze prisutnost Uskrsloga.

Dodatno stvar otežava to što žene u ono vrijeme nisu bile smatrane vjerodostojnima da mogu o bilo čemu svjedočiti. Bog je zaista nevjerojatan! Kao da Mu se nikuda ne žuri. Najvažniju stvar – Uskrsnuće svoga Sina smješta u najnepovoljnije okolnosti. Žene koje su povjerovale sad ne mogu svjedočiti! Bog zbilja izabire ono što je neznatno i prezreno da uništi ono što jest (usp. 1Kor 1,28)! Kako bi riječ žena mogla odagnati strah apostola i promijeniti im živote? I tako su apostoli, još davno prije skeptičnih učenjaka na atenskom Areopagu (Dj 17,32) i prije današnjih skeptika i cinika, odbili povjerovati praznom grobu. Nevjera je, dakle, obavezan stupanj u napredovanju vjere u Uskrsloga! Imperfekt-nesvršeno vrijeme otkriva da će ona još potrajati. Oni misle da trebaju vidjeti! Trče na grob, ali nema ništa za vidjeti! Samo prazan grob! Poslije Isusove smrti nema se što vidjeti, jedina veza sa Životom u koji je ušao jest riječ koju treba čuti i slušati! Blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju!

Isusu se spomen ne drži nad Njegovim tijelom. Njega se pravo može spomenuti samo čuvajući Njegove riječi – u njima je duh i život (Iv 6,63). Njima koje su htjele dovršiti ukop bezgranična vjernost je podarila da mogu ići preko granica ljudske pameti – preko granica groba, sve do susreta sa Uskrslim.

Pošle prema mjestu smrti, a vraćaju se noseći vijest Života – radosnu vijest o Živome u vijeke! To znači čuti Njegovu riječ! Umjesto da pronađu mrtvo Isusovo tijelo, pronalaze živo tijelo Kristovo u zajednici Njegovih učenika. Toj zajednici one će udijeliti Njegovu riječ i preko nje Njegovu prisutnost. One sad doprinose rađanju Kristovog otajstvenog Tijela – Crkve. Bez riječi Božje njihova vjernost bila bi rad na projektu smrti a sada se pretvara u projekt Života i rađanja! Taj put su prošle prve apostolke, poslije njih njime su pošli apostoli – tu je bio početak Uskrsa za njih. Tu je početak Uskrsa i za nas! Pronaći riječ početak je Uskrsa! Sretan Vam Uskrs, susret sa Živom Riječju Božjom!